Prašina koju je podigao kontroverzni i sporni film Predraga Antonijevića "Dara iz Jasenovca" još se ne stišava. Osim brojnih negativnih kritika (među kojima su i one iz pera uglednih američkih filmskih kritičara) koje film - koji se bavi traumatičnom temom stradavanja Srba u ustaškom logoru smrti Jasenovac - proglašavaju banalnom i naglašenom propagandom u službi sadašnjeg vladajućeg režima u Srbiji, izbio je i skandal da je film zapravo - plagijat.
Naime, mnogi stručnjaci iz filmske branše, poput profesorice na beogradskoj Akadamiji dramskih umjetnosti Biljane Srbljanović, navode nevjerojatnu podudarnost i sličnost velikih dijelova "Dare" sa scenarijem književnika Arsena Diklića i redatelja Lordana Zafranovića "Djeca s Kozare" iz 1986. godine, koji se bavi istom temom stradavanja srpske djece u ustaškom logoru smrtiu Jasenovcu. Lordan Zafranović najavio je tužbu protiv Antonijevića, a i ovaj je već podigao tužbu protiv njega zbog, kako kaže - klevete.
- Sa scenarijem "Djeca Kozare" javio sam se na filmski natječaj u Srbiji s nadom da mogu dobiti sredstva za realizaciju tog izuzetnog rada. Tadašnji predsjednik Komisije Žarko Dragojević bio je uvjeren da će scenarij proći, ali je odbijen, zbog čega je dao i ostavku - kaže nam na početku razgovora Lordan Zafranović.
- Nekako u isto vrijeme u srpskim medijima učestalo se pojavljivala vijest da je država spremna izdvojiti 20 milijuna dolara za film na temu Jasenovca, te je tamo počela velika jagma za tim nemalim novcima. Kada je "Dara" prikazana, mnogi koji su čitali naš scenarij uvidjeli su fascinantnu podudarnost i sličnost s našim sinopsisom i scenarijem. U svakom slučaju, čudan je taj splet okolnosti.
Što vi mislite o "Dari"?
- Nisam gledao film. Kad je prikazivan na RTS-u, bio sam u Pragu, a kada je "puklo" da se radi o mogućem plagijatu, nisam htio gledati kako me se ne bi uvlačilo u politikantske debate o filmu. Ne želim se time baviti i odvlačiti pažnju od suštine, nego se koncentrirati na realizaciju fantastičnog Diklićevog scenarija, a neka pravnici i stručnjaci daju svoje mišljenje o tom slučaju.
Znači vi počinjete raditi na svom filmu "Djeca Kozare"?
- Da, i nadam se da su se konačno stvorili uvjeti za to. Potpuno sam, svim svojim integritetom i dušom, posvećen tome. U ožujku će komisija u Zagrebu zaprimiti scenarij i do ljeta bi, nadam se, trebala biti odobrena sredstava, kako bi čim prije, već na jesen, počeli s radom. Naime, ja već imam nekoliko stranih koproducenta iz Srbije, Češke, Francuske, Slovenije i Makedonije, a svakako bih želio da tu bude uključen i hrvatski producent.
Kostur filmske ekipe je uglavnom određen i on je internacionalni, razgovaram i s potencijalnim glumcima, od kojih bi vjerojatno neki bili i strani, a snimalo bi se na području Hrvatske i BiH. To će biti, kako sam zamislio, međunarodni film, u kojem bi Hrvatska uhvatila posljednji vlak da se već jednom skine ta sjena ustaštva koje nas sve prekriva, pogotovo sada kada smo svjedoci stalnih pokušaja da se to ustaško zlo umanji ili revidira.
Scenarij je Arsen Diklić napisao 1986, zašto ste čekali tako dugo s realizacijom?
- Znate da mene prati da sam "režiser slučaj", i to još iz socijalizma, a ranih 90-ih bio sam zbog svojih filmova "crvena krpa". Još od "Okupacije u 26 slika" sam na ledu, stalno izložen napadima i podmetanjima. Napravio sam i dokumentni film "Zalazak stoljeća - Testament o NDH", koji na žalost, iako mu je jedan od producenata današnja HTV, nikada nije prikazan, premda sam urgirao kod svih hrvatskih predsjednika da pomognu u tome.
Nadam se da će sve ovo, što se sada zbiva, konačno potaknuti da se i taj film prikaže našoj publici, da se suočimo s tim ustaškim zlom. Upravo zato, zbog moralne čistoće nacije i društva, trebamo se otvoreno suočiti s tim mračnim stranicama naše povijesti, ali na jedan pravi, iskreni i umjetnički način. Sve ove godine nisam imao prilike snimati u Hrvatskoj jer mi ni za jedan projekt nisu bila odobrena sredstva, odnosno jesu za jednu lepršavu komediju "Caruso", ali sredstva su bila tako mizerna da nisam ni to uspio napraviti.
Mislite da sve ovo što se događa oko filma "Dara iz Jasenovca" neće nauditi vašem projektu?
- Ne. Zašto? Ne vidim razloga, pogotovo nakon reputacije koju je film stekao. Iskreno, ne bih se time ni bavio da se nije podigla ovolika prašina i da nije, kako se čini, dobar dio našeg scenarija "preuzet". Osim toga, ja pristupam svemu vrlo studiozno, istražujem, čitam, pratim, a nisam u funkciji propagande ili nečeg sličnog.
Nikada nisam bio, a pogotovo danas, državni ili režimski redatelj. Naravno, radi se o igranom filmu, ne o dokumentarcu, ali povijesne činjenice su nešto čega se moram držati. Diklićev scenarij je izbalansiran, odmjeren, nije crno-bijeli, niti siv s nijansama, on je naprosto životan i ono što me najviše motivira - iako je napisan prije više od 30 godina, scenarij je pun energije. Moderan i suvremen.
Rekli ste kako treba skinuti sjenu ustaštva s Hrvatske, pogotovo jer smo svjedoci stalne revizije povijesti i nastojanja da se rehabilitira NDH, ali zar partizanska i antifašistička Hrvatska nije skinula ljagu i sramotu s ustaškog zločina?
- Jedan od razloga tolikog mog angažmana da se snimi taj film jest i ovo o čemu me pitate. Teško mi je gledati kako se ta priča oko Jasenovca razvlači sve ove godine, politizira, pretvara ponekad u farsu, povijesni revizionizam ništa mračniji od samog Jasenovca.
Jasenovac je, kako bih kazao, "čista" stvar. Oko toga nema rasprave, zna se što se tamo događalo, kakva je suština ustaškog režima, sa svojim zločinima, rasnim zakonima, logorima i gubilištima. Uopće je izlišno o tome raspravljati. Ali u pravu ste da je ta partizanska, antifašistička Hrvatska bila jaka, pozitivna i pobjednička saveznička strana. Konačno, partizani su je oslobodili, vratili joj otete i darovane teritorije.
Što se mene, osobno, tiče ja sam odavno sa sebe kao Hrvata skinuo tu sjenu ustaštva, ne osjećam je na sebi jer sam raskrstio s tim i znam tko su i što je NDH odnosno ustaše, i baš zato želim napraviti taj film jer sam čist što se toga tiče, kao što smatram malicioznim sve Hrvate smatrati odgovornim za ustaške zločine, konačno spominjali smo taj naš veličanstveni antifašizam, ali baš zato moramo o tome govoriti jer je sve jasno.
Mnogi misle da je film "Dara iz Jasenovca" zapravo rađen da se s jedne strane potvrdi teza o današnjoj Hrvatskoj kao nasljednici NDH, ali i da se nađe opravdanje za zločine koji su tokom ratova u bivšoj Jugoslaviji počinili Srbi te da je u funkciji Vučićevog režima u Srbiji?
- Ponavljam, nisam gledao film, pa ne bih govorio o toj strani filma. Cijeli naš razgovor je zapravo o tome, a onda još jednom ponavljam da je to razlog zašto nakon toliko godina želim konačno napraviti film po tom scenariju. No, rekao sam, suludo je s jedne strane govoriti da je današnja Hrvatska NDH jer time samo povlađujete ovdašnjim ustašofilima, a s druge šaljete poruku da onda ta tvorevina i nije bila tako strašna, a bila je i više nego morbidna. Ali svakako da treba stati s tim falsifikatima i revizijama povijesti koje nas dijele i blamiraju.
Razmišljate li vi da jednom snimite film o Domovinskom ratu?
- Vrlo rado bih to radio, ali za to treba jedan pravi scenarij, upravo ovakav kakav nam je ostavio Arsen Diklić. I tu treba pristupiti objektivno. Napravljen je cijeli niz filmova o Domovinskom ratu manje ili više uspješnih, a mnoge od njih nisam ni pogledao jer sam bio daleko. Domovinski rat kao jedna velika epopeja svakako zaslužuje pravi film.
"Dara iz Jasenovca" se predstavlja i kao prvi film na tu temu?
- Nije točno, odnosno možda se to odnosi samo na Srbiju, ali to je sada pitanje na koje oni tamo trebaju odgovoriti. Naime, već 1946. godine u Zagrebu se pojavio prvi dokumentarac o Jasenovcu. O tome su radili filmove Hlavaty, Kastratović, Bogdan Žižić, Krsto Škanata i ja. Bilo je i velikih igranih filmova na tu temu, od "Devetog kruga" i "Ne okreći se, sine" do "Akcije stadion" i moje "Okupacije u 26 slika", a ima toga još. Ne može se govoriti da je to u potpunosti bila tabu tema ili prešućivana 70 godina.