Naša poznata filmska, kazališna i televizijska glumica Ksenija Marinković došla je na dogovoreni razgovor za Studio direktno iz mesnice. Kako bi se pripremila za ulogu Grete mesarice u novoj seriji Snježane Tribuson, otišla je, kaže, po savjet od majstora da joj pokaže "kako se nosi svinjska polovica, kako se odreže glava svinji, kako se reže sa satarom i kako se tretira teleća koljenica".
Pred njom je radno ljeto, nema odmora. Do Dubrovačkih ljetnih igara, gdje glumi u predstavi "Krvava svadba" Franke Perković, snimat će u Zagrebu; na žalost, u Pulu, gdje se na ovogodišnjem festivalu prikazuje njezin novi film "Nebesa", neće stići. Kao niti do Brijuna, gdje godinama igra u predstavi "Kralj Lear". Iza nje je na stotine uloga, što na filmu, što u kazalištu, što na TV-u. Nema najdražu, ni najtežu, ni najvažniju: "Uvijek je ona nova uloga, koja je sad na redu, ona najvažnija, jer ove prije su već odigrane, a nova je uvijek veći izazov. Svaka buduća uloga najdraža mi je i najinteresantnija".
Tranzicija
Film "Nebesa", neobična filmska alegorija s elementima crne komedije, u kojem igra jednu od glavnih uloga, sniman je još prije korone, i već je imao premijeru u Zagrebu u prosincu, a potom i u Locarnu.
"Srđan Dragojević napravio je kršćansku alegoriju, kako on to zove. To je crnohumorna drama, u kojoj se izvrće tema tranzicije i tema kršćanstva na jedan vrlo sebi svojstven način. U filmu se prikazuje tranzicija u najstrašnijem obliku, izvitoperenom, ali koji ima veze sa stvarnošću, sve se izokrenulo, novac je jedini Bog i jedini smisao svega, da se i vjera prostituira na razne načine. Aludira se na ovo vrijeme u kojem živimo, i u kojem doživljavamo neko ubrzanje, i sve manje i manje smisla ima sve oko nas".
Ona igra Nadu, ženu bivšeg vojnog lica (Goran Navojec), kojem se odjednom pojavi aureola iznad glave.
"Mi smo izbjeglice u tom trenutku, i ja kao prava prosječna žena, želim da se toga riješi na bilo koji način, ali ne ide, ta aureola stalno se vraća. Onda odlazim kod nekog vrača koji mi kaže neka ga natjeram da griješi, i onda ga tjeram da jede, da pije, griješi bludno, na kraju ga čak natjeram da svoju kćer podvede, a kada shvatim što sam napravila i da sam zaista od njega napravila grešnika, onda se jako pokajem jer aureola ne ode, ona na njemu ostane".
Šefica salona
U međuvremenu je snimila film s Teonom Mitevskom "Najsretniji čovjek na svijetu", prošlo ljeto u Skoplju i Sarajevu, upravo je završila snimanje serije za HRT "Metropolitanci" u režiji Igora Šeregija, trenutačno snima i jedan dječji film "Dnevnik Pauline P" s Nevenom Hitrecom, u kojem glumi baku male Pauline.
Na pitanje kako sve to stigne, film, kazalište, televizija, odgovara da je to za nju sasvim jedan normalni radni tempo. "Nije da se ubijam od posla", kaže kroz smijeh.
U seriji "Metropolitanci" igra Violetu.
"Cijela serija počinje tako da ekipa iz centra nakon potresa dolazi u POS-ove stanove, u jedno naselje, u tim stanovima se svi smjeste, a ja sam šefica salona za masažu, koji je salon za masažu sa sretnim završetkom, i odmah trgujem sa svima. Imam dobra poznanstva, među dosta ozbiljnim muškarcima i odmah počne trgovina".
Za sebe kaže kako si voli laskati da je karakterna glumica. "Moje uloge dosta su bile prilagođene dobi. Kao mlađa, čak sam imala manje posla, a onda sam s godinama počela dobivati sve više uloga. Dobro je bilo za mene što se nisam vezivala za izgled, nekako je tako ispalo. Ali ne mogu reći da mi je to mrsko, baš mi je bilo drago da me zovu kako bih igrala nešto posebno, jer znaju da ja to mogu odigrati. Ali nema tu puno odluke, mi smo zapravo jedno malo tržište, i što ti ponude, to prihvatiš ili odbiješ. U današnje vrijeme veliki broj glumica zapravo sebi piše uloge, scenarije, i rade na tome da igraju uloge koje same stvaraju. To je fenomenalno. Ne čekaju uloge ni teme koje bi njih interesirale, nego ih same pišu i same režiraju".
I ona će se, kako otkriva, uskoro okušati u režiji, prvi put u karijeri. "Radim jednu predstavu u kazalištu Moruzgva Ecije Ojdanić. Zanimalo me da vidim kako izgleda biti s druge strane. Riječ je o komediji u kojoj Slavko Sobin, Iva Jerković, Amar Bukvić i Ana Begić Tahiri glume dva para i predstava prati peripetije među njima".
Svaka predstava, svaki film i svaka uloga na kojoj radi, za nju je novo iskustvo koje ju vodi dalje.
"Postavila sam se tako da se moram prilagoditi okolnostima oko mene, i redateljima koji su oko mene, ali istodobno nastojim ne izgubiti pojam o svojoj ulozi u toj nekoj slijepoj poslušnosti. Uvijek sam se nastojala prilagoditi redateljima, razumjeti dobro njihovu ideju, i mislim da je to jako važno. Ono što je najljepše u kazalištu i na filmu, i svagdje zapravo, je ta suradnja između raznih autora, koautora, izvođača. Kada se ostvari taj neki sklad, samo je nebo limit. Svašta se može".
Rad s najboljima
S redateljima je od početka imala sreće, radila je s najboljima. "Prve predstave radila sam s Paolom Magellijem, pa sam radila s Januszom Kicom, Božidarom Violićem, to su izuzetno kvalitetni režiseri, pa, recimo, Kosta Spaić… Imala sam i dobre profesore, u tom smislu vrlo sam sretna jer sam imala jako dobru ekipu. Na studiju sam, recimo, upoznala i Bobu Jelčića, s kojim sam kasnije radila predstave. Sve su to zapravo divni redatelji". Nikada tijekom karijere nije doživjela neke posebne neugodnosti, poput nekih njezinih kolegica, o čemu se u posljednje vrijeme dosta govorilo.
Nikad u penziju
"Bilo je svačega, ali to riješiš sam, ili ne riješiš. U to vrijeme još nismo bili osviješteni tako, jer je bio patrijarhat, i onda si zapravo radio na tome da na svaki način izbjegneš da uopće dođeš u takvu situaciju. Čim namirišeš da bi tako nešto moglo biti, odmah pobjegneš. U svakom sam slučaju, prošla neokrznuta, jer sam pobjegla uvijek na vrijeme. Jako se zalažem za to da se vrati kultura razgovora, ali isto tako, da se vrati kultura ravnopravnosti i poštivanja drukčijih mišljenja. Jako je teško ako su svi na barikadama, nastojim da ljudima oko mene bude ugodno sa mnom, i tako nastojim komunicirati sa svima oko sebe. Danas je sve iznimno pojednostavljeno, ne mogu se problemi samo tako rješavati. Pokušavam živjeti u svemiru u kojem se ipak može razgovarati. A i dosta sam stara, ne moram voditi svaku bitku".
Pa iako je jednako angažirana i na filmu, i u kazalištu i na TV-u, Kseniji Marinković kazalište je ipak prva ljubav. "Odrasla sam u kazalištu, tako da kazalište doživljavam kao neko svoje mjesto postojanja, ali jako volim i televiziju i film".
O odlasku u mirovinu uopće ne razmišlja, smatra da je to stvar formalnosti, "jer ako glumca zovu, on će i dalje raditi". "Ima glumaca koji su u penziji nastavili normalno raditi. Ako je glumac poseban, nema nikakva razloga da ide u penziju".
Vrijeme pandemije za nju je, kaže, bilo fenomenalno. "Uopće to da ništa ne moraš raditi i da i drugi ne moraju ništa, kako si potpuno legalno doma i odmaraš se. Radili smo tada predstavu 'Kafka na žalu' Ivice Buljana. Imali smo probe online, snimali smo razna videa, razgovarali preko Zooma. Kada smo otkrili da od doma možeš imati probu, sastanak, to je bila neka dobra vrsta slobode. A onda su uslijedile probe pod maskama, što je bio šok, nije bilo publike, što je isto bio šok, onda kada se vratila publika šok, pa kad su se skinule maske, opet šok, ali zanimljivo je kako se čovjek na sve zapravo začas navikne".
Ovaj petak nastupa na koncertu "Novi val" ispred HNK, posvećenom osamdesetima. Izvest će s Ivicom Buljanom duet "Običnu ljubavnu pjesmu". Posebno se tome veseli jer joj je to razdoblje ostalo u vrlo lijepom sjećanju. "Osamdesete su godine mog studija, došla sam tih godina u Zagreb, koji je bio obećani grad, a Novi val se događao pred našim očima. Što može biti ljepše? To je za nas rane penzionere oproštaj od mladosti. Obožavala sam Massima Savića, Film, Azru… Meni se čini da je ta Konstrakta tako eksplodirala jer je ona u sebi sažela to što je nekad bio duh osamdesetih. Ima u sebi nešto što je kazališno, alternativno i sa stavom, nudi taj blagi odmak od establišmenta, koji ipak spada u establišment i dozu šminkeraja. Ona ima zapravo sve što je bila formula osamdesetih".
Voli ovaj svijet
Uz nju će nastupiti i kći Korana, koja je, inače, na petoj godini glume na Akademiji. "Radi neke predstave, snima pomalo, vidjet ćemo što će dalje biti, ali ona voli taj naš svijet i ovakav život. Sin Kosta Kai je programer, radi u Končaru, rekao je da netko mora i zarađivati u obitelji".
Davanje intervjua i općenito istupi u medijima nikad za nju nisu bili posebni problem. Nije od onih glumica koje zaziru od publiciteta. "Neki ljudi imaju problem s time jer ne znaju razgovarati, ili ne žele razgovarati s novinarima. Neki misle da je najljepši dio tog posla kad stvaraš ulogu, i onda bi volio biti običan čovjek bez toga. Neki ljudi se lako naviknu na to da i promoviraju film, neki jako vole tu promociju, neki baš uživaju u pažnji na sve strane. Ima ljudi koji misle ako treba, onda će to napraviti, a ako baš ne treba, izvući će se. Ja sam u nekoj srednjoj kategoriji. Nije da ludujem za tim, ne želim se puno naslikavati, ali u principu se trudim za svaki projekt koji radim da u njega vjerujem na neki način, i onda nemam problem da ga i promoviram".