Već smo doživjeli nekoliko Carrie Bradshaw novoga doba. Ako se dogovorimo da je serija "Seks i grad" (1998. - 2004.), čija je glavna protagonistica bila plavokosa i glamurozna kolumnistica, ultimativni proizvod epohe čije su vrijednosti nepovratno otišle u vjetar. Prvo je na početku prošlog desetljeća stigla Hannah Horvath, koja nas je već u prvoj epizodi "Cura" (2012. - 2017.) obavijestila kako joj je namjera biti "glas svoje generacije". I to je Leni Dunham doista i uspjelo sa serijom koju je pisala, režirala i glumila glavnu ulogu.
Iako očito privilegirane, Hannah i njezine prijateljice živjele su daleko od mondenog Manhattana - u hipsterskom Brooklynu, radeći slabo ili nikako plaćene poslove, pokušavajući se uglavnom realizirati kao umjetnice, u svoje ljubavne i seksualne veze unoseći veliku prtljagu emotivne i psihičke nezrelosti, zbunjenosti, ali i sebičnosti. A onda smo lani dobili Carrie Bradshaw 3.0 u liku Arabelle, ikone milenijaca, crne Londončanke s ugovorom za knjigu koji je dobila jer se proslavila svojim objavama na Twitteru i debitantskim samizdatom "Chronicles of a Fed-Up Millennial".
Arabella je središnji lik hvaljene serije - po mnogima najbolje u prošloj godini - "Mogu te uništiti". Kao u slučaju "Cura", i tu je autorica Michaela Coel i scenaristica, i jedan od režisera, a i tumači glavnu ulogu mlade spisateljice koja jedne večeri izađe van - iako u deadlineu da agentima pokaže barem prvi draft svojeg romana - i drugo se jutro zatekne za svojim računalom, ne sjećajući se što joj se dogodilo. Ipak, ubrzo shvati da je zacijelo bila silovana nakon što joj je netko stavio drogu u piće. Njezina najbolja prijateljica nerealizirana je glumica, a najbolji prijatelj joj je, naravno gay, vrlo intenzivnog života na Grinderu.
Zanimljivo je koliko se u tako kratkom razdoblju - jedva dva desetljeća - promijenio sustav vrijednosti. Protagonisti "Mogu te uništiti" trpaju sve u sebe - i drogu i alkohol, hrabro seksualno eksperimentiraju, no vrlo su osjetljivi po pitanju onoga što se smije ili ne u intimnom prostoru te bilo kakvog oblika manipulacije i diskriminacije. Arabella se smije svojem kolegi indijskog podrijetla zbog toga što je završio Cambridge, no nakon što on namjerno skine prezervativ za vrijeme njihova snošaja - a ona to tek poslije shvati, na javnom ga skupu (opravdano) optuži za silovanje.
Kako bi se u takvom (novom) svijetu snašle junakinje "Seksa i grada"? To ćemo vidjeti sljedeće godine jer ovog ljeta počinje snimanje nastavka serije nazvane krajnje neinventivno, da ne kažemo dosadno: "And Just Like That...". Na HBO-u Max tako ćemo gledati deset epizoda koje će se baviti našim omiljenim junakinjama - Carrie, Charlottom i Mirandom, minus Samantha, u zrelim godinama njihovih života. Nažalost, bit ćemo prikraćeni za narativ kako se promiskuitetna Samantha Jones snalazi i uživa u doba Tindera.
No, koga više zanima zašto Kim Cattrall ne želi snimati nastavke? Nadam se da će scenaristi biti maštovitiji od mene. Konzervativna Charlotte (Kristin Davis) mogla bi biti za Trumpa, Carrie - baš kao u stvarnom životu Sarah Jessica Parker - pokrenuti megauspješan biznis sa štiklama, a Miranda - poput Cynthije Nixon u realnosti - krenuti u političku karijeru. A što ćemo s djecom? Rođenom za trajanja originalne serije ili neke nove, koju će scenaristi dodati u međuvremenu? Konzumeristički aspekt "Seksa i grada" koji je postajao dominantan kako su sezone napredovale, danas mi se čini neodrživ.
Nažalost, vršnjakinja sam protagonistica "Seksa i grada". Iako su mi po stilu života i pogledima na karijeru i muškarce uvijek bile bliže cure iz "Cura". Arabella i njezino društvo ipak su me, priznajem, prešišale; to je već svijet koji ne razumijem potpuno, ali me zanima, čini mi se uzbudljivim. Vlastite, zrele godine ne čine mi se vrijedne pričanja. Valjda su američki televizijski scenaristi maštovitiji od mene.
Gledam 1: Soul
Pixarov novi animirani film mnogi su stavili na vrhove svojih lista najboljih ostvarenja 2020. godine. U priči o jazz glazbeniku koji ne želi umrijeti imamo tri oblika animacije, a pomagači u nekom međusvijetu gdje prebivaju duše izgledaju kao da su inspirirani "Surogatom" Dušana Vukotića.
Gledam 2: Jerolim Miše u Modernoj galeriji
Nemojte propustiti ovu izložbu splitskog slikara, koja je pod nazivom "Od buntovnika do barda" otvorena do kraja siječnja. U sjećanju će vam ostati izuzetni portreti umjetnikovih suvremenika, kao i lijepa, dramatična i patetična pisma.
Čitam: Paolo Cognetti: A nikad na vrhu (Putovanje na Himalaju)
Talijanskog pisca preporučio mi je Damir Karakaš. Meditativan je to opis autorova odlaska u mali Tibet. Za sve nas koji bismo se penjali u visoke planine, a to - ne možemo.