S nevjericom sam pretraživao naše portale u potrazi za nekom viješću o smrti svestranog umjetnika Jean-Claudea Carrièrea (umro je u ponedjeljak u snu, imao je 89 godina). Možda sam bio suviše površan, no nisam našao ama baš ništa. Nevjerojatno. Pa, Carrière, kojega se znalo prije svega kao filmskog scenarista, ali i kao romanopisca, dramatičara, esejista i redatelja (kako kazališnog tako i filmskog), dobio je toliko nagrada i priznanja da bih čitav ovaj "in memoriam" mogao posvetiti njihovu nabrajanju. Ima tu i duhovitih zgoda, kad je 1963. dobio Oscara za kratki igrani film "Sretna godišnjica" (koautor mu je bio Pierre Étaix, bliski suradnik Jacquesa Tatija), došao je u produkcijsku kompaniju, gdje su upravo primili tu vijest. "Imamo Oscara!" govorili su slaveći svi oko njega, a on je začuđeno upitao: "A što je to Oscar?" Nekako mu je promaknulo da je to već onda bila najslavnija filmska nagrada na svijetu, ali ne treba se čuditi.
Rođen je 1931. u malom selu Colombières-sur-Orb na jugu Francuske, otac mu se bavio vinogradarstvom, a kad mu je rad na zemlji postao suviše težak, preselio se u blizinu Pariza. Sin je bio prezadovoljan, knjige su ga uvijek više zanimale od vinarstva, dobio je stipendiju za dobru školu, poslije je studirao povijest i latinski, no tada su ga regrutirali u vojsku i poslali u Alžir, gdje je bjesnio rat. Vojna obaveza bila je dvogodišnja, a kad se nekako izvukao iz toga, sa 26 godina napisao je prvi roman. Za njega se zainteresirao sam Tati, ali mu je dao drugorazredni posao, da romansira njegove uspješne filmove kao što su "Moj ujak" i "Odmor gospodina Hulota", međutim, preko njega je upoznao Étaixa i tako se domogao prvog Oscara. Iste godine dobio je poziv da dođe na canneski festival i radni razgovor sa slavnim španjolskim redateljem Luisom , Louis Ma: on je upravo pripremao francusku verziju "Dnevnika jedne sobarice" Octavea Mirabeaua, koja bi se zbivala sredinom tridesetih godina, i trebao mu je netko tko je dobro poznavao povijest i sam milje. Prije Carrièrea izredalo se još nekoliko njegovih kolega, ali ovaj je na Buñuela, očito, ostavio najbolji dojam jer mu je na kraju rekao: "A sada vam moram postaviti jedno delikatno pitanje. Pijete li vino?" Odgovor je bio: "Ne samo da ga pijem, ja ga i proizvodim".
Tako je počela suradnja koja je potrajala sve do 1977., "Dnevnik jedne sobarice" bio je još najkonvencionalniji film, no "Ljepotica dana" iz 1967., u kojoj su mladu Catherine Deneuve golu privezali za drvo, postigla je svjetski uspjeh i dobila Zlatnog lava u Veneciji. Carrière je legendarnom filmašu čak sugerirao glumce, odveo ga je u kazalište gdje je Delphine Seyrig igrala u jednom njegovu komadu (i Buñuel baš nije pomno pratio film, jer kako bi mu inače promaknula glavna glumica modernističkih klasika Alaina Resnaisa "Prošle godine u Marienbadu" i "Muriel"), redatelj se pohvalno izrazio o njoj i dao joj uloge u "Mliječnom putu" i "Diskretnom šarmu buržoazije". Potonji je nagrađen Oscarom za najbolji strani film, unatoč modernističkom prosedeu bio je hit u kinima, a posljednji put su surađivali na filmu "Taj mračni predmet želje", u kojem su dvije glumice igrale isti lik, taj je nominiran za dva Oscara i jedan Zlatni globus i danas kotira puno bolje nego u vrijeme premijere (bilo je to 1977.). Buñuel je kao glavnu Carrièreovu vrlinu istakao strpljivost, to što nastoji proniknuti u redateljev način razmišljanja, a potonji je ovako definirao njegove opsesije: "Bog, smrt, žene, vino i snovi".
S Louisom Malleom radio je komercijalne ("Viva Maria!" i "Lopov iz Pariza") i vrlo osobne filmove ("Milou u svibnju"), s Volkerom Schlöndorffom napisao je "Limeni bubanj" po Güntheru Grassu, nagrađen Zlatnom palmom i Oscarom, kao i "Neman", sa sličnom antinacističkom temom, Jacques Deray trebao ga je za intrigantni žanrovski triler "Ubojstvo u bazenu" (ne tako davno prerađen u "Rasprskavanje"), ali i za megahit "Borsalino" s Alainom Delonom i Jean-Paulom Belmondom, a Gerard Depardieu zahvaljuje mu važne uloge u "Cyranu de Bergeracu" (nagrada u Cannesu i nominacija za Oscara) i "Povratku Martina Guerrea" (poslije prerađenom u Hollywoodu u "Sommersby" s Richardom Gereom i Jodie Foster).
Pisao je i za Miloša Formana ("Svlačenje", "Valmont" i dr.), Philipa Kaufmana ("Nepodnošljiva lakoća postojanja" po Milanu Kunderi, nominirana za Oscara), Jean-Luc Godarda ("Spašavaj se tko može", "Pasija"), Andrzeja Wajdu ("Danton", "Bjesovi") i Juliana Schnabela ("Na vratima vječnosti" o Vincentu van Goghu; Willem Dafoe nominiran je za Oscara za tu ulogu). Sam Carrière dobio je počasnog Oscara 2014., no zanimljivija je pikanterija da je 1994. s Dalaj-lamom napisao knjigu "Snaga budizma". Osnovao je poznatu parišku filmsku akademiju La Femis i deset godina bio njezin predsjednik, pa ne čudi što mu je Gilles Jacob, bivši predsjednik cenneskog festivala, u jednoj prigodi poručio: "Ti si gazda!"