Prošlo je već 10 godina otkako je slika Salvator Mundi predstavljena javnosti, a ovaj izgubljeni Da Vinci instantno je kreirao zaprepaštenje javnosti diljem svijeta. Od tih dana, rad je doživio dosta turbulentan period. Od toga da je postao najskuplja slika u povijesti, prodana za 450 milijuna dolara na aukciji, Salvator Mundi proglašen je lažnim eksponatom te je otad nestao. Slika je tako postala glavni predmet zanimacije dokumentarnog filma "The Lost Leonardo", režisera Andreasa Koefoeda, koji kreće s prikazivanjem u međunarodnim kinima ovaj tjedan (točnije, sutra), piše u velikoj analizi priče, kao i najave za film, britanski Guardian.
- Ne vjerujem da ću gledati taj dokumentarac - kaže Luke Syson, kustos izložbe koji je 2011. prvi prikazao Spasitelja svijeta, kako glasi prijevod naziva slike, u Nacionalnoj galeriji. Vjerojatno je to pametna odluka Sysona, koji se pojavljuje u filmu i način na koji je prikazan čini ga arhetipskim osramoćenim ekspertom.
Sve to ide u tonu filma, kojeg redatelj Koefoed uspoređuje s Carevim novim ruhom: uobražene institucije i vlasti objave kako su otkrili starog Leonarda, da bi zatim bili otkriveni u laži i, shodno tome, bili ismijani. U jednom trenutku je slavni umjetnički kritičar Jerry Saltz objavio svoje sumnje da je Salvator Mundi uopće kvalitetna slika, a kamoli da je Leonardova. Jedan njemački kustos ide još i dalje propitkujući etiku Nacionalne galerije zbog stavljanja svog imprimatura na sliku, stavljajući ju time u prodaju po povećanoj cijeni.
Šira 'slika' i druga perspektiva
Ali, priča filma The Lost Leonarda je puno šira od same slike. Dok sama tematika s pravom zapitkuje koliko je stvarno originalna slika Krista, film prati njen mračan put do današnjih dana - od zlokobnih kadrova prostora gdje je slika čuvana od strane prethodnog vlasnika, ruskog biznismena Dmitryja Rybolovleva, kao i kadrova superjahte zamagljenih prozora u vlasništvu saudijskog prijestolonasljednika, kontroverznog Mohammeda bin Salmana, za koju mnogi vjeruju kako je trenutno stanište slike. Sliku je, na aukciji 2017. godine, Salman kupio za 450 milijuna dolara.
Film ovu modernu misteriju oblikuje tako da je jedna od najpriželjkivanijih slika samo pijun u igri moći i novca. Sadržava intervjue s nakaradnim dilerima umjetnina i patetičnim promotivnim videom Christiesa u vrijeme aukcije, u kojem uplakani ljudi u čudu gledaju u sliku buljećeg, pomalo sablasnog Krista. Sve to prikazano je usporedno s kadrovima bankovnih trezora te jednog ubojstva (Bin Salman je optužen da je naredio ubojstvo novinara Jamala Khashoggija). Film samu sliku portretira kao objekt fantazije kreirane u umovima jednih od najbogatijih i najopasnijih ljudi na svijetu.
- Jadna slika. Zaslužuje bolje od ovog - kaže Martin Kemp, povjesničar umjetnosti. Dianne Modestini, stručnjakinja sa sveučilišta u New Yorku, koja je i restaurirala zaboravljenu i oštećenu sliku prije nego je objavljena na 'tržnici', slaže se s njegovim komentarom rekavši da je ono što se događa sa slikom - tragedija.
Film se dotiče i drugog dokumentarca, "Spasitelj na prodaju" ("The Savior for Sale"), prikazanog na francuskoj televiziji ovog proljeća. Glavna premisa ovog filma je tvrdnja da se slika nije pojavila na izložbi u Louvreu prije dvije godine jer je uprava slavnog pariškog muzeja provela vlastitu znanstvenu analizu i zaključila kako je Leonardo samo pridonio nastanku slike. To je, po mnogima, bio zadnji čavao u priči oko autentičnosti slike. Ipak, Koefoedov film daje drugu perspektivu. Louvre je, kako tvrdi, zapravo podržao ideju da je Leonarda naslikao Salvator Mundi. Pravi razlog zašto slika nije prikazana je, po njemu, Bin Salmanova taština: on je htio sliku prikazati odmah do Mona Lise, nastojeći za nju stvoriti hype kao o "muškom pandanu Mona Lise", što je Louvre odbio. Martin Kemp, povjesničar umjetnosti, sekundira tu verziju tvrdeći kako je on vidio muzejsku studiju Louvrea koja potvrđuje Da Vincija kao autora slike, piše Guardian.
Zrnca ljudskosti u priči o igrama moći
Ipak, Koefoedov film prikazuje i ljudsku stranu priče, a njen je glavni proponent Dianne Modestini. Restauratorica, koja je od strane mnogih optužena kako je prerestaurirala oštećen original te ga svojim postupcima pretvorila, iz slike nekog nepoznatog do Leonardove slike, u filmu je prikazana kao poslu predana i iskrena protagonistica. Otkriva kako joj je rad na slici pomogao da se nosi sa smrću supruga, koji je i sam bio restaurator. Film donekle prati njen put za iskupljenjem te je prati do Louvrea, gdje je trebala ponovno vidjeti sliku na izložbi 2019., ali puno veća priča na kraju je postala njena zbunjenost oko glasina o Louvreovom izvještaju o pravom autoru slike, do kojeg je uspjela doći. Mogućnost da se originalna slika Leonarda da Vincija nalazi sakrivena na superjahti saudijskog prijestolonasljednika ju uznemirava.
- Na prvu sam pomislila - to je glupost, da se tamo nalazi. No na kraju sam pojmila veličinu tog broda. To je plutajući hotel. Želim znati da je sigurna s obzirom na to da je dosta fragilna. Nije napravljena da bi bila zauvijek zatvorena - kaže Dianne.
No, drugi ljudi koji imaju ulogu u priči filma, uključujući Sysona i Kempa, dobivaju malo prostora. Njihovi glasovi samo su dio niza svjedoka koji odražavaju masovni skepticizam.
Odluka za prikazom slike 2011. u Nacionalnoj galeriji
No, ljudi koji su tvrdili da se radi o Da Vincijevom djelu, nisu bili ni najmanje naivni ili bez zaleđa - oni su možda u pravu. Syson, koji je danas ravnatelj muzeja Fitzwilliam u Cambridgeu, govori o tome kako je kao mladi stručnjak za renesansnu umjetnost u Nacionalnoj galeriji doživio nešto što sam naziva 'otkrićem života'. Prisjeća se kako mu je šef pokazivao silne slajdove potencijalnih akvizicija, što je regularan postupak rada u svojstvu povjesničara umjetnosti u velikoj instituciji. Međutim, kako sam kaže, šansa da će se od svega što inače dobiva zametnuti jedan Rafaelo, Michelangelo ili Leonardo da Vinci, su prilično nemoguće.
Međutim, kad je direktor Nacionalne galerije Nicholas Penny s njim podijelio mogućnost da se radi o Leonardu, Syson je bio zaintrigiran te su on i Penny odletjeli u New York kako bi sliku proučili. Bili su složni u jednom - radi se o nečem posebnom.
- Znali smo da je u vlasništvu konzorcija vlasnika i dilera umjetninama. Stoga je glavno pitanje postalo: jel' interes znanstvenika, stručnjaka i javnosti dovoljan kako bi zatražili dozvolu da prikažu sliku? Znali su rizik - da postoji opasnost da bi, s imprimaturom Nacionalne galerije, slika odjednom postala jako vrjednija. Odlučili su pozvati malu grupu da Vincijevih stručnjaka i učenjaka kako bi odagnali svaku sumnju o genezi autorstva slike.
Stoga su neki od najeminentnijih međunarodnih stručnjaka za Leonarda bili pozvani u londonski studio.
- Nismo autentificirali sliku, ona nije trebala ići na tržište. To nije bilo ništa slično niti išta komercijalno, nego samo dubinska analiza. Bilo je bojazni oko stanja slike, ali moje shvaćanje situacije je bilo takvo da su stručnjaci koji su bili pozvani zaista vjerovali da se radi o slici Salvator Mundi za koju smo znali da negdje postoji - kaže Syson.
Jedan od onih pozvanih bio je Kemp, koji je potvrdio Sysonove slutnje.
Kolektivna odluka potaknula je Sysona da ide za instinktom, odabere sliku za prikaz i napiše strastvenu posvetu u katalogu objavljujući novo-otkrivenog Leonardova Salvatora Mundija.
Analiza Leonardove umjetnosti pomoću Leonardove znanosti
Syson je jasan oko toga što ga je privuklo u slici: intenzivna, oštra slika Krista koja ga je prikazivala u nekom mističnom svjetlu. On se htio fokusirati na njegove religiozne slike više nego na materijalističke bilježnice, kako bi ga spasio od "čiste znanosti". Na koncu, Leonardo je, ne samo jedan od najvećih umjetnika svih vremena, nego je i jedan od prvih znanstvenika koji je na tijelima učio anatomiju, proučavao ptice kako bi imitirao njihov let za svoju mašinu za letenje te je čak skupljao i uspješno proučavao fosile. Neke njegove znanstvene bilješke su mnogo uzbudljivije nego njegova umjetnost. Stoga, što je bila motivacija Sysona, zašto je gledao na Salvator Mundi kao na dar s neba?
- On kao da nam želi poručiti da možemo vidjeti Kristovo lice - u sadašnjem trenutku. Njegov Krist ima neku vanzemaljsku auru, prisutnost - pasionirano govori.
Kemp, s druge strane, učinio je puno više u istrazi strogo Leonardove znanosti. Otkako je objavio svoju prvu studiju ideja toskanskog renesansnog čovjeka 1981. godine, vjeruje kako je shvatio nešto što mu se čini kao koherentni sustav misli iza nečeg što, na prvu, izgleda tako kaotično i nasumično, kao što su tisuće stranica bilješki i njegovih crteža.
No, Kemp također prihvaća tu religioznu moć Salvator Mundija. Slika potvrđuje njegovu teoriju da je, što je postajao stariji, Da Vinci sve više bio svjestan Vrhovnog bića. Po njemu, Salvator Mundi predstavlja spiritualnost starijih Leonardovih radova.
- Leonardo nije bio ateist, a Salvator Mundi je religiozna slika. To je njegov prikaz neizrecivog.
Za razliku od Sysona, Kemp je sretan što je dio filma "The Lost Leonardo". Njega zabavlja širok spektar likova koji su odjednom relevantni za tematiku, što Leonarda, a što umjetnosti.
- Film je nevjerojatna parada grotesknih karaktera. Veličini njihovih ega odgovara jedino pogrešnost njihovih mišljenja. Salvator Mundi je postao meta za svaku vrstu prevaranata u svijetu umjetnosti. Pod uvjetom da mogu proizvesti provokativnu izjavu koja zvuči dobro, ne mare previše o točnosti.
U neku ruku, začuđuje činjenica da profesor emeritus povijesti umjetnosti na Oxfordu želi biti 'dio ekrana' kao i svi ti groteskni likovi, no ono što impresionira u Kempovoj argumentaciji da je slika uistinu Leonardova je činjenica kako on želi proniknuti u dublje značenje načina na koji je genije mislio. Kada je objašnjavao "sliku kose", u onome što autor Guardianova članka naziva "fizikom kose, koja je nalik na fiziku valova", kao da gledanju u Leonardove crteže samih valova daje novo značenje. Tu nije stvar samo o slikanju, tu je riječ o tome kako genije zapravo misli, odnosno, kako je mislio. Na kojoj je valnoj duljini sam sa svojim mozgom.
Modestini, koja je provela najviše vremena buljeći u oči Spasitelja svijeta, također ima neki nadnaravni osjećaj za sjenoviti, višeslojni um Leonarda da Vincija. I dok se slaže da je rad intenzivno mističan, ne vjeruje da je ortodoksno kršćanski.
- Možda to nije njegovo priznanje pripadnosti kršćanskoj vjeri. Postoje pravila o prikazivanju Isusa. Trebao bi imati bradu i ne bi trebao izgledati tako strašno. Inače, on nas voli, kao. Imamo pojedinačnu povezanost s njim. Stvar je što nitko ne može imati pojedinačnu povezanost s božanstvom na ovoj slici. Ono je božanstvo samo po sebi. Ono je svemoćno, udaljeno. Ne mari za ljudska bića pretjerano, i kontrolira cijeli univerzum.
Leonardova genijalnost - javno ili privatno pravo?
Stoga, radi li se o heretičkom ili subverzivnom radu? Ta dilema zvuči upravo Da Vincijevski. U filmu, Modestini se čini poražena u svojoj potrazi za izgubljenim remek djelom, sve dok ne pročita Louvreov izvještaj.
- Oni su potpuno prihvatili ideju da je to njegov rad, bez nekakvih rezervacija. Pojedini autori se ne slažu s vremenom nastanka, ali to je sve, nema neslaganja u smislu da to možda nije njegov rad ili da je on samo pridonio. Louvre nema motiva objaviti lažan izvještaj. Da su to napravili, bili bi u velikoj nevolji.
Gledajući dvije poznate strane Leonarda, čini se nevjerojatnim da je znanost, u formi Louvreove tehničke analize, možda dala odgovor na pitanje od 450 milijuna dolara. To čini priču o bogatstvu i moći, koju film komunicira, tim više uznemirujućom. Da je slika lažna, za njenu sudbinu nikog ne bi bilo briga. Još od požara u Windsoru, gdje Kraljica čuva njene Leonardove crteže, autor članka je mišljenja da bi svi njegovi radovi trebali biti spremljeni u nekakav Unescov repozitorij bogatstva ljudskog roda. Umjesto toga, ti radovi su poput tričarija u vlasništvu monarha i milijardera već pet stoljeća. Baš kao što požaru skloni dvorac može biti čudno mjesto za čuvanje Leonardovih remek-djela, isto to je i superjahta.
Takvi radovi naprosto su prevrijedni da nešto samo ukrašavaju - bio to engleski dvorac Windsor ili saudijska superjahta.