Sudeći po natuknicama na web portalu www.imdb.com zametak za novi film Leosa Caraxa "Annette" stvoren je još pri izradi njegova prethodnog ostvarenja "Sveti motori" (2012.). Redatelj je tada u Cannesu upoznao braću Rona i Russella Maela, članove grupe Sparks, u filmu je koristio jednu od njihovih pjesama, i doznao da oni imaju problema s postavljanjem mjuzikla "Zavođenje Ingmara Bergmana", koji se s previše izvođača pokazao neprikladnim za turneje. Umjesto toga skladali su novi mjuzikl "Annette", jednostavnijeg koncepta, za koji se zainteresirao Carax.
Zašto je prošlo gotovo čitavo desetljeće dok film nije realiziran? Vjerojatno zato što je to bio skup projekt u kojem su se glumci samo mijenjali (Rooney Mara i Michelle Williams trebale su igrati ulogu koju je poslije preuzela Marion Cotillard), glazbena vrsta bila je hibridna (malo opere, malo mjuzikla), a likova je bilo stotinjak. Film je napokon prikazan ove godine u Cannesu, gdje je dobio nagradu za najbolju režiju i za najbolji soundtrack, hrvatsku premijeru imao je na Vukovar Film Festivalu, a kad ćemo ga vidjeti u kinima teško je procijeniti, jer se distributer Discovery film žali na repertoarnu politiku najvećeg prikazivačkog lanca CineStar.
Samo jedan Caraxov film prikazan je u našim kinima, i to "Sveti motori" koji su ionako prilično avangardni za standarde hrvatskih kinoprograma. Ipak, u razdoblju DVD-a nema razloga ovisiti o kinima, u Engleskoj i Njemačkoj mogu se nabaviti svi Caraxovi filmovi s podnaslovima, pa čak i oni najhermetičniji poput "Pole X" (1999.). U pitanju je filmaš koji ne ugađa gledatelju, "Loša krv" (1986.) intrigira ugođajem ali ne i fabulom, a sličan je slučaj i s "Ljubavnicima s Pont-Neufa" (1991.). Ovaj potonji koštao je 28 milijuna dolara zbog izgradnje lažnog Pont-Neufa na jugu Francuske, redatelj je sam uložio dio sredstava i bankrotirao poput mnogih koji su mu potpomogli film, pa ne čudi što je "Pola X" nastajala punih osam godina. Izazvala je skandal zbog scene naizgled nesimuliranog seksa između Guillaumea Depardieua i Caraxove tadašnje cure Yekaterine Golubeve (bilo je tu i dublera u najprovokativnijim kadrovima), ali ne i osobito zanimanje u kinima. Do "Svetih motora" prošlo je punih 13 godina, prekidanih glazbenim spotovima za Carlu Bruni i još ponekim kratkim formama ("Moja posljednja minuta" u kojoj se pojavljuje i sam redatelj traje zbilja toliko), no čini se da bi se nakon "Annette" njegova karijera mogla vratiti u nekadašnju kolotečinu iz osamdesetih.
Njezini su protagonisti stand-up komičar Henry McHenry (Adam Driver) i operna pjevačica Ann Defranoux (Cotillard), tvrde da su ludo zaljubljeni, iako nije jasno što ih uopće veže. McHenry je prgav, na svojim nastupima vrijeđa publiku, a Ann na opernim scenama upravo obožavaju.
Štos je u tome da se u filmu tek tu i tamo izgovori poneka riječ, u svim scenama se pjeva (jedino je Cotillardicu sinkronizirala mezzo sporanistica Catherine Trottmann), čak i kad je junakinja na zahodu, pa u (za Caraxa) razmjerno čednim prizorima oralnog seksa te tijekom porođaja. Narativno, film je razmjerno uredan, krajnje netipično za redatelja, ali se ipak morao držati libreta braće Mael. Vizualno je zato impresivan, međutim, Carax tek povremeno koristi duge kadrove, a ponekad montira i unutar scene. Kao da se htio predstaviti kao novi Carax i u tome je u dobroj mjeri uspio.
Sve se doima prilično originalno, osim dosjetke da bebu Ann i McHenryja dočarava lutka (to je već smislio pokojni Anthony Minghella za svoju postavu Puccinijeve "Madame Butterfly" u Metropolitanu), a moglo je i bez pozivanja na #MeToo pokret. Ipak, "Annette" je zapravo Caraxov preporod i kao takvog ga treba smatrati jednim od filmova godine.