Sve do 2017., upućeniji su filmofili Jordana Peelea poznavali samo kao TV komičara i glumca epizodista. Godine 2017., međutim, Peele je iskočio u prvu ligu režisera političkim hororom “Bježi!” (“Get Out!”), filmom koji se pretvorio u svojevrsni “one hit wonder” te sezone nagrada.
Ni tada - moram priznati - nisam sasvim razumio taj ushit. Dio razloga za uzbuđenje oko Peeleovog filma svodio se na činjenicu da je afroamerički režiser snimio žanrovski film s jakom rasno-političkom crtom upravo u trenucima kad se s Trumpom rasizam u SAD-u popeo na vlast. No, “Get Out!” je bio i ostao film s puno problema - “high concept” s nategnuto bizarnim konceptom, horor u kojem se komediografski karakteri nađu u žanrovskoj situaciji bez prave jeze.
Sve te probleme ima - čak i u većoj mjeri - Peeleov novi film “Us“ (“Mi“). Novi film ponovo je visoko-konceptualni horor s jakim političkom žalcem, naglašene rasne dimenzije. Kritika je i ovaj put Peeleu jako naklona: na Rotten Tomatoes film ima skor od 94 posto. Iskreno - sve mi je to teško shvatiti, zašto što je “Us” kupusara gora čak i od “Mother!” Darrena Aronofskog.
Junaci su afroamerička obitelj Wilson koju čine supružnici (Lupita Nyong’o, Winston Duke) i dvoje djece (Joseph, Alex). Wilsoni očito žive dobro jer imaju gliser i vilu uz jezero nedaleko od plaže. Sama plaža, međutim, majci obitelji pobuđuje užas, jer se kao djevojčica jednom prilikom zagubila u luna parku i proživjela ozbiljan šok.
Nakon silnih godina, junakinja s obitelji opet odlazi na plažu. Iste večeri, na tratini pred kućom im osvane četvero ljudi u narančastim “guantanamo” kombinezonima, sa škarama u ruci. Uljezi upadnu u kuću i uzapte ih. Junaci s užasom shvate da su uljezi njihova fizička kopija. Razlika je samo što su priprosti, neartikulirani i - očito - socijalno marginalizirani.
Sve do tog trenutka, Peelov “Us” igra po utabanim pravilima horora: junakinja s tajnom, fantastična odmazda, ukleti prostor, aktivirano prokletstvo. Od te točke - međutim - “Mi” se pretvara u preočitu alegoriju klasnog društva. Kroz fantastičnu premisu o svijetu podzemlja i nadzemlja, Peele se poigrava idejom ekonomske nulte sume.
Iza svakog bogataša stoji njegov doppelgänger, jedan Amerikanac ili Amerikanka kojem klasno društvo nije dalo da razvije svoje šanse: koji je bio osuđen da ostane u podrumu. Ima tu - ukratko - puno od H. G. Wellsa i njegovih Morloka, premda ideja uljeza i sam prostor filma - vila uz jezero - podsjeća više na Hanekeov “Funny Games” (1997).
Peeleov film - nažalost - nema ni pročišćenu strogost, ni pripovjedačku jasnoću, ni konceptualnu zaokruženost Hanekeova. Film je, za početak, žanrovski traljav, ima malo mjesta na kojima vas zaista zaplaši, a žanrovski učinak svodi se mahom na najurivanje sa zlopogleđama po kući.
Peeleovo pripovijedanje neuredno je do ruba skandaloznog: likovi umru pa ožive, scenarist ih zaboravi pa ih se sjeti kad mu pašu, a postupci su im bezumni i služe samo tome da cimnu neuvjerljive zglobove radnje. Politička alegorija od početka je u filmu nametljivo prisutna, ali je bar dosljedna. U konačnici, međutim, one se izlije iz korita i postaje bizarno pretenciozna.
“Mi” je - ukratko - ćušpajz koja se s mozgom nije sastao, a američka kritika ili je odviše pristojna ili odviše politički korektna da bi to izgovorila naglas.