Goran Trbuljak upravo je dobio nagradu Oktavijan Hrvatskog društva filmskih kritičara za životno djelo, ali nije zahvalno biti kroničar njegova opusa. Prilično se iznenadio kad su mu rekli da je prije toga dobio dva Oktavijana, mislio je da je u pitanju samo jedan, za njegov prvi animirani film "Svaki je dan za sebe, svi zajedno nikad", snimljen 2002. godine. Međutim, drugi Oktavijan pripao mu je za animirani film "Duplex" iz 2005.
Sa Zlatnim arenama koje je dobio na Pula film festivalu također vlada pomutnja, dobio je informaciju da ih ukupno ima četiri, no zapravo ih je pet, za filmove "Rani snijeg u Münchenu" (1984.), "San o ruži" (1986.), "Kamenita vrata" (1992.), "Treća žena" (1997.) i "Transatlantic" (1998.). Sam pritom izdvaja jednu ispravku, obično se kao njegov prvi igrani film navodi "Izgubljeni zavičaj" Ante Babaje (1980.), no to je zato što svi preferiraju cjelovečernji format, međutim njegov snimateljski prvijenac su "Automati želja" iz 1979., spoj kratkog eksperimentalnog i igranog filma riječkog publicista Alda Paquole.
Trbuljak je prvo studirao na grafičkom odjelu zagrebačke Akademije likovnih umjetnosti, zgrada mu se sviđala, ali ne i nastavni program, da bi zatim upisao odjel kamere na Akademiji dramskih umjetnosti (zanimljiv program, neugledna zgrada). Film ga je privlačio, ali se na to odlučio trijezno procijenivši kako se od onoga što mu je bilo usmjerenje (konceptualna umjetnost) neće moći živjeti. Prije nego što će se afirmirati kao snimatelj, sedamdesetih je postao grafički dizajner, uz časopise niske naklade ("Film", kasnije "Gordogan") najviše ga je proslavio tjednik "Polet", koji je u novinarstvu bio inačica glazbenog novog vala.
Poslije je bio profesor na odsjeku kamere na ADU, međutim njegova likovna djelatnost posebno je poglavlje. U Bologni, u galeriji P420, još mu je otvorena izložba "45 godina neslikanja" (prije toga je bila u Ženevi), koja je izvanredna. Direktor fotografije, grafički dizajner, likovni umjetnik - u svakoj od tih djelatnosti postigao je vrhunac.