Godine 1971., New York Times je počeo feljtonski objavljivati niz povjerljivih dokumenata američke administracije koji će kasnije dobiti naziv “Pentagon papers”. Ti su dokumenti otkrivali da su tri američke vlade i tri predsjednika za redom lagali javnost oko američkog angažmana u Vijetnamu, te izgleda da SAD dobiju Vijetnamski rat.
Kad je Times počeo objavljivati dokumente, javni tužitelj Nixonove administracije izrekao im je sudsku zabranu. Ali - Washington Post, koji je u međuvremenu i sam došao u posjed dokumenata - odvažio ih se objaviti. Vrhovni sud stao je 6:3 na stranu novina i zadao težak udarac Nixonovoj administraciji. Pravo na slobodu informiranja prevagnulo je nad pozivanjem na nacionalne interese.
Film “The Post” (Novine) Stevena Spielberga dramska je rekonstrukcija tih tjedan dana krize. Junaci filma su urednik Washington Posta Bob Bradlee (Hanks) i predsjednica uprave novina Kay Graham (Streep), koja u danima nakon tužiteljeve zabrane mora odlučiti da li će Post nastaviti objavljivati povjerljive spise. Unatoč savjetu odvjetnika i pritisku banaka koje su se bojale da će neposluh ugroziti javnu ponudu dionica, Graham je stala na Bradleejevu stranu i odobrila mu građanski neposluh. Taj je čin - teza je filma - Post pretvorio u važni nacionalni list i otvorio vrata skorašnjem Watergateu.
Spielbergov “Post” je, nakon oskarovskog “Spotlighta” te TV serija “Newsroom” i “Wire” novi reprezentativni igrani proizvod koji podiže spomenik društvenoj ulozi i povijesnoj slavi starog, dobrog novinarstva. U epohi fake-newsa, trolova i urušavanja medija, filmska kultura kao da ima potrebu nostalgično rekonstruirati “zlatna vremena” kad su srednjostrujaški novinari bili važni društveni faktor, kad su njihov glavni neprijatelj bile izvršna vlasti, a glavna prijetnja cenzura. Pri tom je jedan od neizgovorenih faktora atraktivnosti tih filmova činjenica da njihovi zapleti danas ne bi bili mogući: drskost poput one Kay Graham danas bi u startu ugušili - ne ministri i cenzori, nego dioničari i oglašivači.
Sve su to paradoksi koji vam na pamet padnu dok gledate Spielbergov film - no sam film kao da ih nije svjestan. Spielbergov “Post” razmjerno je jednostavni, tezični, dobronamjerno optimistični film koji pokazuje kako građanska hrabrost pobjeđuje trule jabuke u sistemu te nas podučava kako su sloboda govora i amandmani ustava prave američke vrijednosti, za razliku od američkih vrijednosti nahvao. Pri tom o samom novinarstvu, novinskom zanatu i realitetu u filmu gledatelj ne sazna gotovo ništa, a za razliku od izvrsnog “Spotlighta” u Postu novinari kao da nemaju nikakvu reljefnost, niti ikakvih dilema.
Poput većine drugih Spielbergovih filmova koji se bave političkim temama, i “The Post” ima nešto dječje pravovjerno, crtu naivnog optimizma i deklamatorstva. Ono što film vadi iz bezdana propagandne bezazlenosti je - međutim - lik Graham, koji je daleko najjači adut filma. Spielberg film gradi oko junakinje koja je Washington Post dobila od oca u nasljedstvo, koju nitko ne uzima zaozbiljno, te koja dane provodi na prijemima i porinućima jahti. Od takve dokone bogatašice nitko nije očekivao povijesnu, principijelnu gestu - no upravo ona ne poklekne, kad drugi bi. Taj paradoks zdrava je dramska jezgra zbog koje vrijedi pogledati ovaj neujednačeni film.