Annie Baker posljednjih je desetak godina jedna od najcjenjenijih američkih, pa i svjetskih dramatičarki. Ova 42-godišnjakinja literarni je ugled izgradila početkom i sredinom prošlog desetljeća nizom drama koje se sve odvijaju u fikcionalnom gradiću u Vermontu. Za jednu od njih - "Flick" (2014.) - dobila je Pulitzera.
Tekstovi Annie Baker škrte su fabule, često sadrže duga razdoblja tišine, a predstave po njima traju pokatkad i tri sata. Baker - ukratko - nije hit autor koji para blagajne. No, struka i kolege je cijene, a jedna od tih koje je cijene je i trenutačno najpoznatija hrvatska dramatičarka u svijetu Tena Štivičić, koja je o Annie Baker nedavno napisala zanimljiv i informativan esej.
Nakon niza uspješnih drama, Baker se sad prvi put okušala i kao redateljica. Koncem prošle godine premijerno je prikazala svoj prvi redateljski rad, film "Janet Planet". Svjetsku premijeru film je imao ove jeseni na američkom festivalu Telluride, a u ponedjeljak ga je u Berlinu prvi put mogla vidjeti i europska publika. Riječ je o krasnom filmu koji iskače unutar ne-baš-ujednačenog berlinskog programa.
Junakinja "Janet Planeta" je Lacy (Zoe Ziegler), djevojčica koja odrasta uz samohranu majku. Lacy je načitana curica s komično preodraslim rječnikom i zrelim rezonima. Ujedno je i nesigurna i povučena: sama kaže da "nema prijatelja", a zašto je to tako, za nju je "potpuni misterij." Lacy odrasta uz naslovnu majku Janet (Julianne Nicholson), sad već sredovječnu alternativku koja živi od akupunkture. Janet je ocvala hipica, ali još uvijek zgodna. Tipično za svoju klasu i generaciju, u permanentnoj je potrazi za smislom, ispunjenjem i srećom. Stoga se mater (pa samim time i kći) smucaju rubovima hipijevske supkulture, između kultova, alternativnih teatara i bungalova u prirodi. Dio Janetine potrage za srećom su i stalno novi ljubavni pokušaji. U jednom od monologa u filmu Janet kaže "kako je od prvog dana znala da ako se potrudi, svakog muškarca može navesti da se zaljubi u nju" te "kako sad misli da je to njezino prokletstvo." Ako nije njezino, zacijelo jest Lacyno. Život curice vrti se oko žudnji šarmantne, ali sebične majke. Lacy odrasta kao satelit koji se vrti oko planeta - naslovnog planeta Janet.
Sve se to zbiva tijekom jednog dugog ljeta u nekoj neodređenoj epohi koju bi se moglo opisati kao kasno analognu: osamdesete, ili rane devedesete. U filmu nema političkog konteksta, niti jasnih znakova epohe. No, nekako stalno imate osjećaj da je šou završio, da je zastor povučen. Ljudi koji su kao mladi mislili da stvaraju novi svijet sad su došli u srednje godine, svijet je ostao nepopravljivo stari, samo su oni umorni i u defenzivi.
Povijest tog jednog ljeta Baker pripovijeda kroz tri materine veze. Prvi od njih je Wayne (Will Patton) - razvedeni čudak koji pati od migrene i depresivnih epizoda. Druga je Regina (Sophie Okonedo), crna izvođačica u alternativnoj trupi. Posljednji je Avi (Elias Koteas), lider duhovnog kulta koji mamu i kćer zasipa promišljanjima o Velikom prasku, Unutrašnjem oku i Zajedničkoj duši. Pritom ga mama gleda zatravljeno, a Lacy - koja je iako dijete uvjerljivo najpametnija od njih troje - s komičnom skepsom. Ta scena ujedno je i tipična za čitav film. Humor "Janet Planeta" proizlazi iz toga što su se dobne uloge preokrenule: majka je odrasla, ali su njezine odluke i životni odabiri duboko nezreli, dok je Lacy dijete, no istodobno i pronicljiva, elokventna i zrela.
Ta inverzija ne bi funkcionirala da dvije glumice nisu izvrsne. "Janet Planet" pokazuje (ponovo) kako je Julianne Nicholson sjajna glumica koju Hollywod nije znao iskoristiti. No - prava je senzacija 10-godišnja Ziegler, curica s cvikerima i povijenim nosom koja je iz scene u scenu neodoljivo zabavna.
Kad se pisci late filmske režije, obično se podijele u dvije vrste. Prva su oni koji samo snime kamerom ono što bi inače radili u kazalištu, pa se film pretvori u radio sa slikom. Druga su oni koji se late filma jer žele istražiti specifičnost medija, dobiti ono što u teatru ne mogu. Srećom, Baker spada u ove druge. Film joj je režiran zanimljivo i s jasnim konceptom. Baker puno koristi tišinu i statične kadrove. Malenu Lacy režira tako da je ona uvijek nekako na rubu izreza, kao da je i u filmskom kadru junakinja marginalizirana i stjerana u kut. Ako biste od filmska dramskog pisca očekivali da bude pričljiv i pun dijaloga, "Janet" nije takva. Film je šutljiv, s malo dijaloga, no neki od tih dijaloških "one-linera" su antologijski. Obično to bude onda kad mala Lacy poput pronicljivog promatrača prezrelo secira apsurde odraslih.
Nakon "Janet Planeta", voljeli bismo Annie Baker malo trajnije "ukrasti" kazalištu. Bilo bi lijepo vidjeti još koji njezin film. Jer, ovaj joj je poslastica.