Jubilarno, 20. izdanje Human Rights Film Festival u nedjelju, 4. prosinca u kinu Tuškanac otvara film Annie Ernaux, književne nobelovke koja na ovo izdanje nije mogla doći, no postoji mogućnost da Hrvatsku posjeti tijekom iduće godine, rekao je za Hinu direktor HRFF-a Petar Milat.
Festival otvarate dokumentarnim filmom "Godine super osmice" Annie Ernaux, a kao organizator HRFF-a u suradnji s Booksom objavili ste i njezina dva romana. Zašto su teme kojima se ona bavi bitne za festival?
Annie Ernaux stoji za mnogo toga što nam je važno na Human Rightsu - umjetnički značaj, intelektualni aktivizam, borba protiv opresije, kao i volja da se kadgod izađe iz zadanih okvira. Sve to se može vidjeti u "Godinama super osmice" koje su premijeru imale na canneskom festivalu, par mjeseci prije objave da Ernaux dobiva Nobela. S obzirom na to da ceremonija dodjele te nagrade pada upravo u naš festivalski tjedan više nije bilo mogućnosti da dođe do Zagreba još ove godine, no izrazila je spremnost da nas posjeti nekad tijekom sljedeće godine.
Fokus je ove godine na ratu u Ukrajini, prikazujete četiri dokumentarca litvanskog redatelja Mantasa Kvedaravičiusa kojega je ruska vojska ubila u travnju za vrijeme snimanja u Mariupolju. Kako biste predstavili opus tog hrvatskoj publici nedovoljno poznatoga autora?
Hrvatska publika je 2011. na Zagrebdoxu mogla pogledati Kvedaravičiusov "Barzah", film o čečenskim eskadronima smrti, s kojim je taj autor požnjeo brojne festivalske nagrade, a koproducirao ga je čuveni finski redatelj Aki Kaurismäki. Pet godina poslije, 2016. izlazi njegov "Mariupolis", sniman u ukrajinskome Mariupolju netom što je izbio sukob u Donbasu i bio anektiran Krim. Radi se o remek-djelu dokumentarnog filma, koji jednako strpljivo i poetski prikazuje život u napetosti između rata i mirnodopske svakodnevice. "Mariupolis" je potresno ali i zlokobno proročanstvo onog što će se desiti par godina kasnije. S izbijanjem rata u veljači 2022. Kvedaravičius se vraća u Mariupolj, a ruska vojska ga ubija u travnju. Suradnici će taj novi materijal uobličiti u "Mariupolis 2", i film je premijerno pokazan u svibnju na canneskome festivalu. Kvedaravičiusove filmove usporedili bi s autorima kao što su Goran Dević ili Srđan Keča, i njegova nasilna smrt znači veliki gubitak za svijet filma.
Gotovo na svakom izdanju prikazuje se poneki film najvažnijeg suvremenog ukrajinskog redatelja Sergeja Loznice, a ove godine tu su dva njegova nova ostvarenja.
Sergej Loznica ne samo da je najvažniji ukrajinski redatelj, već se ubraja među najvažnija imena svjetskog filma, bilo kao autor iznimnih tzv. opservacijskih ili promatračkih dokumentaraca, ili kao predani kopač po arhivima koji iz pronađenog filmskog materijala stvara svojevrsne lekcije iz povijesti. Oba ovogodišnja naslova koja prikazujemo - "Prirodna povijest uništavanja" i "Kijevski proces" - filmovi su nastali iz arhivskog materijala.
"Prirodna povijest uništavanja" naslov je predavanja kultnog njemačkog pisaca W. G. Sebalda u kojoj raspravlja o reakciji njemačke poslijeratne kulture na stradanja vlastitog naroda u Drugom svjetskom ratu. Loznica ih uzima kao inspiraciju prikazujući neselektivno razaranje u kojem je stradalo oko 130 njemačkih gradova krajem Drugog svjetskog rata. Ispreplićući njemačke i britanske snimke, van kronološkog slijeda koji bi zločinima jedne strane mogao dati opravdanje, prikazuje užas rata u kojem civilno stanovništvo postaje cilj i sredstvo destrukcije.
Uspoređujući svoja dva dokumentarca iz 2022. Loznica rezimira da, ako je "Prirodna povijest uništavanja" simfonija, onda je "Kijevski proces" komorno djelo.
Naime, u siječnju 1946. godine održan je “Kijevski Nürnberg”, jedan od prvih sudskih procesa koji naciste i njihove suradnike drži odgovornima za zločine počinjene tijekom Drugog svjetskog rata (djela kasnije klasificirana kao zločini protiv čovječnosti). Suđenje je trajalo dva dana tijekom kojih su procesuirana masovna ubojstva ukrajinskog i ruskog naroda, uključujući masakr gotovo 34.000 Židova u Babinom Jaru. Propagande radi, produkcijski tim Moskovskog središnjeg dokumentarnog studija popratio je događanje, no snimljeni se materijal ipak nigdje nije prikazivao sve do sad.
Kakva je ove godine bila selekcija? Je li izbor bio težak s obzirom na to da su nakon dvije pandemijske godine skoro svi domaći festivali htjeli u svom programu imati provjerene festivalske uspješnice?
Za razliku od prošle godine kada su svjetske premijere imali nebrojeni filmovi koji su zbog pandemije morali čekati s izlaskom na festivale i u kina, ova je godina bila manje obilna, posebno što se tiče igranog filma. No, kako je malo je lijepo deviza s kojom se rukovodimo na Human Rightsu, čini nam se da ponovno hrvatskoj publici pokazujemo relevantan presjek svjetskog filma, ma o kojem filmskom rodu da se radi.
Na festivalu najčešće svjetsku premijeru ima i neki hrvatski ili regionalni film, nastavlja li se ta praksa i ove godine?
Premijerno prikazujemo "Refrakcije", novi eksperimentalni film istaknutog autora Vladislava Kneževića, te "Mekane brodove" nikad prežaljenog Željka Zorice Šiša, film posvećen čuvenom Kugla glumištu.
Na čemu je težište govornog, odnosno diskurzivnog dijela festivala?
Širok je spektar tema koje su pokrivene diskusijama na Human Rightsu, no posebno bismo istaknuli Akademiju Saharov, događanje u suorganizaciji s Uredom za informiranje Europskog parlamenta, a koja se ove godine bavi Ukrajinom.
Jeste li zadovoljni pozicioniranjem festivala u protekla dva desetljeća i na koje ste teme koje ste otvorili naročito ponosni?
Human Rights je stekao zavidan ugled kod publike, kod mnogih filmašica i filmaša i brojnih javnih i civilnih aktera. Uvriježila se ocjena da upravo kod nas na festivalu možete popratiti najrelevantnija imena suvremenog filma, a što se tema tiče koje smo otvorili, tu svakako ističemo pitanje tzv. prostorne pravde, tj. pitanje upravljanja i devastacije (životnog) prostora.
Kako je bilo organizirati filmski festival ovog profila u Hrvatskoj kroz razdoblje puno raznih političkih i društvenih previranja? Ima li nešto što biste najradije zaboravili?
Već samo ime našeg festivala koje ističe trajni zadatak da se radi na razvoju kulture ljudskih prava sugerira što nam je glavni cilj. S obzirom na to, peripetije oko organizacije jednog kulturnog događanja doista su sekundarne, a i sama činjenica da smo još uvijek tu govori o našoj žilavosti i tvrdoglavosti. Kad nas pitate što bi najradije zaboravili, odgovor je kratak: najradije bi da se nije dogodila društvena kontrarevolucija posljednjih desetak godina, najradije bi da nema ponovno rata u Europi.
Planirate li nakon jubilarnog izdanja napraviti neke promjene na festivalu, koje su vam rođendanske želje?
U osnovi, držimo da smo s obzirom na postojeće uvjete dosegnuli kvalitetu i relevantnost, koju trebamo samo nastaviti, no htjeli bismo da zagrebačko Kino Europa ponovno radi, kao zamašnjak filmskog života u Hrvatskoj. Htjeli bismo i da javni mediji, da HRT bude otvoreniji, a za 2023. se nadamo gostovanju Annie Ernaux u Hrvatskoj.