Claire Denis ugledna je francuska redateljica i scenaristica koja je u svojoj karijeri do danas snimila niz hvaljenih i nagrađivanih filmova. Rođena u Parizu, Denis je do svoje dvanaeste godine živjela u mnogim afričkim zemljama. Nakon povratka u Francusku završila je studij na Institutu Hautes Etudes Cinematographiques gdje je također upoznala i fotografa Agnèsa Godarda koji će kasnije raditi na većini njezinih filmova. Svoju profesionalnu filmsku karijeru započela je kao asistentica mnogim velikim redateljima poput Roberta Enrica, Wima Wendersa, Coste Gavrasa i Jacquesa Rivettea. Kasnije je radila i s Jimom Jarmuschom na njegovom filmu "Pod udarom zakona".
Godine 1987. Claire Denis je napisala i režirala svoj prvi film, "Čokolada". Riječ je o polu-autobiografskoj priči o rasnim tenzijama u kolonijalističkoj Africi tijekom 50-ih, u trenutku stjecanja nezavisnosti. Film je prikazan u službenoj konkurenciji filmskog festivala u Cannesu 1988. godine, bio nominiran za nekoliko prestižnih francuskih nagrada César, a u SAD-u je dobio kritičarske hvalospjeve. Od tada pa sve do danas Denis je režirala mnogobrojne filmove koji su se natjecali u službenim konkurencijama na raznim uglednim svjetskim festivalima, uključujući Sundance, Berlin, Cannes i Veneciju.
U četvrtak, 5. siječnja u domaću kino distribuciju kreće njezin najnoviji uradak "Obje strane oštrice" koji je svoju svjetsku premijeru imao na filmskom festivalu u Berlinu gdje je Denis nagrađena Srebrnim medvjedom za najbolju režiju. U filmu su glavne uloge ostvarili dobitnica Oscara Juliette Binoche te poznati francuski glumci Vincent Lindon i Grégoire Colin. Njih troje tumače likove koji se nalaze u misterioznom ljubavnom trokutu. Što o suradnji s glumcima, kao i o samom projektu ima za reći redateljica i koscenaristica Claire Denis donosimo vam u ovom ekskluzivnom intervjuu kojeg potpisuje Gérard Lefort.
Ovo je već druga vaša scenaristička suradnja s Christine Angot nakon filma "Let the Sunshine In" iz 2017. godine.
Da, ali ovaj puta rad s Christine bio je drugačiji. Nismo započinjale od nule, već smo se bavile adaptacijom jednog od njezinih romana. Još jedna razlika, poprilično velika, bila je u tome što je ovaj projekt osmišljen početkom pandemije koronavirusa. Budući smo se nalazile u svojevrsnoj karanteni, u kućnom pritvoru poput većine svijeta, Christine i ja odlučile smo zajedno raditi na nečemu. Čudno je to reći, ali pomalo istinito: ovaj film postoji zbog pandemije i nametnute nam karantene.
Na koji način vas dvije radite zajedno?
Christine je poprilično mračna, a ja sam više anksiozna. Sudar stvari koje nas osobno brinu u ponekim je trenucima bio eksplozivan. Poput baterije kad se spoje pozitivna i negativna strana pa nastane eksplozija. Proces pisanja bio je vrlo živahan. Stvari su se ubrzano događale. Nije bilo inercije, već puno veselja. Christine me uvijek drži na rubu suza od smijeha. Oduvijek je bila sklonija humorističnosti.
Možete li nam ukratko sumirati film?
Riječ je o jednostavnoj priči: Sara i Jean žive zajedno kao par. Jednoga dana Sara susreće Françoisa, svog bivšeg ljubavnika. Ali i u Christininom romanu kao i u filmu, ta jednostavnost je obmanjujuća. To je način osujećivanja klišeja.
Kojih klišeja?
Klišeja o obrascima ponašanja koje svi poznajemo: ljubavni trokut, žena rastrgnuta između dvojice muškaraca zbog čega pati i slično. Uz Christine nije bilo rizika da ćemo upasti u te konvencije. Možemo zamisliti crtu po kojoj se likovi kreću, održavaju ravnotežu, poput hodača na žici; tu crtu predstavlja ovaj film. Za mene je scenarij poput mekane gline koja s vremenom postaje oblik. Siluete izlaze iz magle, započinju se kretati, poprimati razne oblike…
Troje protagonista u filmu žive u sadašnjosti i nikad ne saznajemo mnogo iz njihove prošlosti.
To je, naravno, namjerno tako. Sara radi na radio stanici koja se bavi skupljanjem vijesti iz cijelog svijeta. Za mene je važno da Sara čuje glasove koji dolaze odasvuda i koji joj govore da stvari ne idu na dobro. Ona također govori da je oduvijek voljela i da će zauvijek voljeti kćerkinog oca. U njezinom udaljenom horizontu, ona je također i majka. Shvaćamo da je Jean nezaposlen, jedno je vrijeme bio i u zatvoru, da je nekad davno igrao ragbi te se sada bori s pronalaskom posla. Također pokušava ponovno uspostaviti kontakt sa svojim sinom Marcusom koji živi s Jeanovom majkom. François je možda razbojnik ili se jednostavno želi osvetiti. Ti detalji su prikazani iznimno minimalistički, ali vjerujem da su dovoljni ako zbog ničega drugog onda zbog mogućnosti da gledatelj osjeti slobodu korištenja vlastite imaginacije. Film je poput kuće. Način na koji sam sagradila ovu kuću jest sa što manje prostorija odnosno u njoj se nalazi točno onoliko koliko ih je dovoljno za življenje. Tekstura likova ne nalazi se u njihovim biografijama, već u trenucima. Njihova prolazna sadašnjost - nekoliko dana u Parizu tijekom zime - dovoljna je kako bi postavila sentimente koji će ih ostaviti rastrojenima. Iz istog ovog razloga toliko je malo scena snimljeno u eksterijeru. Njihova vlastita unutrašnjost služi kao pomalo tajanstvena vanjština. Oni su poput izvanzemaljaca teleportiranih iz vlastitih navika.
Film "Obje strane oštrice" poslužio je i kako biste se ponovno susreli s glumcima s kojima ste već radili: Juliette Binoche (Sara), Vincent Lindon (Jean) i Grégoire Colin (François).
Bilo je to ponovno okupljanje kao nikada ranije. Juliette Binoche, na primjer, sposobna je za sve! Za komediju, poput "Let the Sunshine In", ali i za svojevrsnu tragediju. Ona je jako hrabra. Sa svime se suočava direktno, suprotstavlja se svakom izazovu. Nije to samo šou. To je organski. Juliette je Sara: lijepa, buntovna, puna ljubavi i upornosti. Vincent Lindon svojom pojavom nudi mi svoju mišićavu moć koja je istovremeno nježna i umirujuća. Jednom kada povjeruje svom liku, daje sve od sebe. Njegov Jean je uznemiren, ali nikako smiješan kad, na primjer, govori zbog čega voli odlaziti u supermarket. U njemu postoji delikatnost i krhkost. Zbilja mi se sviđa jedna od njegovih scena kada odlazi na balkon zapaliti cigaretu. Sve se kaže u potpunoj tišini: njegova žudnja za cigaretom ne smije usmrditi živote drugih. Grégoire Colin nudi drugačiju vrstu muškosti. Veselila sam se što ću ponovno raditi s njegovim licem nalik vučjem. Njegov lik François je intuitivan, odmetnik koji je spreman prokockati sve ako se nađe u kasinu; uložit će sve što ima na crno, crveno, još samo jedan put, posljednji put… Za njega užitak igranja važniji je od potencijalnog dobitka.
Što svi ti glumci imaju zajedničkog?
Iza fikcije filma ono što me drži za svakoga od njih činjenica je da smo se tijekom godina zavoljeli. Nikad nismo napustili jedni druge. Svaki glumac mi je promrmljao: "Ovo je moj lik. Volim ga i želim da ga i ti zavoliš." Naravno, možemo diskutirati o kostimografiji, frizuri, setovima, pozicioniranju kadrova… Ali jedna od stvari oko koje ne mogu s njima pregovarati jest njihova predanost. Jednom kada su ovdje, zbilja ovdje, uđu u potpunosti u likove i film. Ne ostavljaju mogućnost da vam se ne svide. To se odnosi i na druge glumce, naravno, Mati Diop, Bulle Ogier. Inzistirala sam da i one budu dijelom ovog projekta. Trebala sam ih. Dale su mi samopouzdanje, ukazale su mi na druge mogućnosti - slobodnije, osobnije - s kojima sam mogla ući u rad na filmu.
Ovo je prvi put da ste radili s glavnim snimateljem Ericom Gautierom. Kakva je bila suradnja?
Godinama poznajem Erica Gautiera, ali nikad nismo imali priliku raditi zajedno. Dogovor je bio da se oboje približimo što je više moguće intimnosti ljubavnog trojca. To može biti vrlo neudobno, na taj način se približiti takvoj intimnosti. Ali u stanu u kojem smo snimali film prostora je bilo relativno malo. To je meni i Ericu omogućilo da se likovima još više približimo. Tijekom noćnog snimanja kada se Sara i Jean nalaze u velikoj svađi, toliko smo se uključili u njihov sukob da smo na kraju večeri svi kućama otišli blijedi i beskrvni.
Utjelovljuje li lik Sare na neki način slobodu?
Muška žudnja nije loša, ali žudnja žene je možda čak i bolja. I one imaju pravo na pogreške kao i muškarci. Preljub? Izdaja? Takav konvencionalan rječnik buržujskog bračnog odnosa potpuno mi je stran. Sara nije niti submisivna, niti žrtva. Ona sama sebe prepušta vlastitoj žudnji, ali nikome direktno. Niti supružniku s kojim živi, niti ljubavniku kojeg susreće. Potrebna je nevjerojatna doza sreće, koja nije učestala, da se susretneš s bivšim ljubavnikom. Sara se upušta u to, kao da baca novčić i ulazi u opasnu igru odabiranja pisma ili glave. A u konačnici ona ne mari na koju će stranu novčić pasti. Za nju, sam život je avantura, mač s dvije oštrice, baš poput naslova pjesme koju je za film skladao Stuart Staples: "Both Sides of the Blade".