"Betonski spavači" od večeras su ponovo na HTV-u. Kreće treći dio serijala. Dugo čekane četiri nove epizode serije koja je imala veliku gledanost i ostavila bitnog traga u domaćoj dokumentarnoj produkciji objašnjavaju poveznice između arhitekture i vodećih ideja socijalizma nekadašnje Jugoslavije. Tumače kako su se u čeliku, betonu i modernističkoj formi velikih objekata ocrtavale ideje antifašizma, nesvrstanosti, modernizacije društva i federativnosti.
Po velikim arhitektonskim projektima nekadašnje države, od Zagreba do Beograda, Zenice, Sarajeva pred kamerom gledatelje vodi arhitekt Maroje Mrduljaš, koji je, skupa s redateljem Sašom Banom i Nevenkom Sablić autor koncepta i jedan od scenarista serije. Ove su godine "Betonske spavače" (2. sezonu) gledali na televizijama u Švedskoj, Nizozemskoj i Češkoj. Serijal je prikazan na više od dvadeset festivala, bio je i dio postava nekoliko izložbi u zemlji i po Europi. I treća je sezona, ona koju ćemo sad na HTV-u gledati, već prodana na strana tržišta.
Pet godina su radili na novim epizodama.
Frustracija čekanja
"Pauza od pet godina posljedica je borbe oko financiranja, skica za treću sezonu postoji praktički od početka rada na ‘Betonskim spavačima‘ a radne sinopsise smo imali spremne već po dovršetku 2. sezone.", govori Mrduljaš.
"Imali smo raspisan i cijeli scenarij za jednu od epizoda kao dio prijava za programe HAVC-a, prijavljivali smo sve i na fond MEDIA. I jedno i drugo smo s vremenom prošli, ali naravno nismo mogli u produkciju bez financiranja HRT-a. Producentica Dana Budisavljević nije odustajala od projekta i stalno je tražila nove načine da ga održi na životu. Zajedno smo sudjelovali i na programu EastDoc gdje smo osjetili kako koncept i teme dišu sa europskom publikom. Projekt je na kraju ipak prošao što od strane HRT-a pokazuje određeno povjerenje prema nama kao autorima.", kazuje Saša Ban.
Čekanje početka produkcije bilo je frustrirajuće, spominje Mrduljaš, "jer kako vrijeme teče, tako arhitektura kojom se bavimo pred našim očima propada ili se temeljito preoblikuje i gubi svoju izvornu funkciju. Naša uznemirenost samo je potvrđena sudbinama nekih projekata koje smo pokazali u 1. sezoni, a koji su nakon toga srušeni, kao što je to slučaj s Hotelom Plat u Mlinima. U 3. sezoni naročito je bila dramatična situacija oko Sava centra u Beogradu gdje nismo uspjeli snimiti fenomenalan interijer kompleksa s kongresnim centrom jer je već ušao u rekonstrukciju. Šeta, jer je to bio jedan od najviše dojmljivih prostora na teritoriju Jugoslavije i puno je govorio o modernističkoj ideji potenciranja javne domene. Najveći izazov u dokumentarnom serijalu jest slaganje koherentne dramaturgije koja će, s jedne strane, jasno komunicirati vrijednosti koje zagovaramo, a s druge biti zanimljiva i logična kao filmska priča. Na taj izazov je teško odgovoriti unaprijed. Iako postoji definirani scenarij, konačna forma svake epizode nastaje nakon dovršetka snimanja, u montaži. Promjene tada znaju biti i znatne."
Kako su birali teme? Ovaj put, među ostalim, govore o zagrebačkom Brodarskom institutu, zeničkoj željezari i tome kako je građen grad oko nje, o sarajevskim neboderima i sudbini nekadašnje olimpijske infrastrukture, o megalomanskim modernističkim zgradama u Beogradu, o Kumrovcu i onom što je od tamošnjeg Spomen doma ostalo …
"‘Betonski spavači‘ utemeljeni su u dubinskom istraživačkom radu i odličnom poznavanju teme. U arhitektonskom i teorijskom smislu, oni proizlaze iz skoro dvadeset godina istraživanja moderne arhitekture u regiji što je rezultiralo u nizu knjiga i izložbi od kojih je naročito zamijećena izložba pod naslovom Prema konkretnoj/ betonskoj utopiji u MoMA New York. Dio tih projekata radio sam s Vladimirom Kulićem koji je danas profesor na Iowa State University i on je sigurno zaslužan za ideje i teme kojima se bavimo. Sve zgrade kojima se bavimo dobro poznajemo, ja sam ih uglavnom već ranije obišao više puta, a poznajem i lokalne istraživače koji se ili pojavljuju u serijalu ili su na neki drugi način bili od pomoći. Pronalaženje sugovornika jednako je važno kao i odabir projekata, i taj dio je također rezultat istraživanja, putovanja i susreta u sklopu pripreme. Sugovornike treba i senzibilizirati za sudjelovanje, treba provesti neko vrijeme s njima i uspostaviti odnos uzajamnog povjerenja.", kazuje Mrduljaš.
Vrijednost prošlosti
"Scenaristica Nevenka Sablić i ja imamo potpuno povjerenje u Marojev izbor arhitektonskih primjera koje dobro poznaje, ali svi troje smo svjesni da tema nije pojedina zgrada ili projekt.", nastavlja Ban te dodaje: "Trudimo se od početka postaviti širu društvenu priču koja će se jasno komunicirati kroz sezonu, a onda svaku pojedinu epizodu opet oblikujemo i kao zasebnu priču i kao jedan od ključnih dijelova te šire cjeline.
Nakon što napravimo scenarije Nevenka, snimatelj Hrvoje Franjić i ja odlazimo na pregled terena i susret s ljudima koje smo u istraživanju pronašli. To je intenzivan dio posla jer se često prvi puta susrećemo s arhitekturom kojom se bavimo i taj prvi dojam je nešto čime se hranimo čitavo vrijeme rada na emisiji jer u konačnici što više pokušavamo naš doživljaj susreta s tim mjestima rekonstruirati u filmsko iskustvo. Isto vrijedi i za sugovornike. Veselje je kada se na terenu pojave ljudi do kojih ne bismo mogli doći kroz istraživanje na daljinu. Ponekad su slučajno tamo, a ispostavi se da su odlični sugovornici, tada ih na najjednostavniji način pokušamo snimiti s opremom koju u tom trenutku imamo sa sobom. Više puta se pokazalo da to hvatanje prvih kontakata i iskustava bude vrijedan materijal.
Što se tiče stvaranja povjerenja sa sugovornicima čini mi se da uvijek pomogne naš veliki interes za temu. Ljudi osjete da znamo zašto se time bavimo i najčešće su sretni da tome mogu pridonijeti iz vlastite perspektive."
U prethodne dvije sezone "Betonski spavači" bavili su se turističkom arhitekturom na Jadranu ("Izgubljena arkadija", 2016.) te projektima koji su bili pokretači modernizacijskih procesa ("Nedovršene modernizacije", 2018.). Ovaj put lajtmotiv koji autori ponavljaju iz epizode u epizodu jest pitanje možemo li u vrijednostima nedavne prošlosti naći poticaje za buduća bolja društva.
"Vrijednosti kojima se bavimo u trećoj sezoni istovremeno su bila barem teorijski temelj jugoslavenskog društva, no jednako tako su to i univerzalne moderne vrijednosti oko kojih i nije teško složiti se. Zajedništvo i prihvaćanje različitosti, antifašizam, protivljenje globalnim podjelama, modernizacija kao nastojanje unapređenja društva… Dio tih vrijednosti danas se shvaća samo kao norma, a ne suštinski, dio se više prešutno dovodi u pitanje. No, te vrijednosti i danas su aktualne. Naši sugovornici u trećoj sezoni kroz svoj primjer, a uz pomoć arhitekture, uspijevaju u tome da se te vrijednosti u nekoj mjeri ostvare usprkos svim preprekama.", govori Maroje Mrduljaš.
Saša Ban kaže: "Ponekad se susrećem s pitanjem, možda i kritikom kako društveni sustav u kojemu su nastali projekti kojima se bavimo nije te prostore koristio na način na koji su ih arhitekti zamislili. Kako vrijednosti upisane u modernističke objekte nastale u Jugoslaviji u vrijeme socijalizma nisu zaživjele na taj način. Ponekad jesu, ponekad nisu, ali to uopće ne vidim kao presudno. Kao presudno vidim to da smo naslijedili progresivnu arhitekturu i urbanistička rješenja koja sutra mogu postati mjesta na kojima današnje društvo može ostvariti ideale kao što su demokratičnost prostora, edukacija, kultura dostupna svima i druge."
Jugoslavenski paviljon danas je belgijska škola
Kako goleme modernističke građevine iz doba Jugoslavije uspješno prilagoditi današnjem društvu, i nekom budućem društvu? Svaka je priča za sebe. Ali, postoje i zajednički nazivnici.
"Arhitekturu naslijeđenu iz modernizma obilježavao je snažan interes za izgradnju zajednice. Veliki javni projekti uključivali su goleme prostore koji nisu imali samo funkcionalni karakter, nego su bili otvorena mjesta susreta. Dobar su primjer veliki lobiji javnih zgrada i hotela. Još važnije, građena je arhitektura koja je bila poklon društvu: koncerte dvorane, domovi kulture, muzeji i drugi javni sadržaji često su građeni s idejom da će samo postojanje prostora stvoriti potrebu za njihovim korištenjem. To je potpuno obrnuta logika od današnjeg pragmatizma. Možete se izrugivati neracionalnosti takvog pristupa, no praksa je pokazala da to funkcionira. Arhitekture su izgradile institucije koje su ih kasnije naselile.", kaže Maroje Mrduljaš.
"Zajednički nazivnik korištenja te arhitekture ima preduvjet, a to je da se takva mjesta ne zapuštaju i prepuštaju propadanju. Iz te pretpostavke proizlazi mogućnost da se takvim mjestima nađe neka nova funkcija. Dio tih prostora možda bi u tom slučaju bilo lakše prevesti u novo vrijeme u kojemu bi i troškovi prenamjene bili manji, a potencijal da ih koristi javnost neusporedivo veći. Jednom kada zgrada veličine hotela potpuno propadne zbilja mora doći neki milijarder da bi je obnovio ili napravio nešto novo, a u tom slučaju izvjesno je da će nastati projekt koji većina hrvatskih građana neće biti u mogućnosti koristiti.
Ono što je još veći problem je to da, kako sada stvari stoje, buduća društva sve više idu prema tome da se ulaganja u društvenu i socijalnu domenu prepuštaju privatnom poduzetništvu što za posljedicu ima duboku ne demokratičnost izazvanu ekonomskim faktorom.", mišljenja je Ban.
U seriji donose primjer jugoslavenskog paviljona koji je za EXPO 1958. projektirao Vjenceslav Richter. Paviljon je sačuvan do danas, doduše izmješten stotinjak kilometara od Bruxellesa gdje je nekada stajao, u belgijskom ga mjestu Wevelgemu sad već desetljećima koriste kao školu, zgrada nakon preinaka jako dobro funkcionira i u tom kontekstu.
Mrduljaša i Bana pitamo za primjere dobre prenamjene zgrada na prostoru bivše Jugoslavije.
"Često je najbolje kada prenamjene nema ili je nevidljiva. Dvorana Lisinski takav je primjer, obnavljana je ali je i sadržajno i formalno ostala vjerna izvornoj ideji. S druge strane, bivši RANS, danas Pučko otvoreno učilište se raspada i pregrađeno je, iako je riječ i izuzetnoj arhitekturi i plemenitom programu. Umjesto jedne institucije, tu zgradu danas naseljava niz javnih ali privatnih korisnika i u takvim uvjetima je teže organizirati rekonstrukciju. To je odličan primjer gdje na samoj arhitekturi vidimo kako se društvo parcelira i privatizira.", navodi Mrduljaš.
Kad već govorimo o Richterovom paviljonu, i njegova 35 metara visoka skulptura Nada, koja je u Bruxellesu na EXPO-u stajala ispred paviljona, a o čijoj se sudbini ništa nije znalo do prošle godine, doživjela posve neobičnu, a vrlo funkcionalnu transformaciju. Danas je, na drugačiji način, izložena u jednoj privatnoj klinici u belgijskom Bruggesu.
Imaju li još sličnih primjera?
"Biti ću ironičan pa ću reći da je kamen sa stubišta Haludova izgradio mnoga dvorišta i roštilje brojnih apartmana i vikendica.", navodi Ban, "Čelična oplata spomenika na Petrovoj gori poslužila je kao krov mnogim objektima u njegovoj okolici.
S druge strane vrijednost onoga što je prepušteno propadanju je očigledna počevši od najmanjih primjera: jako puno stolica npr. prema dizajnu Nike Kralja bačeno je na otpad iz javnih institucija u Hrvatskoj, nakon obnove one postaju traženi primjeri dizajna i kvalitete čija vrijednost samo raste."
Prenamjena mastodonata
Arhitekturom objašnjavaju društvo, nekadašnju državu, ideje na kojima je građena. Ta je država, među ostalim, ponegdje i gotovo do samog kraja, ili par godina prije urušavanja Jugoslavije, ulagala u grandiozne projekte. Što nam to govori?
"Kao što sam spomenuo, iz današnje perspektive drugačije vidimo ta velika ulaganja u javnu domenu. Umjesto rasipništva, vidimo darežljivost i obećanje za bolju budućnost koja se još nije dogodila. Dobar je primjer nedovršena sveučilišna bolnica u Blatu u Zagrebu koja i danas predstavlja vrijedan prostorni resurs u uvjetima kada je jasno da je većina bolnica u Zagrebu u substandardnim, puno puta dograđivanim i pregrađivanim prostorima.", navodi Mrduljaš. "Sveučilišna bolnica koju Maroje spominje", dometne Ban, "građena je dobrim dijelom samodoprinosima građana i trebala je omogućiti bolji standard života. Danas kada je stanje u zdravstvu takvo kakvo je nažalost plaćamo privatne medicinske preglede i time gradimo suvremene privatne klinike koje će opet koristiti samo oni koji imaju puno novaca."
Kao što je arhitektura vremena kojim se bave u dolazećem, trećem serijalu "Betonskih spavača" odražavala vrijednosti tog vremena, tako i današnja zrcali predominantne vrijednosti suvremenog doba. Koje nam poruke o društvu šalju urbanizam i arhitektura suvremene Hrvatske?
"Izgrađeni okoliš koji nastaje u suvremenoj Hrvatskoj prikazuje smanjenje javne domene i prevlast instrumentalnih i komercijalnih interesa. Dobra arhitektura više ne nastaje kao izraz zajedničke kulture i društvenih ambicija, ona se pojavljuje tek kroz pojedinačne napore arhitekata koje podržavaju pojedini napredni investitori. No, nekritičko trošenje prostora i nesuvislo građenje više nije samo problem kulture i društva, nego ekološkog opstanka čitave planete.", komentira Mrduljaš ističući da to polje diskusije tek treba otvoriti.
Saša Ban na to kaže: "Urbanizam i arhitektura suvremene Hrvatske za mene je većinom nedostupna. Trgovi i javni prostori koji su služili okupljanju pretvaraju se u prostore u kojima se osjećaš loše ako ne trošiš novac. Čak i kvalitetna arhitektura koja nastaje danas većinom je komercijalnog karaktera, prostori u kojima čovjek ne može slobodno provoditi vrijeme bez da svoj boravak na takvim mjestima na neki način kupuje."
"Betonski spavači" na HTV-u idu u kasnovečernjem terminu, malo prije ponoći, makar je riječ o odličnoj dokumentarnoj produkciji za koju će, lako je predvidjeti, gledatelji imati veliki interes. Kako autori vide takvu odluku HTV-a?
"U današnje vrijeme više nije presudno kada se serija emitira, koriste se snimalice, razne digitalne platforme i slično. Sretni smo što nije prošlo puno vremena od dovršetka serijala do emitiranja, što nije bio slučaj s 2. sezonom kada smo dugo čekali. Jedva čekamo da serija stigne do publike.", kaže Mrduljaš.