Tražite li film iz kojeg ćete saznati štošta o Davidu Bowieju, "Moonage Daydream" nije film za vas. Ako ste, međutim, i znalac i fan Bowieja i njegova opusa, dokumentarac Bretta Morgena za vas će biti kao odlazak u crkvu. Uokolo su sve pokršteni s kojima pjevate zajedničku himnu.
"Moonage Daydream" nudi pregled karijere Davida Bowieja od njegove glam-faze početkom sedamdesetih pa do smrti. Dokumentarac nije jako informativan. U njemu ima malo o podrijetlu i odrastanju, potpuno je preskočena njegova početnička karijera, malo je riječi o privatnom životu. Morgen se isključivo bavi njegovim umjetničkim radom: kako muzikom, tako- možda još i više- promjenjivom scenskom personom. U tim prerušavanjima i mijenama autor nalazi srž umjetnosti Davida Bowieja, ali i ljudske psihologije.
Koncept je filma, ujedno i njegovo glavno ograničenje, što ne pruža nikakav pogled izvana. U filmu nema svjedoka, kroničara, kritičara, nema drugog glasa osim njegovog Morgen film temelji isključivo na brojnim (nerijetko neizdrživo pretencioznim) intervjuima koje je davao. Glas u kojem Bowie u off-u tumači vlastiti život i rad Morgen montažno spaja s raskošnim vizualnim materijalom, od koncerata do isječaka starih filmova.
Taj je montažni kontrapunkt najuzbudljiviji u filmu. Kolažirajući i montirajući začudni i disparatni vizualni materijal, Morgen stvara slikovnu simfoniju s kojom parira glazbi. Kao da je "Moonage Daydream" dvosatni spot za glazbenikovu pjesmu svih pjesama.