O Stipanu Tadiću pisala sam još dok je bio student, nakon što sam na izložbi diplomanata Likovne akademije ugledala djelo na kojemu je naslikao svoju rodbinu, prijatelje, poznanike, kolege, sebe i smjestio ih u HNK Zagreb.
Sliku je, a radio je pune dvije godine na njoj, nazvao "Diplomski rad". Svaki je od tih portreta ispripovijedao svoju priču. Nije bilo teško zamijetiti potencijal kod Tadića, kako slikarski, tako i pripovjedački. Ta odluka da interpretira sebe, svoju neposrednu okolinu, kod njega se zadržala do danas. Tadić ne bježi u opća mjesta, dapače, on čini u svojim radovima ono što nam je svima ponekad i najteže - suočava se sa samim sobom. Također je u međuvremenu rušio mnoge tabue, primjerice uspio je uhvatiti se u koštac s...