Kada je 2022. u više hrvatskih gradova održan prosvjed pod nazivom "Dosta! Uništavanja javnog zdravstva i zanemarivanja zdravlja žena!" u znak solidarnosti s Mirelom Čavajdom i svim ženama kojima su u Hrvatskoj uskraćeni zakonski zajamčen prekid trudnoće i drugi oblici zdravstvene skrbi, grupa aktivistica i ženskih nevladinih udruga, ali i dizajnerica osmislila je u sat vremena cijelu kampanju vezanu uz reproduktivna prava žena.
Iza vizualnog identiteta, odnosno nosećeg logotipa stoji jedna od naših vodećih dizajnerica Ira Payer. "Ona je iznimno uspješno u jasnu poruku povezala simbole koji se u pokretu za afirmaciju ženskih ljudskih prava koriste već desetljećima", kaže Sanja Bachrach Krištofić, uz Barbaru Blasin i Marka Goluba jedna od autorica izložbe "Sindikat žena - Dizajn feminističkih promotivnih materijala" u Galeriji HDD-a i objašnjava kontekst nastanka nekih predstavljenih radova.
Izložba prikazuje raspon od skromnih produkcijskih početaka aktivistica-dizajnerica iz druge polovice 1980-ih, preko radova renomiranih dizajner/ica, agencija i studija, cjelovitih vizualnih identiteta kampanja i organizacija do najmlađe generacije dizajnerica i ilustratorica koje danas oblikuju feminističko-zagovaračke ideje. Uz plakate izloženi su znakovi/logotipovi udruga, akcija, ad hoc koalicija, publikacije, časopisi, majice, torbe, šalice, podmetači za čaše... Naziv izložbe nadahnut je aktivističkom majicom sa sloganom "Sindikat žena protiv kretena".
I dok su neki od radova dio kolektivne memorije jer su udruge, kampanje, autorice/autori, poznatije/i, vidljivije to, priča Sanja Bachrach Krištofić, ne umanjuje vrijednost aktivističkih materijala nastalih u drugoj polovici 80-ih u kojima se prepoznaje prosvjednički duh i način izražavanja. Primjerice predlošci za bedževe i bedževi koje su 1989. dizajnirali žene i djeca, volonterke i volonteri Ženske grupe Trešnjevka u Zagrebu (1986./1987.). Riječ je o 20 A4 formata s osam motiva na kojima se nižu predlošci oslikani flomasterima u boji. Na bedževima su korišteni motivi ženskog znaka sa stisnutom pesnicom, motiv ruku koje grle ženski znak, motiv ženske solidarnosti u liku obgrljenih žena praćenih sloganima od kojih su neki i danas aktualni, poput "Žene protiv nasilja", "Naše riječi su naše oružje", "Ginekologija? Hvala ne!" Prema riječima dugogodišnje aktivistice Slavice Jakobović Fribec, bedževi su oslikani u Gajevoj 40, tada sjedištu gradske organizacije Saveza socijalističke omladine, gdje je, u okviru programske djelatnosti SSO-a, privremeno bila smještena SOS-linija kao i dvije alternativne inicijative mladih: Svarun i Zelena akcija. Na fotokopiranim letcima SOS-linije često je korištena ilustracija fiksnog telefonskog aparata, tipičnog za to razdoblje.
"Aktivistkinje nisu znale atribuciju ilustracije, no sama informacija u medijima o održavanju izložbe ponukala je Tomislava Mrčića, dizajnera Likovnog studija, da nam javi i ustupi dragocjene plakate s kraja 80-ih, među kojima je i onaj za SOS telefon. Tako smo ustanovili da je autor ilustracije Danko Jakšić (1962. - 2014.), Tomislavov suradnik, suautor u Likovnom studiju", otkriva Sanja Bachrach Krištofić.
Marko Golub ukazuje, pak, na "Projekt ženska kuća - sunčane naočale" Sanje Iveković, predstavljen plakatima na izložbi koji najbolje, prema njegovu mišljenju, demonstrira koliko slojevita vizualna komunikacija može biti.
"Taj je rad izuzetno direktan, odmah vam je jasno o čemu govori. Radi se naravno o nasilju nad ženama, ali čim je zadobio vašu pažnju otkriva vam još puno toga drugog, prije svega u kontekstu razumijevanja medija, što je sve opet itekako ključno i za čitanje upravo rodnog nasilja".
Jedan od ključnih, najranijih radova na izložbi je i ilustracija Mirka Ilića na slavni slogan međunarodnog simpozija DRUG-ca žena - novi pristup ženskom pitanju - "Proleteri svih zemalja, tko vam pere čarape?"
"Ilić je ranih 1980-ih napravio i sjajan plakat za monodramu ‘Strah od letenja‘ prema romanu Erice Jong u organizaciji Sekcije žena i društvo Sociološkog društva Hrvatske, kao i niz novinskih ilustracija koje su objavljivane uz tekstove Slavenke Drakulić pisane s jasnih feminističkih pozicija. Uz niz fantastičnih plakata, letaka, časopisa koje prikazujemo, tu je i jedna društvena igra, karte Fierce Women iza koje stoji kolektiv K-zone i časopisa VoxFeminae u suradnji s nizom ilustratorica. Edukacija uz igru je česta strategija u aktivističkom, kao i kulturnom polju, ali ne znam da je igdje ovako inteligentno i integralno primijenjena", smatra Golub.
Iako joj je, priznaje, teško izdvojiti jedan rad, Barbara Blasin kao svog trenutačnog favorita navodi Enu Jurov, ilustratoricu mlađe generacije koja se izražava i u mediju stripa. "Na izložbu smo uvrstili nekoliko njezinih radova, a tako i publikaciju koju je ilustrirala, aktivističku početnicu Platforme za reproduktivnu pravdu "Na valovima feminizma".
Kako su uopće došli na ideju da se pozabave dizajnom feminističkih promotivnih materijala?
"Učinilo nam se da je dovoljna količina kvalitetnih i zanimljivih dizajnerskih radova producirana u svrhu zagovaranja feminističkih agendi u posljednjim desetljećima", kaže Barbara Blasin. "Zatim, primijetili smo da u dizajnerskim rješenjima kojima to nije primarna svrha mlađi autori i autorice nalaze potrebu i načine da vizualnim sredstvima prokažu perpetuiranje mizoginije u našoj svakodnevici. Ovo je mala izložba, ali nadamo se da će biti poticaj za daljnja istraživanja. U nekim državama s dugom tradicijom političke borbe za ženska prava, poput Britanije, postoje različite publikacije koje su sakupile historijsku građu oglašavanja na tom političko-društvenom području."
No najveći im je izazov bio, dodaje Marko Golub, kako uz pomoć prikupljenog ispričati što je moguće više vjerodostojnu priču. "To nikada nije tako jednostavno jer se radi o dugom razdoblju, mnoštvu involviranih aktera, ekstremno raznovrsnoj građi i mnogo nepoznanica u datiranju i atribuiranju prikupljenih radova, naročito što se tiče najranijeg razdoblja koji izložba obuhvaća."
Sretna okolnost takvih projekata je, kaže, ta što su naše zajednice, kako dizajnerska, tako i aktivistička, relativno male pa vam se svakim novim kontaktom otvaraju nove informacije i slika brzo postaje jasnija. "Javio nam se niz ljudi koji su nam, nakon što su slučajno saznali da radimo ovo istraživanje, ukazali na stvari za koje nismo znali ili se nismo nadali da su sačuvane. Kod ovakvih izložbi često se dogodi da se neka od važnih otkrića dogode nakon što ste ih već postavili pa se nadam da će izložba putovati i na druga mjesta u proširenom obliku koji će uključiti i one priče koje ovdje nismo uspjeli zahvatiti."
Postav izložbe s ovako raznovrsnim materijalima, nastalim unutar nekoliko dekada, nije im bilo jednostavno koncipirati, kaže Sanja Bachrach Krištofić. Zamisao im je bila da okosnicu postava izložbe čine tematske, a ne nužno kronološke cjeline. "Postoji niz tema kojima se feministkinje bave zadnjih 50-ak godina: vizualni identitet udruga i organizacija, oglašavanje istih, nasilje nad ženama, borba protiv mizoginije, mirovne agende tijekom 1990-ih, oblikovanje za prve lezbijske udruge, ženske političke kampanje, reproduktivna prava, edukacija, umjetnost, izdavaštvo; pa je tako posložena i sama izložba".
Određena kronološka podjela, tumači Barbara Blasin, također je zanimljiva, jer prikazuje trendove, ali ukazuje i na različite produkcijske uvjete u kojima su se oblikovali radovi.
Postav je, dodaje Marko Golub, slojevita kombinacija originalnih predmeta, reprodukcija, dokumentacije i fragmenata teksta koji vas vode kroz različite narativne linije ove teme, ali zahtijeva određeni intelektualni angažman promatrača, što, smatra, svaka dobra izložba ove vrste mora tražiti. "Naime, sami radovi su već u velikoj mjeri jako komunikativni, radi se o kombinacijama teksta i slika koje već i same mnogo govore, tako da nam je bilo važno pustiti da ti glasovi ostanu vodeći i da samo pažljivo postavimo kontekste njihova čitanja".
Sanja Bachrach Krištofić i Barbara Blasin uključene su u domaću feminističku i aktivističku scenu, odakle se poznaju već godinama, a samo posljednje četiri godine obje su u tijelima Centra za ženske studije. "Obje smo se bavile autoricama ili temama u izložbama/projektima koje smo radile poput Barbarine izložbe ‘Širite ženski svijet! Dizajn progresivnih ženskih časopisa 1934. - 1946.‘ (HDD, 2019.), ‘Žene i tehnika, prema rodno uključivom muzeju‘ (koautorice Kosjenka Laszlo Klemar i Tea Kantoci, Tehnički muzej Nikola Tesla, 2021.) ili mojeg koautorstva u izložbama ‘Ženska soba - ženski pogled‘ (Paromlin, galerija Matice hrvatske, galerija Križić-Roban, 2001.) ili ‘Nepoznati Zagreb Marije Braut‘ (Umjetnički paviljon, 2014.)", priča Sanja Bachrach Krištofić.
"Barbara je, samo da podcrtam dugogodišnju povezanost, kao mlada 28-godišnja fotografkinja sudjelovala na izložbi ‘Ženska soba - ženski pogled. Moja suradnja sa ženskim nevladinim udrugama na području grafičkog dizajna počela je 1997., u timu sa Sanjom Iveković koja je tada osnovala Ženski umjetnički centar Electra, u sklopu njega i Grafički studio Electra. Sanjin i moj prvi zajednički radni zadatak bio je suradnja s udrugom za promicanje i zaštitu ženskih ljudskih prava B.a.B.e. i Sanjom Sarnavkom, povodom istraživanja ‘Žene i mediji‘ (1997., 1998.), objavljenom u dvjema publikacijama. Barbarina suradnja sa ženskim ili feminističkim udrugama/aktivisticama počinje nešto kasnije, uvjetovano tek godinom rođenja. Uz sve, povezuje nas suradnja na grafičkom dizajnu u okviru umjetničkih projekata Sanje Iveković s kojom Barbara danas surađuje vrlo aktivno, dok sam ja kao i primjerice Dejan Kršić sudjelovala s njom intenzivnije tijekom 1990-ih i 2000-ih."