Na spomen javne skulpture u Hrvatskoj prva će asocijacija biti ona negativnog predznaka. Primjerice, u više smo navrata pisali o nemogućnosti da se Franji Tuđmanu, posve neovisno o tome što tko mislio o njemu, napravi kvalitetna javna plastika. Odnosno, postoji i šansa, vidjeli smo nekoliko dobrih skica u pravilu kipara mlađe ili srednje generacije da se ona osmisli, ali kao da ne postoji mogućnost da se u javnom prostoru podigne.
Više je razloga zašto je tako, jer dobrih kipara ne nedostaje, javni spomenici nažalost često kod nas podrazumijevaju novac, veze i sl., nisu obavezni javni natječaji, a trebali bi... Bilo je još svakakvih intervencija posljednjih godina, no upravo su spomenici Tuđmanu, od onog u haljini preko onog s golemim sunčanim naočalama, asocijacija koja će se pojaviti na prvu. Takvim uradci služili su često za zabavu javnosti.
No odnos u Hrvatskoj prema javnoj plastici, činjenica da svatko može podignuti nakaradan spomenik, bez javnog natječaja zapravo je tužna. Bilo je slučajeva kada bi se i uklanjali kvalitetni spomenici. Neki od njih bi se potom i vratili, jedan od primjera je "Plavo stablo" Vaska Lipovca u Splitu.
Javna plastika izuzetno je bitna tema, jer za razliku od izložbe koju možete posjetiti ili ne, ona trajno formulira javni prostor. Odnosno, skulpture su u javnom prostoru među ostalim i stvar morala pojedinca i njegove odluke i ega da neprikladnim rješenjem ošteti javni prostor. Lošu izložbu možete odabrati ne pogledati, loš spomenik ste prisiljeni.
Upečatljive skulpture
Kada je riječ, pak, o dobroj kvalitetnoj plastici, prvo ime koje asociramo svakako će biti ono Ivana Kožarića, od Prizemljenog Sunca u Bogovićevoj ulici, preko spomenika Šenoi na Gornjem gradu, i Crvenog znaka, goleme crvene skulpture, relativno novije, koja je na drugačiji način formirala Gajevu ulicu u Zagrebu. I, naravno, Šenoa i Krleža Marije Ujević. Alem Korkut i spomenuti Vasko Lipovac.
Postoji još jedan kipar čiji je rad uspio pozitivno utjecati na javni prostor, kipar srednje generacije, a čije se ime toliko ne spominje u javnosti, a to je Denis Krašković. Krašković je autor skulpture Kita na Jarunu, Janjeta i Morža ispred shopping centra u Novom Zagrebu, Sredozemne medvjedice s mladunčetom u Šibeniku.
Na njegove javne plastike, u pravilu jakih boja, publika dobro reagira. Možda i nisu toliko samozatajne, upečatljive su u prostoru, nameću se, no u pozitivnom pogledu, pozivaju vas na interakciju. Uz njih se ponekad snimaju selfiji, djeca se na njima igraju. Uzgred rečeno, on je i jedan od rijetkih suvremenih autora koji se bavi temom animalistike. Možda i činim medvjeđu uslugu ovom autoru što u prvi plan, pišući o njemu, guram javnu plastiku, no stvar je u tome da se ona kvalitetnog predznaka događa iznimno rijetko.
Nakon što mu je izdana monografija njegovog dosadašnjeg stvaralaštva, u Umjetničkoj galeriji Dubrovnik otvorena je za vikend i retrospektiva Denisa Kraškovića. Kustosica je Rozana Vojvoda, koja u pravilu nudi drugačiji pogled na stvaralaštvo pojedinog autora. Za Denisa Kraškovića nekako mi se čini da ga ima rjeđe na izložbama nego što bi ga trebalo biti. Kao da dio kustosa ne zna u koju bi ladicu ovog autora strpali. Njegov je rad uvijek zastupljen, primjerice, kada se rade skupne izložbe o umjetnicima koji se naslanjaju na pop art. U onom dijelu u kojemu umjetnik komentira banalnost masovne kulture, a to je i najčešća definicija pop arta, on svakako nastavlja ovaj pravac. No, nije to jedina ladica u koju ga valja svrstati.
Ciklus sa Sv. Franjom Njegovi radovi jesu dosjetke, usputne dosjetke izrečene o stanju u društvu, no točne i precizne. Dosjetke on spretno pretvara u umjetnost. Primjerice, komentirajući mito i korupciju, slika plavu kuvertu, i dvije ruke koje jedna drugoj tu kuvertu predaju. Meni je njegov najbliži rad onaj u kojemu pojedinac bježi od birokracije koja ga preuzima, od mnoštva žigova, raznih dimenzija, od posve malenih do golemih. Žigovi ga proganjaju, on bježi po ljestvama, te i sam počinje nalikovati žigu.
Naziv je izložbe "Čovjek, životinja, biljka", prema jednom njegovom radu na kojemu je čovjek, s glavom slona, ruku raširenih u drvo. To su i njegove tematske preokupacije. Najpoznatije su, možda i najčešće reproducirane, njegove figure iz ciklusa u kojemu Sveti Franjo propovijeda okupljenima, a okupljeni su životinje. Zatim, elegantna Princeza, skulptura po uzoru na renesansno doba, kako ljubi plastičnu, zelenu žabu. Uvećana slika ruku s cigaretom koja se zove Volim pušim... Ispred Umjetničke galerije u Dubrovniku, u javnom su prostoru, na platou, realizirali jednu njegovu javnu skulpturu. Inače, on je i umjetnik koji se bavi i slikarstvom, i kiparstvom, i videom, jednako dobro.
Izložba Denisa Kraškoviča jedna je od onih koje će vas naprosto oraspoložiti, a pri tom je inteligentna i nije pretjerano naivna. Uostalom, kada je svojedobno tjednik Globus zamolio nekoliko kipara da predloži spomenik Franji Tuđmanu, njegov je prijedlog bila - golema plastična sandala. Izložba traje do 28. studenog