Čak 404 predmeta, odnosno artefakta iz antičkog i srednjovjekovnog doba čija je vrijednost procijenjena na 1,5 milijuna kuna, Republika Hrvatska morat će vratiti Radojki K. iz Belog Manastira, ukoliko pravomoćnom postane prvostupanjska presuda Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Belom Manastiru. Ukoliko država poželi zadržati navedene predmete tada će Radojki K. morati platiti naknadu od 1,5 milijuna kuna, naravno uz uvjet da ovakva presuda postane pravomoćna.
Riječ je o predmetima koji su, danas pokojnom, Radojkinom suprugu Vladimiru oduzeti još 2008. godine, a on se tada suočio i sa tužbom Općinskog državnog odvjetništva da je sve te predmete otuđio. Predmeti su mu oduzeti i predani na čuvanje u Muzej Slavonije u Osijeku, gdje se i danas nalaze dio njih, dok je drugi dio na čuvanju u Arheološkom muzeju u Osijeku.
Među njima su tako brončane karičice rimskog i keltskog porijekla, brončani rimski prsteni dubokog i plitkog reljefa, srednjovjekovni prsteni, brončani sesterciji i dopundiji, brončane rimske i keltske ukrasne alke, brončani prapovijesni i rimski razvodnik remenja-dijelovi konjske opreme, brončana novovijeka svetačka medaljica, kasnoantički olovni križ, ulomak brončane Isusove ruke s raspela, rimski olovni i brončani utezi, prapovijesne i rimske šivaće ukrasne igle, stilosi i medicinski i kozmetički pribor, rimske brončane drške kozmetičkog pribora, rimska brončana omega Fibula, srpasti amulet kineske provenijencije, prapovijesne brončane sjekire, keltski željezni bojni nož, dio željeznih rimskih konjskih žvala s mjedenom obrazinom...
Kazneni postupak u kojem se pokojnom Vladimiru sudilo da je neovlašteno pribavio i u svojoj kući držao antičke i srednjovjekovne arheološke predmete okončan je pravomoćnom oslobađajućom presudom Vrhovnog suda. Slijedom toga, Vladimir je podnio zahtjev da mu se svi oduzeti predmeti vrate, no država je to u više navrata odbila uz obrazloženje da je riječ o kulturnom dobru što znači da ti predmeti automatski postaju vlasništvo Republike Hrvatske.
Sve njegove žalbe na takve odluke sudovi su odbijali, pa je u konačnici podnio tužbu Ustavnom sudu. No, i tužba je odbačena uz obrazloženje da svoje pravo vlasništva nad navedenim predmetima mora dokazati u parnici. Nakon što od ODO-a Osijek nije dobio odgovor na prijedlog za sklapanje izvansudske nagodbe, Vladimir K. je podnio tužbu tražeći da mu se prizna vlasništvo nad svim artefaktima te da mu se isti vrate ili, ako ih država ne želi vratiti, da mu isplate 1,5 milijuna kuna.
ODO u Osijeku, koje u ovom sporu zastupa državu, smatralo je da nema osnova za povratak predmeta, jer je riječ o kulturnom dobru te da su to prema čl. 19 st. 1 Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara, oni predmeti ''koji se nalaze ili nađu u zemlji, moru ili vodi.'' No, Dražen Matijević, odvjetnik Vladimira K. u tužbi je naveo da se predmeti koji su oduzeti njegovom klijentu u trenutku kada je stjecao njihov posjed i vlasništvo nisu nalazili u zemlji, moru ili vodi. Vladimir K. tvrdio je da nijedan od tih predmeta nije izvadio iz zemlje, mora ili vode nego da ih je tijekom 50 godina dugog kolekcionarskog staža kupovao. Sud je takvom njegovom iskazu u konačnici i povjerovao.
Vladimir je naveo kako se preko 50 godina bavio kolekcionarstvom, odnosno filatelijom, razglednicama, numizmatikom i arheologijom. Kao kolekcionar bio je registriran u raznim udrugama u Belom Manastiru, Zagrebu i Rijeci. Za oduzete predmete kazao je da ih je "stekao kupnjom ili razmjenom na numizmatičkim sajmovima." Dio predmeta kupio je od aukcijskih kuća npr. kod kuće Barac-Pervan za što je priložio i potvrde, a dio je naslijedio od pokojnog brata. Odbacio je tvrdnje da je te predmete iskopao iz zemlje.
U postupku su saslušani i svjedoci, Tomislav Hršak, današnji ravnatelj Arheološkog muzeja Osijek te Domagoj Dujmić, kustos istog muzeja. Hršak je u svom iskazu rekao da nikada nije vidio Vladimira K. da vrši arheološka i slična iskapanja na arheološkim nalazištima te da mu nije poznato kako je tužitelj pribavio oduzete arheološke predmete. Kazao je i kako smatra da se "ništa od tih predmeta ne može legalno kupiti niti u bivšoj SFRJ niti u današnjoj Hrvatskoj." Ipak, sličnih zbirki ima i kod privatnih osoba u Hrvatskoj, ali, kazao je Hršak, one su registrirane pri nadležnim tijelima, prilikom čega se mora dokazati i način stjecanja "a to ne može biti kupovina jer se ti predmeti ne mogu legalno kupiti," odnosno da se mogu kupiti samo od osobe koja ima potvrdu o porijeklu tog predmeta. Sud, međutim, to nije prihvatio kao valjan argument.
Tako se u obrazloženju presude vezano uz izjavu svjedoka da se takvi predmeti ne mogu kupiti, navodi da je ''taj dio iskaza u suprotnosti s notornim činjenicama i javno dostupnim podacima. Gotovo svi predmeti koji su oduzeti predniku tužiteljice mogu se kupiti putem specijaliziranih internetskih stranica kao što je primjerice www.numizmantika.com, a dio i putem stranica koje se bave prodajom rabljene robe kao što su njuškalo.com ili čačkalo.com. Osim toga postoje i brojni sajmovi antikviteta i brojne privatne zbirke antikviteta od kojih se takvi predmeti mogu kupiti pri čemu činjenica da li osoba ima potvrdu o porijeklu predmeta ne utiče na zakonitost pravnog posla i valjano stjecanje prava vlasništva.''
Dujmić je, pak, u svom iskazu naveo kako je radio vještačenje zaplijenjenih predmeta. Njih je policija, inače, zaplijenila nakon što je Vladimira K. zatekla na arheološkom terenu Dragojlov brijeg u Baranji sa detektorom metala i s nekim arheološkim predmetima. Tom prilikom je kod njega nađen mali broj predmeta, a ostali su pronađeni kod pretresa njegove kuće. I Dujmić je rekao da je moguće biti vlasnik kulturnog dobra u RH uz dozvole nadležnih tijela, a predmeti koje je vještačio su dosta vrijedni, jer je većinom riječ o numizmatičkim predmetima. Sud, međutim, nije prihvatio ni njegov iskaz ''jer ne sadrži podatak o tome da bi pok. Vladimir K. iskopao oduzete predmete ili ih našao u vodi ili moru.'' Sud također navodi i da nijednim zakonom nije propisano da je za vlasništvo nad kulturnim dobrom potrebno imati dozvolu nadležnih tijela.
''Kulturno dobro nisu samo arheološki nalazi nego to mogu biti i zgrade, umjetnine, krajolici, nematerijalni oblici duhovnog stvaralaštva i slično. Ta dobra, sukladno čl. 3. Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara, mogu biti registrirana ili neregistrirana te unatoč tome uživaju zaštitu tog Zakona. Obzirom da kulturno dobro može ali i ne mora biti registrirano jasno je da ne može postojati nikakva "dozvola nadležnih tijela" za vlasništvo nad kulturnim dobrom.
Ograničenja propisana u čl. 27. i 28. Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara ne uključuju obvezu da za vlasništvo nad kulturnim dobrom treba imati "dozvola nadležnog tijela". Dapače, sama činjenica da zakon navodi mogućnost izvlaštenja kulturnog dobra potvrđuje da ista mogu biti u vlasništvu fizičkih osoba, a ne samo RH,'' navodi se u odluci suda, koji dodaje i da nije dokazano da je pokojni Vladimir oduzete predmete našao u zemlji moru ili vodi. Sud zaključuje da su se oduzeti predmeti pokojnom Vladimiru trebali vratiti nakon okončanja kaznenog postupka te da RH ni po jednom zakonu nije stekla pravo vlasništva nad tim predmetima.
Država će, ako ova presuda postane pravomoćna, morati platiti i troškove parnice u iznosu od 27.762,50 kuna.