Na listi Power 100, najutjecajnijih ljudi 2021. u svijetu umjetnosti, časopis Art Review uvrstio je i hrvatske kustosice, WHW. Riječ je o listi koja se sastavlja svake godine, a naše su se kustosice, koje vode Kunsthalle u Beču i Galeriju Nova u Zagrebu, našle na 89. mjestu. Kolektiv WHW čine četiri kustosice, Ivet Ćurlin, Nataša Ilić, Sabina Sabolović i Ana Dević.
Njih četiri djeluju zajedno od 2002. godine. Riječ je, inače, o listi na kojoj su se za prvo mjesto nekoć "tukli" Marina Abramović i Ai Weiwei, a sada je na prvom mjestu ERC-721, Non-Human Entity, što je specifikacija za NFT, (Non-fungible token): u doslovnom prijevodu riječ je o tokenu koji se ne može zamijeniti nečim drugim. Odnosno, drugim riječima, kupuje se token, digitalna vrijednost umjetnine. Na drugom je mjestu antropologinja Anna L. Tsing, a na trećem ruangrupa, umjetnički kolektiv koji će biti i na čelu sljedeće Documente. Od poznatijih su umjetnika na listi Olafur Eliasson, autor najposjećenije izložbe dosad u londonskom Tate Modern, i Ai Weiwei, kineski aktivist i umjetnik. Našli su se i kolekcionari, Miuccia Prada i Francois Pinault. Na začelju liste, na stotom mjestu, našao se i osnivač Facebooka, Mark Zuckerberg.
Korisno im je, govore u intervjuu za Jutarnji list, što je rad kolektiva globalno prepoznat, govore, no nastavljaju: "problematiku moći i utjecaja u umjetničkom svijetu treba itekako razmatrati s kritičkim odmakom. Kategorije utjecaja i moći relativne su kategorije podložne različitim interpretacijama, kapitalističkim diktatima rangiranja, kompeticije i vječnim potrebama otkrivanja novog. Problematično je, naravno, i rangiranje pojedinaca iako kod svih koji su tamo zbog institucionalnog rada to zapravo znači da iza njih stoji veliki timski rad". Nadodat će i da je uključivanje pozicija poput njihove, pozicije ženskog kolektiva koji dolazi s područja bivše Jugoslavije i ovog dijela Europe, posljedica dolaska WHW-a na čelo Kunshalle Wien. "Uz to, razlog zašto smo na listi naše je dugoročno paralelno djelovanje na lokalnoj nezavisnoj sceni i u međunarodnom kontekstu. Postoje brojne umjetnice i umjetnici, organizacije i galerije koje nisu uvrštene na ovakve liste, no čiji rad itekako pridonosi transformacijama u kulturi i društvu. Umjesto njih, na listi su mnogi čiji je rad isključivo dio komercijalne strane svijeta umjetnosti."
Djeluju, kažu, kao kolektiv, pa u skladu s tim i na pitanja odgovaraju zajednički.
Na prvom je mjestu liste NFT to koliko mijenja pristup tržištu umjetnosti. Prema vašem mišljenju, zašto je Zuckerberg na listi?
- Posljednjih godina težišta političke i kulturne hegemonije uvelike se diversificiraju te su ovakve liste nerijetko uzimale u obzir brojne kolektive, žene i protagoniste koji dolaze iz različitih dijelova svijeta. To je poželjna promjena, no te transformacije unutar svijeta umjetnosti, na žalost, često su neka vrsta kozmetičke adaptacije ili činjenice zadovoljavanja političke korektnosti unutar samog sustava, koji se pri tome ne mijenja znatno. Nove pojave NFT koda i Zuckerberga simbolično zaokružuju ovogodišnju listu. Možda to ipak upućuje na mijenjanje sustava, no ne nužno nabolje? Ne iznenađuje što se na vrhu liste ove godine našao jedan neživi entitet. Kakve će biti posljedice za umjetničko tržište i svijet umjetnosti, teško je reći u ovom trenutku. Svakako, ova lista ističe kako u svijetu umjetnosti paralelno opstaju brojne kontradikcije koje su svakako posljedica smještenosti umjetnosti u samo srce kapitala.
Za koga Vam je posebno drago što se našao na listi?
- Drago nam da je na listi ArtReviewa posljednjih godina sve više kolegica, kolega i kolektiva koje dolaze iz različitih sredina, no čiji je rad u kulturi ne samo inovativan, nego i političan, vezano upravo za kritičko propitivanje odnosa moći u različitim kulturnim sredinama. S nekima od njih, poput kustosice Koyo Kouh, kustosa Cosmina Costinasa, umjetnika Brooka Andrewa i drugih surađivali smo u sklopu programa Galerije Nova i naših međunarodnih projekata posljednjih godina. Na ovoj listi su uvršteni i kolege kustosi, poput kustosa Miguela A. Lópeza, kolektiva Karrabing Film Collective, umjetnika Hito Steyerl i Ibrahima Mahame i drugih s kojima smo recentno surađivali na programima Kunsthallea Wien.
Prošlo je nešto više od godinu i pol otkako ste napravile prvu izložbu u Kunsthalleu. Kako biste opisale proteklo razdoblje?
- Velika je promjena u uvjetima rada u odnosu na Zagreb - u veličini tima i reguliranim radničkim pravima, u očekivanjima umjetnika i publike, u stručnoj recepciji, u razini profesionalnosti, u poziciji i obavezama koje Kunsthalle ima na bečkoj institucionalnoj sceni kao javno financirana gradska institucija. Morale smo puno učiti, surađivati s jakim sindikatom koji ima Kunsthalle, upoznavati se sa scenom, kolegama, političkim i društvenim problemima grada kako bismo bolje razumjele koja je odgovornost te institucije. Povezivanje, razmjena i suradnje koje su nama jako važne bile su iznimno teške u pandemijskim uvjetima. Ipak nam je uskoro bilo jasno da Beč ima sliku o sebi koja ne odgovara iskustvima i pričama koje smo tamo zatekle. Pogotovo nam je zanimljivo koliko se malo društvo bavi svojom ulogom u povijesti i sadašnjosti regije. U umjetnosti je često i dalje jak fokus na zapadnjačkom kanonu koji nas ne zanima, tražimo drukčije lokalne i međunarodne dijaloge. Teško je nabrojiti mnogobrojne izložbe koje smo realizirali u ovom razdoblju, ali zainteresiranima preporučujemo vodiče za sve njih na našoj stranici, koje dizajniraju naši stalni suradnici Dejan Kršić i Lana Grahek.
Kako ste otvorile prvu izložbu u Beču, tako su se i zaredala i zatvaranja zbog pandemije. Kako biste opisale izazove struke i izazove s kojima ste se vi suočavale u tom razdoblju?
- Na žalost, moramo zaključiti - bar zasad - da je ovo razdoblje u kojem se s jedne strane promijenilo sve, ali se ujedno i nije promijenilo gotovo ništa u načinima funkcioniranja svijeta umjetnosti. Iako je na početku bilo puno razgovora o promišljanju odnosa prema umjetnicima, publici, valorizaciji prema brojevima i ekonomskim parametrima, o ekološkim prioritetima koji bi trebali zamijeniti opsesivnu mobilnost, o jačanju suradnje i dijeljenja resursa, malo toga se promijenilo. Ne treba zaboraviti da instituciju ponajprije čine ljudi, a za sve je ovo emocionalno i psihološki vrlo teško razdoblje. Zajedno smo s našim timom pronašle načine da se sav program realizira, neke smo izložbe selili online (na našoj stranici ima puno izvrsnih i kompleksnih programa: razgovora, tekstova, diskusija, vodstva), neke u javni prostor, neke smo prilagodili vremenski i formatski … Ali treba istaknuti da je bilo puno lakše nastaviti raditi u Beču u kojem je postojala kontinuirana i promišljena sistemska podrška i umjetnicima i institucijama.
Kako biste opisali izazove u vođenju zagrebačke galerije Nova u navedenom razdoblju?
- Trudimo se voditi galeriju na otvoren i protočan način u dijalogu s lokalnim kontekstom i protagonistima, ali i širim međunarodnim kontaktima, često povezano s programima eksperimentalnog edukativnog programa WHW Akademije koji provodimo u Zagrebu već tri godine. Ni u Zagrebu niti jedan od planiranih programa nismo otkazivali, upravo smo uspješno završili prvi ciklus WHW Akademije. Unutar njega vodimo suradnički projekt Education from Below s Rijksakademie iz Amsterdama i Muzejom suvremene umjetnosti Barcelona/MACBA koji istražuje umjetnost kao prostor dijaloga, kolektivnog učenja i imaginacije. Galerija je protekle dvije godine pandemije realizirala brojne izložbene projekte kojima je fokus često bio upravo na umjetničkim praksama koje su povezane uz kritičku proizvodnju znanja. Osnovali smo zagrebački WHW tim koji realizira sve te mnogobrojne programe, a koji čine Ana Kovačić, Martina Kontošić i Gordana Borić. Prekarnost koju donosi nezavisno djelovanje recentno je dodatno pojačana pandemijom, potresima i različitim krizama koje potresaju naše društvo. Za nas se ona nastavlja na već dobro poznate probleme limitirane infrastrukture i nestabilnog institucionalnog statusa Galerije Nova, za čije vođenje nam nije produljen ugovor još od 2013. godine. Zanima nas kako potencijal umjetnosti i njezine protagoniste u ovom času angažirati u formiranju subjektivnosti i gradnji zajedničkih imaginarija kojima možemo mijenjati naše živote.
U posljednje vrijeme čitali smo rasprave o tome priznaje li se rad u nezavisnoj kulturi za staž. Vjerujem da imate puno toga reći o tome.
- Rad na nezavisnoj kulturnoj sceni može i mora biti prepoznat kao relevantan rad u kulturi. Doprinosi lokalne nezavisne scene lokalnoj kulturi su golemi, upravo je ta gusta mreža malih organizacija, nezavisnih galerija, kolektiva i umjetničkih grupa držala posljednjih desetljeća jake i žive veze s međunarodnim kontekstom, istraživala inovativne formate i ostvarivala brojne produkcije. Apsurdnim se čini da danas živimo u društvu u kojem kulturne radnice i radnici s brojnim i dugogodišnjim referencama moraju dokazivati da je to što rade - djelovanje u kulturi. U pravilu, kulturne radnice i radnici na nezavisnoj sceni djeluju u prekarnim uvjetima nestalnog zaposlenja pa često ne mogu podastrijeti dokaze da su u kontinuitetu bile zaposlene na određenim poslovima. Ograničenja rada u nezavisnoj kulturi, kako smo imali priliku recentno vidjeti, koriste se kao formalni razlozi diskvalifikacije potencijalno velikog broja iznimno kompetentnih kulturnih radnika i radnica, od kojih šira kultura može samo profitirati. Djelovanje u kulturi trebalo bi biti valorizirano prema sadržajnim kriterijima i relevantnosti samih sadržaja. Nadamo se da će se to početi mijenjati već sada. Mi smo izabrane za vodstvo Kunsthalle Wien na temelju natječaja na koji se javilo više od osamdeset kandidata iz cijeloga svijeta. Odjel za kulturu grada Beča imenovao nas je kao umjetničke direktorice na osnovi predloženog programa. U razgovoru su testirali naše iskustvo i znanje o funkcioniranju sustava, nisu tražili ama baš nikakve formalne dokaze za naše djelovanje u kulturi.
Kako je bečka publika reagirala na izložbu posvećenu Želimiru Žilniku?
- Ta je izložba realizirana stvarno u nemogućim uvjetima, srećom, dragi Žilnik je netko koga stvarno ništa ne može iznenaditi, tako da nismo ni razmišljali o odustajanju. Izložba se otvarala i zatvarala tri puta. Dobile smo vrlo pozitivne kritike u cijenjenim medijima, npr. u dnevnim novinama Die Standard. Ali ono što nam je još važnije je da je publika izvrsno reagirala i da se dogodilo ono čemu smo se nadale: da su izložbu došli vidjeti ljudi s područja Jugoslavije koji nisu nužno uobičajena publika MuseumsQuartiera. Partneri na projektu bili su Filmski muzej i Viennale, ugledni bečki filmski festival u okviru kojeg je prikazana retrospektiva Žilnikovih filmova u listopadu 2020., uz otvorenje izložbe. Za to izdanje izložbe koja je pokazana na više od tisuću četvornih metara dodale smo i nove segmente u odnosu na verziju koja je pokazana u Galeriji Nova, u suradnji s kolegama Anom Janevski i Jurij Medenom. Bilo nam je jako važno kako će Žilnik reagirati. Kad je ušao na izložbu, rekao je da mu je divno vidjeti u jednoj prostoriji šezdeset godina prijateljstva. Čak se i u toj jednoj rečenici vidi njegova izuzetnost. Ne poznajemo nikoga drugog tko bi sve te godina svog kritičkog i angažiranog rada nazvao godinama prijateljstva.
Ines Doujak, čija je izložba u tijeku, čini se kao sjajna umjetnica. Što vas je privuklo njezinu radu?
- Izložba Ines Doujak, bečke umjetnice s međunarodnom karijerom, učinila nam se vrlo primjerena trenutku - i zbog činjenice da nije imala retrospektivnu izložbu u Beču i zbog kontinuiteta njezina dugogodišnjeg interesa za pandemiju, viruse i njihove utjecaje na ljudska i životinjska tijela koji korespondira s trenutačnom ekološkom, ekonomskom i zdravstvenom krizom. Njezinu izložbu nastanjuju monstruozna, predivna, ranjena i karnevalska tijela ljudi, biljaka i životinja koja svjedoče o opsesiji trgovinom i kapitalističkim izvorom svih spomenutih kriza. Ines ima fascinantnu sposobnost da veliko znanje i istraživanje koje je u bazi njezina rada pretvori u snažan, zavodljiv i humorističan vizualni jezik. Ne zanima je apstrakcija modernizma, nego nas suočava s onim što je teško gledati i tako inzistira da se stvari mogu promijeniti samo ako prihvatimo odgovornost da stvarno vidimo ono što nas okružuje.
Koje izložbe pripremate u neposrednoj budućnosti?
- U Beču planiramo brojne izložbe, ali ćemo za ovu priliku izdvojiti onu koja nas posebno veseli - veliku retrospektivnu izložbu Sanje Iveković s kojom surađujemo od samih početaka našeg rada, a čija je kustosica naša draga kolegica Zdenka Badovinac.
Za koji dan bit će objavljen i novi javni natječaj za četvrtu generaciju WHW Akademije koja u Zagrebu počinje u ožujku 2022. Interdisciplinarni program WHW Akademije za mlade umjetnike je besplatan, što je važno u vremenu gašenja resursa i smanjenih mogućnosti putovanja. Program je specifičan jer uzima samo područje umjetničkog obrazovanja i produkcije kao mjesta eksperimenata i suradnji. Opet kombiniramo online i offline susrete, a program se sastoji od intenzivnih i eksperimentalnih vježbi, radionica i seminara, izložbi, performansa i diskurzivnih programa Večeri s WHW Akademijom koje su otvorene za javnost.
Program Galerije Nova uz izložbe domaćih umjetnika, poput Lale Raščić koju planiramo u suradnji s Dominom, Marijom Muu i Mladenom Stilinovića koju kurira Branka Stipančić, planiramo i nekoliko međunarodnih izložbi.
Za dvadesetu obljetnicu našeg djelovanja u Galeriji Nova spremamo veliku međunarodnu izložbu posvećenu pokretu odrasta (degrowtha). Zagreb će 2023. biti domaćin 9. međunarodne odrast konferencije, za koju u suradnji s lokalnim organizacijama i kolegama i kolegicama planiramo brojne programe. Tema kako graditi zajedničku budućnost na boljim eko-socijalnim temeljima u suradnji s različitim zajednicama čini se ključno pitanje današnjice.