Naziv je slike "Jedna noć i sedam patuljčica kasnije". Snjeguljica je zapravo muškarac sa žutom krunom na glavi koji leži na krevetu i proteže se. Ispod plahte vidljiva je njegova erekcija, na vrhu stoji plava ptičica. Sa strane nekoliko crveno-rozih štikli. Ruke su mu ispružene, ugodno spava, opušten je. Izložba se zove "Priče za malu djecu", naravno, daleko je uistinu od priča za malu djecu.
Autor je pred nama izložio svoje seksualne snove, čitam u predgovoru izložbe Davora Dmitrovića, koja se u zagrebačkoj Galeriji Forum može pogledati do 24. travnja. Pomalo je sve to i infantilno, složit ću se s Feđom Gavrilovićem, koji piše predgovor. Takva vrsta ogoljelosti, naime, često u umjetnosti upada u zamku da bude previše banalna, nerijetko to budu one priče koje zanimaju možda samo autoru nekoliko bliskih ljudi. Dmitrović slika kvalitetno, tehnički je vješt. Posteljina na kojoj leži opisani protagonist naslikana je besprijekorno, kao i soba u kojoj se on sam nalazi, i njezino osvjetljenje. Sam protagonist slike, visok i bradat, nalikuje samom umjetniku, njegov je alter ego, za pretpostaviti je. No, nažalost na ovim slikama ne vidim ništa više od pukih tinejdžerskih fantazija, često i poprilično nekorektno ispripovijedanih. Jasno mi je, naravno, da autor zadržava ironijski odmak, no taj odmak nije dovoljno naznačen.
Čudna kombinacija
Na sljedećoj slici, pak, akrilu na platnu, povećih dimenzija, 150 puta 300 centimetara, a koja se zove "U potrazi za mjestom na kojem bi mogli malo odmoriti" pokazan je lovac pomalo i izbuljenih očiju, ima crvenu hipstersku kapu, u ruci drži pušku, spuštenu prema dolje, gleda negdje u daljinu, na drugu stranu, izvan kadra same slike. Na desnoj strani slike, pak, nalazi se žena dugačke jarko crvene kose, u bijeloj haljini. I ona gleda izvan slike, no na drugu stranu. U prirodi trče i vukovi. Pejsaž je morski, biljke u drugom planu pomalo podsjećaju na one kakve je slikao Celestin Medović, dok se bavio temom pejsaža uz more. Protagonisti su pak naslikani pomalo pa stripovski. Čudna neka kombinacija, u svakom slučaju, negdje sam pročitala da je to autorova interpretacija "Crvenkapice".
Potom, slika "Ribice i mačkice" ima gotovo pa ornamentalne karakteristike i nalikuje tapetama. Uokolo prozora kroz koji se vidi isključivo plavetnilo mnoštvo je riba, sve su naizgled jednake. Dolje su na slici, koja je uspravnog formata, tri mačke, žute su boje. Pomalo su ljutog, šeretskog izraza lica, i sve pokazuju srednji prst prema promatraču, svaka na svoj način. "San u kamenu" slika je prijepora dviju djevojaka, jedna je u crvenoj, druga u plavoj haljini, ispred golemog su drveta. "Siguran sam da će vas netko spasiti svojim dugim mačem, pa makar to bio i ja" slika je figure s mačem, koja promatra nage djevojke. One su prikazane nezaštićene, kao da im je potreban spasilac. Ponavljam, i ovdje sam svjesna da autor ima ironijski odmak, no ni ovaj put ga nije dovoljno naznačio. Zajedničko je ono što mi se svidjelo: u poznatim pričama o Crvenkapici ili Snjeguljici mijenja spol protagonistu ili protagonistici.
Akril na platnu "Neću više lagati, neću više lagati, neću više lagati, neću više lagati" pokazuje Pinokija koji neprestano i dalje laže kako bi od vlastitog nosa stvorio drva za ogrjev, tu ima i doze humora, pomalo prvoloptaškog, no ok. U hrvatskoj je umjetnosti, nažalost, i inače malo humora, pomalo me, doduše, u tome demantirala nedavna izložba u Muzeju suvremene umjetnosti, posvećena ovoj temi. Najmanje mi se na izložbi svidjela slika "Treba mi ker, a ne kuja" gdje pas služi kao zaštita od kiše. Nisam je našla nimalo duhovitom.
Feđa Gavrilović dalje piše da je Dmitrović "pogodio pravi omjer između mitologizacije i karikiranja samog sebe, između narcisoidnog samosažaljenja i okrutnog ismijavanja vlastitih senzibilnosti" te da ne vidi slike kao prostačke i vulgarne dosjetke, već pokušaj usmjeravanja. Cijenim tog povjesničara umjetnosti koji i vodi Galeriju Forum, uvijek pažljivo pratim što on piše. No, ne slažem se dokraja s njim, ne bih rekla da je u ovom slučaju slikar pogodio pravi omjer, ima tu i poprilično nekorektnih slika. Ne kažem da se trebao cenzurirati, no nije baš sve trebao istresti pred nas.
Doktorski studij u Kini
Do sada mi je najbolji njegov ciklus, tada sam i odlučila da ću ubuduće obratiti pozornost na njega, izložba "Gle kako mogu savinuti ruku", koja se mogla pogledati svojedobno u Galeriji Studentskog centra, priča o pronalasku i gubitku ljubavi, koja je također imala dobru dozu seksualnosti. Seksualnosti se, na dosta eksplicitan način, bavio i u radu "Olimpenijada", a koji je bio izložio prije tri godine. Izlagao je i u Laubi, tada mu je rukopis bio nešto drugačiji, izložba se zvala "Dođe tako čovjeku": čitav je njegov rukopis tada bio poprilično stišaniji.
Taj umjetnik iz Zagreba ima trideset četiri godine. Magistrirao je 2019. godine na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu uz posebnu pohvalu Akademskog vijeća, na odsjeku Grafika, u klasi prof. Josipa Baće. Prethodno je studirao i filozofiju na Filozofskom fakultetu, mogu to naslutiti kod njega. Neko je vrijeme bio i na Umjetničkoj akademiji Latvije u Rigi. U Kini je, potom, upisao doktorski studij grafike i slikarstva na China Art Academy u Hangzhou, izbila je potom pandemija.
U svakom slučaju, nije nezanimljiva pojava, vidjet ćemo i što će dalje raditi, no ova mi konkretna izložba nije sjela, naprosto mi je bila too much.