"Zanimanje fotografa nije bilo ispočetka najbolje prihvaćeno u našoj obitelji. Baka je znala govoriti da ima dva sina, jedan je gospodin, a drugi fotograf, mislila je na mojeg strica Tošu. odluka da se i sam bavi fotografijom također nije na početku izazvala oduševljenje" rekao mi je svojedobno u jednom intervjuu Petar Dabac. Fotograf, čiji je opus pomalo i nepravedno ostao u sjeni njegova strica, Toše Dabca. Petar Dabac preminuo je u 81-oj godini života.
Petar Dabac imao je tri godine kad je prvi put došao u atelje svog strica gledati s prozora prvomajsku paradu. Nakon toga je često dolazio u atelje Toše Dapca, koji sam nije imao djece i posvećivao se nećaku i nećakinji. Kao gimnazijalac je dovodio svoje kolegice koje su željele upoznati slavnog fotografa. Uz strica se i počeo baviti fotografijom, te su neki od najboljih portreta Toše Dabca upravo njegovi.
Petar Dabac je pokrenuo i galeriji "Arhiv TD" pokrenuo osamdesetih u kultnom prostoru nekadašnjeg ateljea svog strica Toše u Ilici 17. Fotografska galerija "Arhiv TD" osnovana je 1980. godine i djeluje do 1998. godine. U tom razdoblju u galeriji je prikazano 48 fotografskih izložbi domaćih i stranih autora.
Bio je omiljen među protagonistima domaće scene, omiljeno mu je mjesto za izlaske bio kafić Krolo u Radićevoj ulici. I u Kroli je znao snimati, bilježiti život u kafiću (jedan je upravo kupio veliku Titovu sliku na sajmu, drugi je došao s obitelji, treći zamišljeno sjedi sam, nekih više ni nema među nama...). Snimao je ulice, ja ga najviše pamtim po fotografijama grafita. I bio je duša od čovjeka, ponekad se činio i previše dobar. Najviše ga je na likovnoj sceni "isfurala" Marina Viculin, preko fotografskog ciklusa u Kuli Lotrščak, no kasnije i retrospektivom "Nisam kriv", naziv je bio inspiriran fotografijom koju je Dabac snimio u svojoj kući: na frižider je, naime, lijepio naslove iz novina koji su mu se učine zgodnim. Pisali smo već tada da je to retrospektiva radova od 1959. do danas donosi nam Petra Dabca u svjetlu u kakvom ga nismo imali prilike doživjeti, te kako ga ipak najbolje kao poznajemo, fotografa koji uvijek s aparatom u ruci spontano bilježi svakodnevne situacije, nježnog kritičara epohe, postaje jasno: njegove će fotografije ostati društvenom kronikom vremena.
Protagonisti su brojni: Đelo Hadžiselimović, Vladimir Tomić, pa jedna od fotografovih muza, profesorica matematike Maja Moro, kustos Mladen Lučić, fotografi Mio Vesović, Ivan Posavec, Damjan Tadić... Malo je fotografija snimljenih u ateljeu. Među njima je i jedna fotografkinje Marije Braut, lijepe, mlade, bose, u fotografskoj kuti. Ili njegove prve ljubavi Jasne.
Nije tome odmoglo niti nezadovoljstvo njegove bake Hermine Dabac, koja je za Tošu govorila: Imam dva sina, jedan je gospodin, a drugi fotograf.
Baka Hermina pozira i na jednoj od fotografija na izložbi. Na povratku s mise u Markovoj crkvi, s kišobranom u ruci i mrežastim rukavicama na rukama, sva u crnom, prijekorno gleda unuka koji u crkvu ne ide.
Mokri kolnici Ilice koje snima dok se kao student u gluho doba vraća doma, štand u Mariji Bistrici koji u isto vrijeme prodaje fotografije svetaca i one erotskog sadržaja, duhoviti grafiti... samo su neki od motiva sa izložbe.
Snimao je grafite. Autoru je najdraži grafit "Džabe si krečio", koji je nastao dan nakon što je svježe okrečen jedan zid: "Važan mi je zbog poruke. Trudiš se nešto cijeli život, i na kraju ti je sve džaba" tako mi je rekao. Sam se pak snimio uz grafit na kojemu je pisalo "Mrzim sretne ljude".
Rođen u Zagrebu, u lipnju 1942., nije se odmah odlučio za fotografiju, 1973. diplomirao je na Fakultetu strojarstva i brodogradnje. Fotografijom se bavi od 1960. surađujući u atelijeru svoga strica T. Dapca, a od 1966. djeluje kao samostalan umjetnik. Nakon stričeve smrti (1970), preuzima njegov atelijer, gdje uređuje »Arhiv TD« s galerijom, koju vodi 1980–87. Njegova biografija kaže i da se u početku oslanja na tradiciju realističke i dokumentarne fotografije, no ubrzo počinje eksperimentirati u okviru fotografskog medija.