Čini se da je riješen višestoljetni misterij oko nikad dovršene Michelangelove skulpture poznate kao Pietà Bandini. A od svih teorija do sad razlog je prozaičan – znameniti renesansni umjetnik bio je prisiljen prestati s radom na tom djelu, jednom od njegovih posljednjih, zbog lošeg mramora. Ovu hipotezu potvrdila je nedavna restauracija kojoj je podvrgnuta skulptura i koja je prvi put potvrdila da je skulptura rađena nekvalitetnim mramorom s brojnim pukotinama, osobito na bazi.
Ta teorija smatra se vjerodostojnijom od one koja se uvijek iznosila, a prema kojoj je veliki umjetnik, već u poznoj dobi, nezadovoljan rezultatom, pokušao u trenutku očaja uništiti to svoje djelo čekićem: restauracija nije pokazala trag tog čina, osim ako ga Tiberio Calcagni - koji je kasnije, tijekom 1565. godine, intervenirao na skulpturi - nije na neki način eliminirao.
Hipoteza o neispravnom mramoru također ima svoju potvrdu kod Vasarija: on u 'Životima' ovu skulpturu nastalu između 1547. i 1555. opisuje kao tvrdu i punu nečistoća. Restauracija je pokazala prisutnost brojnih mikro prijeloma, osobito na bazi i to i s prednje i sa stražnje strane što sugerira da je Michelangelo, dok je klesao lijevu ruku Kristovu i ruku Bogorodice bio prisiljen napustiti djelo zbog nemogućnosti nastavka rada na njemu. Osim toga, otkriće se odnosi i na podrijetlo mramora: zahvaljujući dijagnostičkim ispitivanjima utvrđeno je da golemi blok koji je isklesao Buonarroti, visok 2 metra i 25 centimetara, težak 2700 kg, nije došao iz kamenoloma u Carrari kako se do sada vjerovalo, već iz onog u Seravezzi (Lucca). Potonji su bili u vlasništvu Medicija te je Giovanni dè Medici, budući papa Lav X, naredio Michelangelu da koristi taj mramor za fasadu bazilike San Lorenzo u Firenci, nikad realiziranu, i otvori cestu za transport do mora. Zašto je, pak, ovaj mramorni blok bio dostupan Michelangelu u Rimu, ostaje misterij. Tijekom restauracije skulptura je očišćena od površinskih naslaga zbog koje je njezin dojam i doživljaj bio izmijenjen. Cilj je bio, kako je pojasnila restauratorica Paola Rosa, postići jednoliko i uravnoteženo čitanje djela i dati vjernu sliku skulpture isklesane u jednome bloku, onakvu kakvu ju je vjerojatno prvotno i zamislio Michelangelo. Restauracija skulpture započela je u studenom 2019. ali je zbog Covida više puta zaustavljena te je ovih dana konačno dovršena.
Michelangelo je ovo djelo, jedno od tri na istu temu, radio kao spomenik za vlastiti grob, neko je vrijeme bilo u vlasništvu obitelji Bandini, u Rimu, da bi je 1671. kupio Cosimo III de Medici. Prvo je bila smještena u bazilici San Lorenzo u Firenci, a zatim je 1772. premještena u firentinsku katedralu Santa Maria del Fiore. Od 1981. nalazi se u Museo dell'Opera di Duomo i sve do 30. ožujka 2022. moći će se razgledati na mjestu gdje je restaurirana. Organizirana su i besplatna vodstva kako bi se svi koji to žele mogli bolje upoznati i iz bliza vidjeti ovo remek-djelo velikog Michelangela.