U mitološkoj kategoriji svjetski poznatih Hrvata koji su, Googleu unatoč, u pravilu među najuspješnijima, najcjenjenijima pa čak i najvećim živućima, Charles Billich zauzima posebno mjesto. Billich je australski slikar hrvatskih korijena koji u kolektivnoj memoriji hrvatskog javnog prostora figurira kao međunarodna zvijezda, umjetnik čiji su radovi došli i do Bijele kuće, i do Vatikana, i do spavaće sobe pokojnog vlasnika Playboya Hugha Hefnera.
U Hrvatskoj se Billich pojavio devedesetih i vrlo je brzo impresionirao domaću javnost - ono što radi sviđalo se, navodno, i samom predsjedniku Franji Tuđmanu koji mu je, kako je slikar pričao u više navrata u intervjuima, "naredio" da ovdje ostane. Billich ga je poslušao, ali se, otkrio je to u intervjuima brojnim hrvatskim medijima, vrlo brzo razočarao. Međutim, to je bio tek uvod u Billichevo desetljeće hrvatske slave, čiji će vrhunac biti 2006., kada će predsjednik Vlade Ivo Sanader njegovu sliku nositi na poklon američkom predsjedniku Georgeu W. Bushu u Bijelu kuću.
Billich je u posttranzicijsku Hrvatsku unio dašak ekstravagancije, svojom je flambojantnom pojavom, izgledajući kao križanac ekscentrika iz londonskog Sohoa i Krokodila Dundeeja, uz prstohvat Šangaja i Hong Konga, itekako iskakao iz uniformiranih obrazaca kakvi su bili poželjni u socijalizmu. Fast forward na 2021.: na 40. sjednici Općinskog vijeća općine Lovran, održanoj 21. siječnja, vijećnici usvajaju Odluku o prodaji 18 umjetnina Charlesa Billicha ukupne procijenjene vrijednosti 189.300 kuna i doniranju iznosa od prodaje Gradu Petrinji.
Iza ove informacije, koja već sama po sebi otvara nekoliko pitanja, prvenstveno zašto općina Lovran uopće ima u vlasništvu 18 Billichevih umjetnina vrijednih 189 tisuća kuna, krije se prilično bizarna javnosti nepoznata priča s kojom, blago je reći, niti jedan od njezinih aktera nije previše sretan. U Lovranu se Charles Billich, pravim imenom Karlo Bilić, i rodio 1934. godine.
Nakon Drugoga svjetskog rata u Rijeci je završio gimnaziju, upisao studij ekonomije te je počeo ilustrirati knjige i časopise i postao plesač u riječkoj Operi. Kako je 2018. otkrio u razgovoru za Jutarnji, za lokalne je talijanske novine "počeo pisati o staljinističkom režimu u Jugoslaviji", nakon čega je završio u zatvoru u Mariboru. Pušten je nakon dvije godine te je pobjegao preko granice, prvo u Austriju, a potom 1956. brodom u Australiju u kojoj od tada živi. Radio je tamo, kako je rekao, i kao taksist, i u mrtvačnici i na psihijatrijskom odjelu prije nego što je tek desetljećima kasnije postao slikar, a prvu je izložbu imao 1983. u Italiji. Lovran mu je trebao postati i hrvatska baza krajem devedesetih, a ta ga je mala liburnijska općina, hrvatski rekorder po broju vila na broj stanovnika, dočekala raširenih ruku. Lovrancima je djelovao kao rock'n'roll zvijezda, vjerovali su da će u to malo naselje donijeti dašak svjetskog glamura i 1998. Billich je u zakup dobio gradsku kulu, srednjovjekovni fortifikacijski spomenik, kao i poslovni prostor do nje. U kuli je, na četiri etaže, uredio atelje i stan, u prostoru do galeriju.
Lovranci pričaju da su Billicha malo viđali - još uvijek se sjećaju stanovitog Josepha, misterioznog slikarovog protežea koji je govorio hrvatski s njemačkim naglaskom, živio u kuli i rado se provodio s lokalcima, no idila je trajala samo par godina.
Charles Billich s Općinom je, naime, sklopio dva ugovora, jedan na mjesečni iznos od 2568 kuna za zakup kule, za koju su mu bila uračunata i "prebijena" sva njegova ulaganja, a drugi na 2321,47 kuna mjesečno za poslovni prostor od 90 kvadrata koji nije plaćao te je dug rastao iz mjeseca u mjesec. I s najmom za kulu je postojao problem, i to dosta bizaran - slikar je, naime, s Općinom ugovorio da će im svake godine donirati po jednu sliku u vrijednosti od najmanje 30.816 kuna, čime će pokriti godišnji najam. To je u vrijeme kada se to ugovaralo izgledalo kao dobar posao, s obzirom na to da je postojala percepcija u javnosti koju je i sam umjetnik hranio, da njegove slike na svjetskom tržištu postižu cijenu i po par desetaka tisuća eura. Lovranu je Billich i donirao ukupno pet slika u pet godina, no kada ih je Općina dala procijeniti, uspostavilo se da vrijede višestruko manje.
Kako se dug gomilao, 2008. je pokrenut postupak raskida ugovora i ispražnjenja i predaje prostora. Sudski je ovršitelj 15. travnja 2010. napravio popis svih umjetnina zatečenih u prostoru, njih ukupno 56. Postupci su se nastavili i sudski troškovi su rasli, a spor je, na kraju, zaključen 2015., i to javnom dražbom. Iznos koji je dosuđen je 435 tisuća kuna, a sve umjetnine koje nisu kupile treće osobe, kupila je Općina, i to za 324 tisuće kuna, s ciljem da pokrije svoje gubitke iz spora s Billichem. Lovran je tako postao vlasnik ukupno 42 Billicheve umjetnine. Sve se to događalo prije nego što je Bojan Simonič postao općinski načelnik. U njegovom mandatu uspostavljeni su i prijateljski odnosi s Petrinjom, kojoj su s Lovranom zajednički maruni, vrsta kestena. Petrinjski OPG-i svake godine imaju štand na glasovitoj lovranskoj Marunadi, fešti od kestena. U međuvremenu, Općina je 2020. dala napraviti novu procjenu vrijednosti Billichevih slika, a onda se, pred Novu godinu, u Petrinji dogodio potres i grad prijatelj Lovrana je uništen. Simonič je došao na ideju kako im pomoći, a Billicheve slike, koje su godinama stajale u općinskom skladištu, iskristalizirale su se kao vrijedni resurs. Prodajna izložba otvara se u petak, 19. veljače, u lovranskoj Galeriji Laurus i humanitarna akcija trajat će sve do 4. ožujka. U općini pričaju da je interes za Billichevim slikama, inače, prilično velik i da svako toliko dobivaju upite, tako da će aukcija biti dobra prilika za njegove obožavatelje.
- S gospodinom Billichem sastao sam se 2018., kada je došao u Lovran. Dolazio je jer se snima dokumentarac o njemu. On je veliki umjetnik, živi u svom svijetu, i moj je dojam da nije imao nikakve loše namjere. Jednostavno se radilo o lošim poslovnim odlukama koje su za njega donosili drugi - priča mi Simonič. Zgrada lovranske općine krcata je Billichevih slika. U hodniku vise one iz serije hrvatskih velikana, gdje je Billich slikao Ruđera Boškovića, Ivana Lupisa, Teslu...
Po uredima vise različite, od lovranskih motiva, preko lascivnih, s aktovima, do jedne od njegovih čuvenih "gradoskopija", one Pekinga, što je radio za Olimpijadu 2008. - takve su gradoskopija vrlo popularne, jedna ogromna, od tri dijela, s motivima RIjeke, visi, primjerice, u dvorani za kolegije pročelnika u riječkoj zgradi gradske uprave, i to izgleda kao Vojo Radoičić na amfetaminima. One koje će se naći na humanitarnoj aukciji za Petrinju također pokrivaju različite motive - ima ih nekoliko iz zagrebačke serije, pa onih s kineskim motivima, pa sa sportskim (Billich je slavan i po slikanju sportova, kao što je Formula 1), do grafike australske svetice, časne sestre Mary MacKillop, čiju je sliku poklonio Papi Ivanu Pavlu II. Cijene su u rasponu od više od 30 tisuća kuna do 1500 kuna za grafike, koje su u pravilu uvijek pristupačne.
Te su slike skladištene u bivšem atomskom skloništu u tržnom centru i do njih dolazimo kroz lokalni Konzum, prolazeći kroz prodavaonicu i njihova skladišta, kao u kakvom filmu. I općinsko skladište izgleda kao iz filma, nekakva soba za dokaze, gdje se čuvaju rekviziti za maškare, registratori i umjetnine svjetske slikarske zvijezde. Charles Billich posljednjih je godina postao ikona hrvatske desnice, barem su ga tako prozvali hrvatski mediji, i to je dosta bizarna epizoda iz njegova života. Kao antikomunist i žrtva sustava, Billich se "outao" čuvenom slikom iz 2004. na kojoj Josip Broz Tito ima krvave vampirske očnjake, crvenu zvijezdu na čelu i ogrlicu od ljudskih lubanja. No, tada ga se još nije percipiralo kao ideološki obojenog slikara. Zoran Milanović je 2014., kada je bio premijer, tijekom posjeta Australiji, navratio u čuvenu Billichevu galeriju u Sydneyju - ovaj slikar tamo povremeno organizira ekstravagantne happeninge, atraktivne za australske tabloide, poput vjenčanja psa i mačke, ili maratonskog slikanja aktova uživo. Hrvatskim se likovnim kritičarima oduvijek dizala kosa na glavi na spomen Charlesa Billicha i medijskih konstrukcija tipa "najveći živući nadrealist", proglašavali su ga majstorom kiča i samopromocije. U inozemstvu, kritičari se nisu njime bavili, ali je poznat kao neka vrsta estradne zvijezde čija je ekstravagancija zahvalna roba za tabloide.
Dosta pažnje australskih "ružičastih kronika" plijeni njegov brak, inače peti po redu, s njemačkom galeristicom Christom, koji traje već više od tri desetljeća. Ona je inače zvijezda tamošnjih neobičnih reality emisija, a u intervjuima otvoreno govori kako su Charles i ona swingeri i da imaju otvoreni brak. On je kada su se upoznali već slovio kao playboy - ona je ušla u njegovu galeriju i on joj je ponudio da je naslika. Kada se za to skinula gola, to je čak i njega iznenadilo. Hrvatska je desnica Charlesa Billicha "posvojila" 2018., kada je bio gost na Thompsonovu koncertu u Kostreni. Tamo je izveo jedan od svojih omiljenih trikova po kojima je poznat, portretiravši pjevača uživo, na pozornici. Otkrio je kasnije u intervjuu da su dugogodišnji prijatelji i da za njega slika omot za novi album. Billich je gostovao i u "Bujici", i to izgleda doista bizarno - australski swinger sjedi kraj tipa koji se pjeni i baca fraze tipa "hrvatska katolička" toliko često da bi netko, da igra drinking game na njih, već za 15 minuta bio pod stolom.
U "Bujici" se vidi da je Billichev antikomunizam drugačiji, pitomiji, bez bijesa i traženja neprijatelja - to je antikomunizam mladića iz Lovrana koji je plesao balet i uživao u talijanskom "la vita e bella" mentalitetu koji je u poslijeratnim godinama užasno nervirao staljiniste. Kada nešto i kaže, Billich to kaže meko i pomirljivo. Kako je Billich otkrio u jednom intervjuu, njegov Tito nije završio u kolekciji nekog od hrvatskih desničara, već ga je kupio jedan Amerikanac. Zabavno je zamišljati kako Amerikanac doma gleda u taj križanac rumunjske gotike i karipskog voodooa, s vampirom s frizurom pokojnog Keitha Flinta iz Prodigyja.