U prostoru Exportdrva na Delti u Rijeci, a u sklopu programa EPK 2020., otvorena je izložba u sklopu Prva kvarnerske kolonije autorskog stripa i ilustracije. Izložba je neujednačene kvalitete. Našlo se nekoliko radova s prvoloptaškim dosjetkama, vezanim ponajviše uz temu korone. Riječ je o onakvom tipu dosjetke kakav vam zna stići preko masovnih grupa na društvenim mrežama u koje su vas uključili te vi ne znate kako da izađete, a da to ne bude vidljivo.
Postav je izložbe napravljen pomalo gerilski, na prvom katu nekadašnjeg industrijskog postrojenja, tik iznad izložbe o kojoj se puno pisalo, Fiume Fantastica. Izložba o stripu u samom je kutu tog golemog prostora, na zidovima i na panoima. Srećom, ovo je grupa iz koje zapravo ne želite izaći jer u velikoj količini pretežu oni bolji radovi, koje se nesumnjivo isplati vidjeti. Šteta, dakle, da nije tek mrvicu pročišćenija.
Prijevod bez teksta
Na "pravoj" strani humora, daleko od prvoloptaških asocijacija, jest Darko Macan, čije se strip table izložene u Rijeci bave temom pisanja i prevođenja. Dakle, svojevrsnom autobiografijom, a sve kroz lik glavnog protagonista koji likom i podsjeća na njega, no pomalo karikaturalno prikazanog. U jednoj se tabli glavni protagonist uspuhao, pa ga ženski lik pita što mu je, zašto uzdiše, a on odgovara: "Tako se piše poslije pedesete", držeći pri tom uzdignuti prst kao da joj drži važno predavanje. Ili, na drugoj, tabli, primjerice, ostavlja pet strip "kućica" praznih, dok se u posljednjoj njegov iznimno simpatičan protagonist obraća sam sebi gledajući prema kompjuteru, i govori "Najviše volim prevoditi stripove bez teksta".
Macan je, osim što je važan strip autor, i prevoditelj. Sigurna sam da na ovom polju ima važnijih ostvarenja, no ostalo mi je u sjećanju koliko je umješno preveo strip Big Nate Lincolna Piercea, kod nas preveden kao "Natko Veliki", a koji je izlazio uz Jutarnji list. Dakle, jedan svjež, sjajan humor, nimalo prvoloptaški, razrađen, a sve kroz minimalizam likova.
Dubravko Mataković, pak, izlaže table iz strpa "Zgode i nezgode Ante Pavelića", s podnaslovom "Crtani roman za mladež", snažnu grotesku prepunu detalja, protagonista i zbivanja. Npr., na jednoj tabli na izložbi u Rijeci gledamo trenutak u kojemu se otac vraća kući s ratišta, svojoj supruzi i mnogobrojnoj djeci, bez šaka, no sretan, držeći pehar i alkohol. U kući vlada nemili kaos, a na zidu je mnoštvo detalja, među kojima su i portret na zidu JFK-a, te urna na polici u kojoj je djedov pepeo. Svakom tko poznaje Matakovićev rad trebalo bi biti jasno, no nevjerojatno je da je on uistinu to morao svojedobno i objašnjavati, strip je parodija i nema, zapravo, veze s ozloglašenim Pavelićem. To je djelo u kojemu si je Mataković, naprosto, dao oduška, čista fikcija, akcija, horor, kung fu, znanstvena fantastika...
Francuski izdavač
Iznimno cijenim Matakovića, no u ovom mi je žanru, moram priznati, bliži Danijel Žeželj, minimalistički i bez riječi. Među izloženima njegovim radovima među najdražima su mi oni nastali za grafičku novelu "Starve". Kroz crteže, riječ je o distopiji u megalopolisu. Grafička je to novela koju je napisao Brian Wood, pobojao Dave Stewart, izdana na američkom tržištu, gdje je Žeželj često prisutan. Glavni je protagonist nekoć poznati chef Gavin Cruikshank, a nekadašnja emisija o hrani koju je pokrenuo razvila se u Starve, arenu u kojoj se chefovi nahuškavaju jedni na druge, radi zadovoljstva svojih bogatih sponzora.
Iznimna opaska, pogotovo danas kada takvi kulinarski showovi postižu sve veću gledanost upravo radi te "nabrijanosti", ponekad i okrutnosti. Chef Gavin kreće u borbu protiv omalovažavanja profesije. Iako je nastala prije četiri godine, ova grafička novela je skoro pa proročanska, ljudi su na ulici udaljeni jedni od drugih, gotovo da međusobno da ne razgovaraju. Ako su u međusobnoj komunikaciji više je to borba.
Stipan Tadić, pak, na jednoj tabli leži u krevetu i sebi govori kako će mu, nakon boravka u Americi, trebati ozbiljan egzorcizam. I kod njega se pojavljuju, visoke građevine megaloplisa kao kod Žeželja, no manje su prijeteće, manje se nad nama nadvijaju. Moja je velika greška i propust da tek na ovoj izložbi u pravom svjetlu otkrivam Miroslava Sekulića Struju. Sekulić je svojedobno na Međunarodnom festivalu stripa Angoulême dobio nagradu Mladi talent. Prepoznao ga je Thomas Gabison, urednik u izdavačkoj kući Actes Sud, i dogovorili su stripove "Zapleteni u dimu", Pelote dans la Fumée, priču o odrastanju u domu za napuštenu djecu junaka Klupka.
Jednom je stariji kolega Krešimir Zimonić, govoreći o Sekuliću, rekao da stvaralaštvo njegovo nema veze sa strip tradicijom, niti domaćom niti stranom, više sa slikarstvom. Uistinu, neki su me njegovi radovi podsjetili i na poslijeratno slikarstvo Marijana Detonija, iako Sekulić sam kao uzore navodi redatelje talijanskog neorealizma. Važnu ulogu ovdje ima Rijeka, gdje je živio do šeste godine života, industrijska postrojenja ovog grada ostavila su vizualni utjecaj. Valja istaknuti i Ivanu Armanini i brze reakcije na situaciju oko nas, Sonju Gašperov, snove Irene Jukić Pranjić, "Saturnov krug" Simona Bogojevića Naratha...