Uvijek bi nas razveseljavao. Dolazio je nedjeljom na ručak u obiteljsku kuću. Imali smo jedan prozorčić koji je bio okrenut prema jugu. Upravo negdje u doba ručka sunčeva bi zraka 'uletjela' kroz prozor i osvijetlila prostor. On bi se svaku nedjelju oduševio prizorom, odložio bi beštek, gotovo bi se rasplakao zbog prizora koji je pred sobom ugledao. Taj nas je njegov životni optimizam zadužio - govori nam arhitekt Filip Kožarić, pranećak Ivana Kožarića, jednog od najvećih hrvatskih umjetnika, koji je preminuo prekjučer, u stotoj godini života.
Ivan Kožarić umjetnik je koji je nastupio na Venecijanskom bijenalu, na Bijenalu u São Paulu, na Documenti u Kasselu, samostalne izložbe imao je u Muzeju moderne umjetnosti u Parizu i u Haus der Kunstu u Münchenu, a jedan mu je rad, "Frižider", u fundusu znamenite njujorške MoMA-e. Rušio je granice umjetnosti ciklusima "Oblici prostora", iz kojeg je i spomenuti "Frižider", "Čovjek koji sjedi", "Figura (Kupač pod tušem)", "Isječak rijeke". No, po svoj prilici široj javnosti je najpoznatiji po javnim skulpturama, "Prizemljenom suncu", "A. G. Matošu" i "Crvenom znaku" u Zagrebu te "Hodaču" u Rijeci.
Zamjena za djeda
Bio je i izuzetno karizmatična osoba, što je bilo jasno svakome tko ga je upoznao, a toga se prisjeća i njegov pranećak Filip, čiji je djed bio kiparov brat.
Ivan Kožarić je rođen 10. lipnja 1921. godine u Petrinji, kao jedno od petero djece. Imao je četiri brata i jednu sestru. Trojica braće su mu ubijena u ratu. Preživjeli su umjetnik i njegova sestra. Ivan Kožarić čitav je svoj život bio apolitičan. Arhitekt Tomislav Kožarić, otac našeg sugovornika Filipa, imao je tek pet godina kad je njegov otac Zlatko ubijen.
Ivan Kožarić, koji nije imao djece (imao je posinke, djecu svoje supruge, Predraga i Nenada Raosa, književnika i znanstvenika), i Tomislava Kožarića tretirao je kao vlastito dijete. Kako se prisjeća Filip Kožarić: "On je, neformalno, zamijenio oca mojem ocu. Meni je zamijenio djeda. Od malih smo nogu odlazili u njegov atelje gledati što radi. Uvijek je to bila međusobna interakcija.
Primjerice, otac mi je pričao kako me Ivan promatrao, dok sam još bio dijete, kada bih crteže kojima nisam bio zadovoljan prekrižio slovom x. On bi potom uzeo svoje crteže i također ih prekrižio s x. Prepoznao je ono hrabro i odvažno u malenom djetetu. On nas je naučio da promatramo ljepotu oko nas."
Ivan Kožarić nerado je pričao o ratnom razdoblju. "Pričao je anegdote", kaže Filip, "primjerice o tome kako je moj djed Zlatko bio vješt s kosom pa su ga nazivali i najboljim koscem u selu, no o ratu nije govorio."
Pisali smo često kako je Ivan Kožarić inspiraciju pronalazio u hodanju, govorio nam je to u mnogim intervjuima tijekom godina. "Iz hodanja crpim svoje ideje, ja sam hodač" ili "Kao kipar, živim isključivo na ulici", znao je reći. Bio je jedan od rijetkih bardova koji je odlazio na izložbe mladih umjetnika. Filip Kožarić kaže da je "upravo, među ostalim, i u tome bila njegova veličina, da prepozna u malom djetetu, u radu svojeg mladog kolege, nešto što bi ga inspiriralo".
I Filipovoj sestri, Barbari Kožarić Paić, najdraže je sjećanje na Kožarića ono vezano uz nedjeljne ručkove: "Bili su to neki rituali koji su pripadali samo nama dvoma. Išli bismo na Dolac, Ivan je uvijek jako pažljivo birao povrće, salatu, grincajg. Pričao bi s kumicama. Bio je oduševljen bojama svježeg povrća. Kasnije bismo svratili na kavu i rakiju pa natrag kod nas doma pripremati ručak. Grincajg je čistio precizno, gotovo kiparski. Stavili bismo juhu kuhati, stalno je dizao poklopac da provjeri kako ide.
Popili bismo još jednu rakijicu, a on bi me znao zezati da kakva sam ja kuharica kad nazdravljam rakijom, da ću se napiti. Svima je to uvijek bilo smiješno." Nakon nedjeljnog ručka sjeli bi i maštali o idejama, "kako bi se na Kvatriću moglo napisati IK ili napraviti balon u obliku njegova prijedloga skulpture 'Nazovi me kako hoćeš'. I onda bismo se smijali satima. On se smijao iz trbuha.
Bio je blizak ljudima, puno me ljudi zvalo jučer i danas da mi kažu kako se osjećaju i da su i oni izgubili nekog bliskog, jako su ga voljeli. O tome govori i njegova grafika, gdje je crvenim slovima ispisao 'Sve pršti od ljubavi'", kaže naša sugovornica i dodaje da se sjeća i kako bi pjevušio dok je oblikovao glinu: "I dan-danas mi to pjevušenje zuji u ušima".
Filip Kožarić kaže da je kreativni rast, njegov i njegove sestre Barbare, od malih nogu obilježen upravo odrastanjem uz Ivana Kožarića.
Odlasci na kolonije
Često ga je kipar, kaže, znao voziti na umjetničke kolonije i na izložbe. "Brzo je mislio. Jednom sam ga vozio na umjetničku koloniju u Slavonski Brod. Svaki umjetnik je bio pozvan da napravi neki rad, a kolonija je trajala pet dana. No, nisam ni došao do naplatnih kućica u Zagrebu, a već me zvao da je gotov, da dođem po njega, da je potrošio sva platna i svu glinu u niti jedan dan. Napravio je deset sjajnih radova, genijalnih u svakom pogledu. Bio je snažan, jak, promišljen, nevjerojatno dobar u kratkom roku. To je zato što je iza njega stajalo puno, puno rada. Često sam znao reći da je on umjetnički svetac. Ta potraga za slobodom i nezavisnosti bilo je nešto što smo moj otac, moja sestra i ja te naša djeca od njega naučili."
Veliki je umjetnik zadnjih godina bio bolestan. Posljednja izložba kojoj je prisustvovao bila je ona na kojoj se obilježavalo 75 godina od njegova upisa u srednju Školu za primijenjenu umjetnost i dizajn. U Galeriji Kršnjavi bilo je izloženo što je radio četrdesetih godina, pa čak i kasnih tridesetih. Njegove školske vježbe, aktovi, portreti i sl. No, umjetnik nije bio presretan. Filip Kožarić govori: "Vidjelo se da nije bio zadovoljan svojim starijim radovima, no kada bi ugledao nova djela, odmah bi se oraspoložio, odobravao bi ih. U foajeu je bio jedan prozor u dvorište koji je bio sav u zelenom.
Zrake sunca su sjajno 'padale' kroz taj prozor, on je uzeo olovku i potpisao se pod tim prozorom 'IK'. I fućkao. To je fućkanje bilo i način za prepoznavanje da je zadovoljan radom. Kada bi bio u ateljeu i hodao oko rada fućkajući, znali bismo da je zadovoljan. Isto sam doživio kada sam s njim išao na jednu izložbu moderne umjetnosti u Pariz. Kada bi našao nešto što ga zanima, s odobravanjem bi podigao ruku ili bi počeo fućkati, kao kod npr. rada jednog mladog brazilskog umjetnika. Kod ostalih se radova, a takvih je bila većina, vidljivo dosađivao. Bilo mi je zanimljivo gledati te njegove reakcije".
Ivan Kožarić izlagao je, poznato je, na prestižnoj Documenti u Kasselu, gdje je izazvao oduševljenje međunarodne kritike. U Kassel ga je pozvao poznati kritičar Okwui Enwezor, koji je također u međuvremenu preminuo. Kožarić je ondje izložio čitav svoj atelje, koji je kasnije preseljen u Muzej suvremene umjetnosti. Radio je, potom, u novom ateljeu, u Gotovčevoj ulici, gdje trenutačno vlada, kako govore umjetnikovi pranećaci, pravi kreativni nered.
No, najveći dio umjetnina u obiteljskoj je ostavštini. Njegovoj je obitelji želja i dalje promovirati njegov rad, na međunarodnom tržištu: "Promociju djela Ivana Kožarića radimo u suradnji s galerijom Gregor Podnar. Nakon što je njegov rad 'Frižider' uvršten u stalni postav MoMA-e, bio je i dio jedne skupne izložbe u ovom muzeju. Pred nama je sada puno posla, moramo katalogizirati sva njegova djela. No, to nam nije teško jer nas je zadužio. Za nas je svaka njegova umjetnina važna".
Ivan Kožarić imao je toliku umjetničku karizmu da se svaki njegov čin činio poput performansa. Pričam Đuri Sederu, umjetniku šest godina mlađem od Kožarića, koji je s Kožarićem bio član umjetničke grupe Gorgona, kako mi se, dok mi je jednom gledao u šalicu kave tijekom našeg intervjua i "čitao" iz nje, činilo kao da prisustvujem performansu. I odlasci u šetnju članova grupe Gorgona bili su zapravo performansi.
Đuro Seder ovako se prisjeća svojeg kolege: "Nije bio previše razgovorljiv, često bi šutio. No, bio je ugodan i fin. Kada bi govorio, često bi to bilo vrlo duhovito. Bio je kipar, no jednom je imao slikarsku izložbu. Slikao je plavo nebo. Imam jednu sliku iz tog ciklusa, kupio sam je", kaže Seder i dodaje da je Kožarić bio njegov drag prijatelj, ali i "genijalni kipar". "Imao je moćne ideje i prelazio je granicu zanata. Volio sam i njegove poštapalice, kao što su 'Sretan sam što sam sretan', 'Letio bih, a nemam krila', 'Ponosan sam što nosim sat na ruci' i sl."
U jednom mi je intervjuu Ivan Kožarić rekao: "Otišli su gotovo svi moji prijatelji. Meni se čini da nisam ni blizu devedesete". U trenu kada smo razgovarali već je bio prešao devedesetu godinu života. Kustosica Iva Radmila Janković, koja je na čelu Ateljea Kožarić u MSU, prisjeća se da je rekao: "Meni se baš nikamo ne žuri, pa čak ni umrijeti". A kakav je veliki umjetnik bio u neposrednoj komunikaciji, govori: "Znala sam ga priupitati kako je, a on bi odgovarao: 'Čekam da me prođe ova starost'".
Svake se godine u lipnju obilježavala obljetnica umjetnikova rođenja. Ove je godine, kada je navršio 99 godina, izdana slikovnica "Muha u ateljeu Ivana Kožarića" Sanje Lovrenčić i Dominika Vukovića, koja prepričava umjetnikovu životnu priču. Naime, ovaj je umjetnik često o svojem djetinjstvu znao govoriti da je bio nestašan, da nije volio školu, pa se čak znao vezati uz stup da ne bi morao ići. U slikovnici je, među ostalim, anegdota kako ga je majka od oca sakrivala u sijenu ako bi dobio lošiju ocjenu.
Otac, po struci klasični filolog, ljutio se zbog ocjena. On je smatrao, iako je od malih nogu Kožarić pokazivao slikarski talent, da je bolje i sigurnije da studira na Trgovačkoj akademiji. No, Ivan se odlučio za Likovnu akademiju, a nakon što je njegovu skulpturu "Kupač pod tušem" ugledao ugledni francuski povjesničar umjetnosti, neko vrijeme odlazi Pariz. Nakon toga se ipak vraća jer vjeruje da će ovdje imati više slobode, a ovdje ga je čekala i zaručnica Marka.
Intervencije u MSU
Na pitanje da se prisjeti neke anegdote koja bi najbolje opisala Ivana Kožarića, Iva Radmila Janković teško je našla odgovor, anegdota je s Kožarićem čitavo mnoštvo.
"Znao je dolaziti u atelje, u sklopu muzeja, incognito. Napravio bi neku svoju intervenciju, primjerice, policu s alatima je prosuo na pod i potom otišao. Ili bi ostavio gips na stolici. Nisam znala za njegove posjete, pa sam se na početku uzrujavala, dok nisam saznala da je on to napravio. Jednom je, prije nego što smo uselili atelje, na zid napisao: 'Život je velika drama'. Žao mu je kasnije bilo da nije na drugi zid ispisao: 'Život je mirna rijeka', no nije više bilo prilike. Tih crtica je mnoštvo. Bio je ljubav, duša od čovjeka."