Hrvatska je napravila važan korak prema povratu umjetnina zaplijenjenih tijekom Holokausta, piše The New York Times.
Riječ je o umjetninama Židova čije su kolekcije otuđene tijekom ustaškog režima, a za koje hrvatske vlasti sada žele da se vrate njihovim nasljednicima.
Istraživanje, koje su zajednički objavili Vlada i Svjetska organizacija za povrat židovske imovine, donosi zapise o krađi te navodi ukradene kolekcije, od kojih se mnoge i dalje nalaze u hrvatskim muzejima.
Novo izvješće pod nazivom "Restitucija pokretne imovine u Hrvatskoj" pokazuje da Vlada "žrtvama Holokausta i njihovim nasljednicima želi omogućiti pristup pravdi", rekla je još prošloga mjeseca ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek.
Njeno je ministarstvo oformilo stručnu skupinu za istraživanje vlasništva kako bi se "zaplijenjena imovina nepobitno pripisala pravim vlasnicima", rekla je Obuljen Koržinek, koja također namjerava "ići u smjeru poboljšanja pravnog okvira" za potražitelje.
Konfiskacija židovskih posjeda započela je 1941. Židovi su, piše The New York Times, izbačeni iz svojih domova te prisiljeni za sobom ostaviti svoju imovinu, koju su novi stanari potom prisvojili ili prodali.
Po završetku Drugog svjetskog rata, kulturna dobra koja su oduzeta Židovima, komunistički je režim nacionalizirao te raspodijelio muzejima i drugim institucijama.
Otkad je Hrvatska proglasila neovisnost poduzeti su napori u smjeru restitucije imovine koju je zaplijenio komunistički režim, no fokus nije bio na plijenu iz razdoblja Holokausta.
Hrvatska je bila među 44 države koje su stale iza Washingtonskih načela (Washington Principles), prema kojima su vlade pristale tražiti „pravedno i ispravno rješenje“ za javne kolekcije umjetnina koje su nekoć nacisti zaplijenili. Neke od zemalja potpisnika, poput Njemačke, Austrije i Nizozemske, u međuvremenu su pokrenule procese, a restitucija je za njihove muzeje postala stvar rutine.
Zasad povrat javnih kolekcija umjetnina bivšim židovskim vlasnicima u Hrvatskoj nije najavljen, kaže Wesley Fisher, voditelj istraživanja pri organizaciji za povrat.
"Razgovori s Hrvatskom su teški, dugi i frustrirajući, no ako želiš krenuti dalje, moraš se osvrnuti na prošlost. Ne možeš zaplijenjene umjetnine držati u muzejima. I druge su zemlje prošle kroz to. Nije lako, ali je neophodno", kaže Gideon Taylor iz organizacije za povrat.
Za pisanje novog izvješća odabrana je stručnjakinja za židovsku povijest, predstojnica Katedre za judaistiku Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i autorica knjige "Oduzimanje židovske imovine u Hrvatskoj: Zagreb kao studija slučaja" u izdanju Leykam International Naida-Michal Brandl, koja je dobila pristup zapisima Ministarstva kulture koje je držala Komisija za sakupljanje i očuvanje kulturnih spomenika i starina (KOMZA). Riječ je, tvrdi The New York Times, o popisu privatne imovine zaplijenjene za vrijeme komunističkog režima, koji sadrži deset kolekcija koje su ranije zaplijenjene Židovima koji su ih bili prisiljeni napustiti.
Ti su arhivi sada dostupni javnosti i bit će digitalizirani, rekla je Obuljen Koržinek.
Iako ne sadrže inventar sve ukradene židovske imovine, otvaranjem arhivi postaju dostupni i odvjetnicima, rekla je Brandl te dodala: „Sada nema povratka. Optimistični smo da će uslijediti i restitucija.“
Među najvažnijim kolekcijama navedenima u izvješću je i ona Roberta Deutscha Maceljskog, židovskog trgovca iz Zagreba koji je ubijen u Auschwitzu. 26 slika iz njegove kolekcije premješteno je u Strossmayerovu galeriju starih majstora. Moderniji radovi završili su u Modernoj galeriji, tvrdi novo izvješće.
Njegova kći Vanja Deutsch Maceljski, koja je jedina od obitelji preživjela Holokaust, 1958. i 1967. godine pokušala je vratiti kolekciju. Njen portret, koji je izradio umjetnik Milivoj Uzelac, a naručio njen otac, nalazi se u Nacionalnom muzeju moderne umjetnosti.
„Ne znam koliko je slika u muzejima, a koliko je nestalo“, kaže Beth Bird Pocker, pokćerka Vanje Deutsch Maceljski i nasljednica kolekcije kojoj je najbitnija restitucija pomajkina portreta.
„Ona mora biti sa svojom obitelji“, kazala je Pocker, koja je pokušala uči u trag Vanjinoj korespondenciji s jugoslavenskim vlastima u kojoj je potonja pokušala ostvariti povrat kolekcije.
Pocker želi saznati što je točno njena pomajka željela te ističe da želi poštovati njene želje. Važno je da je Hrvatska napokon priznala stvarnost i da je ovo izvješće ogroman korak naprijed“, smatra.
Jutarnji je već pisao o obitelji Deutsch Maceljski i njihovom putovanju za Palestinu i Egipat brodom "Queen Mary", odnosno "Kraljica Marija" (brod je imenovan prema Mariji Karađorđević, supruzi jugoslavenskoga kralja Aleksandra Karađorđevića). Bračni par Tilda i Albert snimali su svoje obilaske Atene, Akropole, a tu su i kraći snimci grada Carigrada, Bospora, Rhodosa, Bejruta, Libanona, Damska. Snimali su i posjet Jaffi, Jeruzalemu, Mrtvom moru, Betlehemu, Tel Avivu i Kairu.
Albert je bio sin Filipa Deutscha, trgovca koji je živio u 19. stoljeću u Zagrebu i vodio jedno od najuspješnijih židovskih poduzeća u Zagrebu i Hrvatskoj. Kako nam je, uz film kojeg je snimila ova obitelj, govorio povjesničar Ivan Šute: “Filip Deutsch je još 1860. otvorio trgovinu drvom u Vlaškoj ulici u Zagrebu koja je vrlo brzo napredovala i s vremenom postala jedna od najuspješnijih židovskih poduzeća u Zagrebu i Hrvatskoj. Ovoj nadasve poduzetnoj i gospodarski uspješnoj obitelji uglednih hrvatskih veletrgovaca i industrijalaca potkraj 1910. podijeljeno je ugarsko-hrvatsko plemstvo s pridjevkom “od Macelja”, tj. Maceljski”. Albert Deutsch-Maceljski rodio se u Zagrebu 1867. Odigrao je veliku ulogu u veletrgovini i industriji zemlje. Radio je u obiteljskoj tvrtki „Filip Deutsch i sin”, a školovao se na učilištima u inozemstvu. Osim toga, objašnjava Šute, „Bio je umješni i iskusni voditelj trgovine drvom i veliki poznavatelj drvne struke. Osobito se istaknuo 1926. godine u vrijeme krize u drvnoj industriji Kraljevine SHS, koja je nastupila zbog rastuće ponude ruskog drveta na europskom tržištu. Organizirao je i povezao proizvođače i trgovce u drvnoj struci. Bio je sudionik u osnivanju Saveza industrijalaca i trgovaca šumskih proizvoda Kraljevine SHS u Zagrebu, potpredsjednik Zagrebačke burze za robu i vrednote (1932–39), potpredsjednik u isto vrijeme Udruženja industrijalaca Savske banovine i pročelnik industrijskog odsjeka te član Carinskog i saobraćajnog odbora u Trgovačkoj i obrtničkoj komori u Zagrebu. Osim poduzetničkog angažmana, Albert je pisao brojne članke o šumskoj privredi i drvnoj industriji”.
Njegova supruga Matilda (Tilda), kojoj pokazuje veliku ljubav dok plove brodom, kako bilježi povijest, istaknula se svojim dobrotvornim i društvenim radom, kojim se počela ponajviše baviti nakon udaje za Alberta. Rođena je u Osijeku 1874. godine. Otac joj je bio poznati osječki trgovac kožom Rudolf Ungar. “Albert je još 1914. osnovao „Zakladu Tilde pl. Deutsch-Maceljski“ s ciljem osnivanja ferijalnih kolonija. Od 1914. pa sve do početka Drugoga svjetskog rata Tilda je bila na čelu društva Izraelske ferijalne kolonije u Zagrebu i njena glavna dobrotvorka. Tako je kupila za izraelsku ferijalnu koloniju vilu u Crikvenici i odmaralište u Ravnoj gori, te je do 1939. financirala odlazak na more i u planine za čak dvije tisuće i tri stotine zagrebačke djece”
Putovali su tih godina, osim navedene, poznate obitelji iz centra Zagreba, i Ivan Meštrović, Vladimir Nazor, potom i poznati sveučilišni profesor i veliki stručnjak za povijest staroga vijeka i Egipta, Grga Novak. Tijekom 1933. Godine ugledni liječnik Andrija Štampar proputovao je Egipat i proveo kratko vrijeme u Port Saidu i Suezu. O tim je iskustvima trag ostavio u svojim dnevničkim zapisima, objavljenim u Zagrebu 2008.
Zajedničko izvješće organizacije za povrat i Hrvatske vlade „ ogroman je zaokret“ koji odražava sve veću spremnost da se progovori o zločinima Holokausta, kaže Sara Lustig, savjetnica premijera za pitanja Holokausta i borbu protiv antisemitizma.
„Otvara se sasvim novo poglavlje u načinu na koji se Hrvatska nosi s Holokaustom. To je tek početak“, zaključuje Lustig.
Inače je istraživanje povjesničarke umjetnosti Darije Alujević pokazalo da se umjetnine ove obitelji nalaze u tri muzeja, MUO, Strossmayerova galerija starih majstora i NNMU.