Postoji jedna legenda u Dubrovniku koja se prenosi generacijama toliko dugo da je gotovo za neke postala i istina. A odnosi se na jednu sliku. Priča se da je Vasari zapisao kako je veliki Rafael naslikao na dnu bačve svoju čuvenu Madonnu della Seggiola prije nego što je istu naslikao na platnu. Priča ide dalje - da je to Rafaelovom rukom naslikano "dno bačve" stiglo nekako u Dubrovnik, dok je platno završilo u Firenci gdje se nalazi i danas i jedno je od najslavnijih djela talijanske renesanse. Da je to "dno bačve", zapravo slika na drvu koja se čuva u dubrovačkoj Biskupskoj palači, autentični Rafael, nitko dosad nije dokazao, ali nitko dosad nije bio niti toliko blizu kao restaurator Denis Vokić.
I sam Dubrovčanin, Vokić je s tom slikom upoznat još od djetinjstva. Pa iako su kroz njegove ruke prošla brojna remek-djela, dubrovačka Madonna della Sedia posebno ga je intrigirala. Je li to doista Rafael, kako se vjeruje?
A do otkrića tajne koju čuva ova slika, tko je majstor koji ju je naslikao, Vokića dijeli samo nekoliko koraka. U prosincu prošle godine na predavanju koje je održao u dubrovačkoj katedrali u povodu 500. obljetnice Rafaelove smrti i 90. godišnjice osnutka Biskupske pinakoteke, iznoseći neke detalje svog recentnog istraživanja slike rekao je nešto što je mnoge iznenadilo. Otkrio je otiske prstiju autora slike. "Cijela je slika ispunjena otiscima prstiju slikara koji ju je naslikao. U Italiji u 16. stoljeću bilo je uobičajeno boju nanositi kistom, ali ju potom razmazati prstima. Tako se tada slikalo. Preostaje nam komparirati otiske, rendgensku fotografiju i infracrvenu reflektografiju s nespornom slikom ili slikama autora na kojeg se sumnja. A svi znamo na koga se ovdje sumnja. I na koga nas urbana legenda navodi", rekao je tada Vokić.
Povjesničarka umjetnosti Tanja Trška sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta, koja se posebno bavi dubrovačkom likovnom baštinom i kulturnim vezama s Italijom, također podsjeća na to da se za ovu sliku oduvijek govorilo da je Rafaelova jer je riječ o kopiji prema Rafaelovu djelu Madonna della Seggiola (ili Madonna della Sedia) iz oko 1514. godine, koje se čuva u Palazzo Pitti u Firenci. "Riječ je o vjernoj kopiji Rafaelova djela koje je od 19. stoljeća nadalje, u vrijeme kada se o dubrovačkoj slici počelo pisati, već slovila kao jedna od najpopularnijih slikarevih invencija, pa je time bila i jedna od najreproduciranijih. Bliskost s Rafaelovom Bogorodicom u Firenci i kvaliteta izvedbe same slike pridonijeli su tome da se dubrovačka Bogorodica smatra Rafaelovim originalom".
Međutim još uvijek o porijeklu dubrovačke slike nema sigurnih podataka, ističe ova stručnjakinja za renesansu i barok, a njezina se povijesno-umjetnička interpretacija temelji na usporedbi sa slikom u Palazzo Pitti koja se smatra Rafaelovim originalom nastalim u Rimu po narudžbi nekoga od pripadnika obitelji Medici, možda samoga pape Lava X. za kojeg je Rafael radio. "Dubrovačka Madonna della Seggiola prvi se put spominje tek sredinom 19. stoljeća, a o tome kako je došla u Dubrovnik postoje samo pretpostavke. Stariji pisci navode podatak da ju je kupio Senat Dubrovačke Republike, no dokument koji bi to potvrdio nije pronađen. Zanimljivu interpretaciju porijekla slike iznio je akademik Radoslav Tomić, koji se njome opširnije bavio u povodu izložbe Tizian, Tintoretto, Veronese - veliki majstori renesanse održane u Galeriji Klovićevi dvori 2011. godine. On je sliku povezao s firentinskim političarem Pietrom Soderinijem, koji je na dubrovačkom području boravio sedam mjeseci od jeseni 1512. do proljeća 1513. godine. Kao državnik na čelu Firentinske Republike, povratkom obitelji Medici na vlast Soderini je pao u nemilost i pobjegao iz Firence, a utočište je pronašao u utvrđenom ljetnikovcu u Orašcu. Pomirivši se s obitelji Medici, točnije tadašnjim papom Lavom X. iz iste obitelji, Soderini se po povratku u Italiju uputio u Rim". I upravo je u tom kontekstu akademik Tomić, kaže doktorica Trška, pronašao uporište za prijedlog "da je našu sliku u Dubrovnik kao znak zahvalnosti dao poslati Pietro Soderini, možda naručivši kopiju Rafaelove slike od nekog slikareva suradnika ili učenika u radionici".
I Vokićeva najnovija istraživanja slike Tanja Trška smatra itekako važnima. Ona su pokazala da drveni nositelj i tehnika odgovaraju načinu rada talijanskih slikara 16. stoljeća, što potvrđuje ranije iznesenu pretpostavku da je riječ o slici iz renesansnog razdoblja. Inače, dubrovačka slika je Rafaelovu firentinskom djelu vrlo bliska po formatu, dimenzijama i kvaliteti, napominje Trška. "Postoji velik broj kopija Rafaelove Madonne della Seggiola u cijelome svijetu, različite kvalitete, no mali je broj onih koje se mogu smatrati kopijama iz vremena, što čini dubrovačku sliku posebno vrijednom. Osim kvalitetom, od drugih se kopija izdvaja i po prikazima četiriju evanđelista koji su pridodani tondu s prikazom Bogorodice s Djetetom i malim sv. Ivanom Krstiteljem. Premda njihove likovne značajke, ali i drugi tip drvene podloge na kojoj su naslikani, kako je otkrio restauratorski zahvat, upućuju na mogućnost da su nastali u kasnijem razdoblju u odnosu na središnji prizor, položaj tijela likova evanđelista prilagođen je ograničenom slikanom prostoru između tonda i kvadratnog okvira koji omeđuje cjelinu. Uz dodatni likovni sadržaj, prikazi četvorice evanđelista obogatili su i ikonografski sadržaj dubrovačke slike, po čemu se ona doista izdvaja od srodnih primjera u svjetskim javnim i privatnim zbirkama", kaže Trška i dodaje kako se u literaturi ova slika navodila ili kao djelo samoga Rafaela, a u novije vrijeme kao kopija prema Rafaelu, no redovito kao kvalitetna kopija iz vremena. "Nije neobično da renesansne slike o kojima nisu pronađeni podaci u povijesnim izvorima ostanu bez autora, no one se prema likovnim značajkama mogu približiti pojedinoj slikarskoj školi i smjestiti u određeni vremenski i geografski okvir. Pitanja koja ostaju otvorena izazov su povjesničarima umjetnosti, a svaka nova generacija stručnjaka, kao i napredak tehnologije, mogu dati nove odgovore i mogućnosti interpretacije, što vjerujem da će biti slučaj i s dubrovačkom slikom", kaže povjesničarka umjetnosti.
A ako se doista pokaže da je dubrovačka Madonna Rafaelovo djelo, bit će to, smatra, dodatna potvrda bogatstva hrvatske likovne baštine i veza s talijanskim likovnim središtima. Tim više što Rafaelovih autografa u hrvatskoj likovnoj baštini nema. No, Trška upozorava da se s velikim talijanskim slikarom povezivalo još jedno djelo iz Dubrovnika - Bogorodica s Djetetom i anđelom također u Biskupskoj pinakoteci, za koju se utvrdilo da je djelo firentinskoga manirističkog slikara Domenica Puliga iz drugog desetljeća 16. stoljeća.
Madonna della Sedia, pak, iako joj se ne zna još uvijek autor niti porijeklo, dobro je poznata struci. "Bila je dva puta izlagana i u tim prigodama povijesno-umjetnički valorizirana - prvi put na izložbi Zlatno doba Dubrovnika 1987. godine, zatim 2011. na spomenutoj izložbi Tizian, Tintoretto, Veronese - veliki majstori renesanse, kada je zahvaljujući akademiku Tomiću dobila cjelovitu interpretaciju u odnosu na Rafaelovu sliku u Firenci. Također je obrađena u monografiji o dubrovačkoj katedrali u izdanju Instituta za povijest umjetnosti i Gradske župe Gospe Velike, objavljenoj 2014. godine. Dakle slika je prisutna u stručnoj literaturi, a zahvaljujući Dubrovačkoj biskupiji i zalaganju dubrovačkog povjesničara umjetnosti Ivana Viđena, dubrovačka likovna baština je konstantno prisutna u javnom kulturnom životu. Uz taj intelektualni kapital te dobru volju stručnjaka i vlasnika slike, nova saznanja koja su dala restauratorska istraživanja sigurno će otvoriti put i suradnji s inozemnim stručnjacima", kaže Tanja Trška.
I dok je daljnje istraživanje koje podrazumijeva suradnju s inozemnim stručnjacima stavljeno zbog pandemije na čekanje, jer je potrebno otiske koje je otkrio na slici usporediti s Rafaelovima, Denis Vokić govori o svom mogućem velikom otkriću s dozom opreza.
"Ne znam jesu li to Rafaelovi otisci ili su to otisci nekog njegova pomoćnika ili kopista. Prerano je o tome govoriti dok se ne obave odgovarajuće komparacije. Bit cijele priče je da su pronađeni i prepoznati otisci prstiju i dlanova slikara koji je tako razmazivao boju", kaže restaurator. Na slici su, kako objašnjava, obavljena dosta opsežna strukturna istraživanja od snimanja u RTG zoni elektromagnetskog spektra, preko nekoliko valnih duljina unutar UV područja, nekoliko valnih duljina unutar VIS područja i nekoliko unutar IR područja. Rađene su reflektografije i fluorescencije. "Radim za Biskupiju i imam opremu za multispektralno i hiperspektralno snimanje koju sam dijelom kupio, a dijelom sam izradio od komponenata za lasere i slično. To mi je i hobi. Jedino je RTG snimljen u HRZ-u u Zagrebu. Snimio ga je Goran Tomljenović. Relevantnim su odabrane 72 snimke u visokoj rezoluciji. Ti rezultati su tek baza za komparativno istraživanje", napominje Vokić.
On nije prvi restaurator koji se bavio ovom slikom koja je restaurirana krajem osamdesetih godina prošloga stoljeća uoči izložbe "Zlatno doba Dubrovnika". "Taj restauratorski zahvat je rađen brzo, pod velikim pritiskom da bude gotovo za izložbu, nije se ulazilo u nikakve drastične restauratorske intervencije. Bio je minimalan osim što je slika kvalitetno strukturno sanirana. Njime je omogućena veća trajnost slike, i dosad nije bilo nekih većih promjena njezina stanja iako je prošla i evakuacije i sklanjanja za vrijeme rata. I iako je prošlo već 35 godina od toga restauratorskog zahvata, možemo reći da se relativno dobro drži".
Vokić kaže da se danas na posao restauratora gleda drukčije nego nekada. Što je možda i razlog zašto se ne zna do danas gotovo ništa o ranijoj restauraciji te slike. "Mene su učili da je konzerviranje i restauriranje baštine skroman, tih i samozatajan posao. Danas je drugo vrijeme i forsira se tzv. vidljivost. Prezentacijom dokumentacije iz 1987. želio sam pokazati da su i tada neki radili na razini koja zaslužuje sve poštovanje. Namjerno sam u prezentaciji akcentirao dokumentaciju toga zahvata jer često čitam omalovažavanje rada naših prethodnika u nekim člancima koje pišu mlađi kolege. Treba pokazati da su se tada primjenjivali standardi koje neki od tih kritičara ni danas ne poznaju".
Za svoje pak rezultate istraživanja dubrovačke Madonne Vokić kaže da je "izletio" s informacijom da su otkriveni otisci prstiju slikara, ali da je otkrio i dosta podataka o stanju slike koji su javnosti možda manje interesantni. Međutim, sama potvrda da je riječ o slici iz vremena izvedenom metodama kojima su se služili talijanski slikari 16. stoljeća, dakle o punokrvnom renesansnom djelu, već je sama po sebi važan doprinos u valorizaciji dubrovačke Bogorodice s Djetetom, smatra Tanja Trška koja vjeruje da će daljnja istraživanja restauratora donijeti nova saznanja i po pitanju autorstva. "Mislim da je u ovom času manje važno je li riječ o 'pravom' Rafaelu ili o djelu nekog njegova suradnika ili učenika, jer potonja mogućnost neće umanjiti vrijednost slike. Dapače, u Rafaelovoj radionici stasale su neke od ključnih ličnosti slikarstva 16. stoljeća poput Giulija Romana, koji je i sam autor jedne od kopija prema slici Madonna della Seggiola, koja se čuva u londonskom Wellington Collectionu, a do 18. stoljeća se smatrala Rafaelovim originalom".
A da bi se došlo do konačne potvrde ili negiranja Rafaelova autorstva slijedi, objašnjava Denis Vokić, komparacija prikupljenih podataka s podacima koje imaju ili će ih prikupiti stručnjaci u inozemstvu koji čuvaju nesporne Rafaelove slike, kao i daktiloskopska obrada. "Tu očekujem moguće poteškoće jer su mlako primljeni dosadašnji pokušaji pronalaska stručnjaka za daktiloskopiju koji bi bio voljan angažirati se i razlučiti što je koji prst, a što su otisci dlanova. U njemačkom časopisu Maltechnik-Restauro prije više od četiri desetljeća objavljeni su otisci prstiju Leonarda da Vincija, međutim, prilikom nedavnog utvrđivanja autentičnosti slike Salvator Mundi pronađeni su navodno samo otisci dlanova, tako da ta metoda nije bila od pomoći. No mi ćemo je pokušati iskoristiti. U svakom slučaju, polako što se naše Madonne tiče… i sam ishod istraživanja je neizvjestan i moglo bi potrajati…"