U Hvaru se razgovara o vraćanju skulpture "Izvor novog života", domaćeg kipara Šime Dujmovića (1887. - 1968.), u javni prostor, a sada je i Gradsko vijeće jednoglasno zaključilo da to umjetničko djelo treba izložiti javnosti, piše Slobodna Dalmacija.
Naravno, uvijek je riva najatraktivniji dio svakog našeg priobalnog mjesta, pa bi neki željeli vidjeti djelo upravo tamo ili u neposrednoj blizini mjesta gdje je nekoć i bilo, premda se kaže da će konačnu riječ o lokaciji izreći Konzervatorski odjel u Splitu. Građani su na društvenim mrežama mahom pozitivno ocijenili spomenuti zaključak Vijeća, a među njima je i spisateljica i kolumnistica Tonka Alujević, Hvaranka koja se za to otvoreno zalaže više od 25 godina, a kako izgleda spomenik možete pogledali na linku, Slobodna Dalmacija.
- Podržavam tu ideju, a posebno mi se čini važnim poštovati izvorni izgled skulpture, bez obzira na političke i ostale konotacije. Ženski lik je imao slobodne, gole prsi koje su radi konzervativnih pritisaka morale dobiti oklop sličan onima koje je svojedobno nosila pjevačica Madonna. Kipara je to rastužilo i razboljelo.
Time je naš dug prema autoru još veći i ozbiljniji, jer postoje fotografije i nacrti po kojima bi se mogao vratiti original, a ne "oskrnavljenu" skulpturu. Tema je više nego vruća. Konzervatori su sad na potezu iako su se oni više puta maćehinski ponijeli prema gradu. A Hvar bi izvornošću skulpture bez sumnje dobio simbol zdrave erotičnosti suprotan ljetnoj vulgarnoj pornografiji, partijanerskim neredima – poručuje Alujević.
Treba podsjetiti da je Dujmović bio umjetnik koji je u svoje doba puno radio upravo u kamenu za Ivana Meštrovića tako da je, kako u svom znanstvenom radu iznosi prof. dr. Vinko Srhoj, Meštrovićev "kompleks" na neki način zapriječio Dujmovićevu individualizaciju.
Međutim, ipak povremeno se govorilo o osebujnom kiparovu djelu koje je nastalo na razmeđu vječne rasprave o originalnosti i epigonstvu. A ovdje je riječ o njegovu najambicioznijem radu, alegorijskoj skulpturi nazvanoj "Česma oslobođenja" koja je bila dovršena i na hvarskoj rivi izvorno postavljena još 1927. godine.
Nju je, prema pisanim izvorima, naručila tadašnja hvarska općina u želji da se istodobno obilježi izgradnja prvog vodovoda na dalmatinskim otocima 1921. godine, ali i žeđ za slobodom. S fontanom se 1925. trebalo u Hvaru proslaviti 1000. godišnjicu hrvatskog kraljevstva, ali i dočekati kralja Aleksandra I. Karađorđevića.
Ipak se sve prolongiralo zbog niza razloga. Točno je da je autor Dujmović na inzistiranje crkvenih veledostojnika morao promijeniti prvotni izgled i ženi je prekrio grudi.
Skulpturalni ansambl nazvan "Izvor novog života", u čijem podnožju su reljefi tadašnje kraljice Marije, kralja Petra I. Karađorđevića..., pa i "vječnog" predsjednika Vlade Kraljevrstva SHS Nikole Pašića, demontirali su i djelomično oštetili talijanski fašisti 1941. godine, danas se čuva u Arheološkoj zbirci i lapidariju "Dr. Grga Novak" u crkvi sv. Marka u Hvaru. Dio s reljefima onodobnih vladara, kako doznajemo, ipak nije predmet rasprave o vraćanju skulpture u javni prostor.
Kulturnjaci su, međutim, povremeno iznosili svoja mišljenja da ranija lokacija, u slučaju vraćanja skulpture u javni prostor, i nije baš najsretnije rješenje. Neki su predlagali da bi je bilo prikladnije izložiti u dvorištu spomenute crkve ili u đardinu, jer ionako postoji puno prigovora da su hvarski velikani poput Hanibala Lucića, Petra Hektorovića... zapostavljeni u odnosu na manje povijesno značajne osobe.
Osim toga, veliko je pitanje kako skulpturu restaurirati i u kakvom je obliku vratiti na lokaciju koja za to bude određena, oko toga će se još lomiti koplja. A na škoju na kojem je nekoć postojao samo Centar za zaštitu kulturne baštine otoka Hvara "po novome" ga je valjalo raslojiti, tako da danas istodobno imamo Muzej hvarske baštine, Muzej Staroga Grada i Muzej Općine Jelsa.
Svjedoci smo da niču i nove kulturne ustanove, ljudi koje naravno treba plaćati je u tom sektoru sve više, a klima je i dalje poput one kada je u Hrvatskoj nastajalo čak 428 općina, 127 gradova i 20 županija. Usudi li se netko prigovoriti toj silnoj i neučinkovitoj birokraciji ili kritizirati njihov rad, odmah je napadnut.
- Ovdje je posrijedi umjetnost, gdje navijam za autentičnost, za priču, za ispravljanje krivih Drina, za dobrotu i plemenitost koju umjetničko djelo mora izazvati, za tu sućut, tugu, ushit… I zato smo dužni Rendiću, a tek Deškoviću! Koji animalist, koji duh! Izgubljen među prioritetnima, uostalom gdje je da Vinciju akademija? I što bi da mu nije bilo talenta – zaključuje Alujević, pa i mi želimo vjerovati da će se u gradu pod Forticom napokon dići prašina s Dujmovićeva "Izvora novog života" i da će to vrijedno djelo, kao simbol jednog vremena, opet biti pred očima hvarske, pa i cjelokupne kulturne javnosti.