Nevjerojatno, ali postoje ljudi kojima se drugi ljudi baš vesele. Kad su me prošli tjedan pitali - koga imaš u nedjelju, a ja: “Pa znaš onog Matakovića... stripaša... iz Vinkovaca...” Nisam mogla završiti nabrajanje, a već sam čula: “Super! Spaljenoooo! Lik!” Dakle, nema potrebe da se pravim da o Dubravku znam više nego drugi. Ali, zato i idem po intervju. To je prvo.
Drugo, Dubravkova i moja stripaška lektira ipak se dosta razlikovala; nakon zajedničkog nam Mikija, Mikijeva almanaha, Flasha Gordona i Ripa Kirbyja on je prigrlio Alana Forda i druge ozbiljne, prave dečke, a ja - “ženske” stripove iz Tine. Čuvala sam ih u onoj rupi koja bi nastajala kad na kauču (pa, malo starijem) prebacite naslon naprijed. Zavlačila sam se tamo... raj! Ne znam točno kad su nestali, ali vrijeme je pomelo sretne dane, pa i moje stripove...
Dubravku je tata donosio stripove, on je marno čitao i crtao pa diplomirao na Likovnoj akademiji u Zagrebu, stekao ogromnu popularnost underground stripom-kronikom-epom o hrvatskim 90-ima u Nedjeljnoj Dalmaciji. Rodio se u Ivankovu, živi u Vinkovcima; roditeljsku kuću je proširio i živi s majkom, suprugom i dvoje djece fakultetske dobi. Kuća i dvorište uredni su... e, baš na onaj slavonski način, sve ima svoje mjesto i miris, a ako ne znate na što mislim, i ne morate. Ali, zato je atelje pravi stripaški prašnjavi brlog: dva velika tableta za crtanje, fotelje natrpane albumima, crtežima, police tko zna čim, električna gitara bez žica, dvije plastične perike, narančasta i crna, spomen na dane njegova benda Septica. I to je raj... Djeca već najavljuju odlazak iz Vinkovaca. “A što ću im ja, nek se bore...”
Kaže da bi možda ostao u Zagrebu da se sve bolje posložilo, tad, sredinom 80-ih, ali nije, pa je “zaglavio u Vinkovcima”. Nije mu nešto žao. Radi za jedan portal, redovito kao i za Smib (Smib, skraćenica od Smilje i bosilje, vjerujete li da to još postoji?), a i neke vlastite projekte gdje pušta mašti na volju i tu njegovi tipični, oblaporni, gargantuovsko-pantagruelovski likovi, otkačeni, ružni i ružno-simpatični prolaze neviđene peripetije. Sve nam je ispričao otežući po slavonski, naturellement.
Kako je živjeti u Vinkovcima?
- Dost’ jednostavno. Sad će biti Rimski dani. Spektakl. Vinkovci su rimski grad, sveg i svačeg je nađeno u Vinkovcima. Dva rimska cara su tu bila, grad je bio duplo veći nego danas. Pa onda bude rimska kuhinja, borbe gladijatora, igrokazi s kostimiranim glumcima...
Kupa se netko u Bosutu?
- Ne. Bosut je muljav jer je takvo dno.
Ali je čist?
- Pa je, poslije rata je sva industrija pogašena, namnožile su se patke, čaplje, možete vidjeti u centru, labudovi.
Ribe?
- Ima ribiča, ali nema tu baš nekih riba... Meni je dva dana roda na stubu kraj kuće stajala. Ali, vrane su se namnožile, napadale su tu rodu. I sova je bilo, i tu i u gradu, po parku, sova sve jedna do druge. Sad ih nema, ne znam gdje su. Ali ima po noći lasica, tvorova. Pretrče, traže valjda hranu.
Cijeli ste dan za svojim kompjutorom i stolom.
- Probudim se u pet. Nekad sam navijao sat jer sam zaključio da je prijepodne najbolje za rad, a sad, što sam stariji, sam se budim rano. Popodne završavam stvari, sad po ljetu radim i dulje. Zavede vas dan, a osam je navečer. Radite i novi strip-album. - Ambiciozno zamišljen, sad sam otprilike napravio toliko strana koliko je bilo po scenariju, oko 150. Ali tijekom rada stalno sam dodavao nove epizode, tak’ da sad mislim da nisam ni na pola, i to traje već tri godine... Napravio sam deset, 12 albuma, kompilacija onoga iz novina, ali nikad samostalno. Možda zato što ste znali da ga i ne želite završiti. Uživate u poslu bez kraja. - Ma, ha-ha, nazire se kraj, ali stalno nalazim mjesta koja treba proširiti, nije dosta jedna strana... trebaju mi tri!
Vjerojatno nije lako reći o čemu se radi?
- Ja sam to nazvao neznanstvena fantastika, sve povezano s mojim starim stripovima, znači ima i kung-fua, i akcije, i partizana, i izvanzemaljaca, i kvantne teorije, i srednjeg vijeka, i vampira i zombija, svašta sam nadrobio, pustio si na volju. Uvijek je bilo nekih ideja koje nisam mogao provesti u kratke stripove. Sva druženja, doživljaji, knjige, filmovi, sve se to nekako skuha. A na kraju - mašta i čista izmišljotina.
Devedesetih ste imali stvarne likove.
- Ljudi vole pronalaziti neke sličnosti, ovo je ovaj, onaj... Al’ ja kad hoću da se netko prepozna, onda ga tako i napravim. Kad sam krenuo za Nedjeljnu Dalmaciju, krajem 1990., tražili su angažirane stripove pa sam ubacivao i Miloševića i Kadijevića, i Tuđmana i Mesića, i anonimne vojnike i četnike... Bilo je to više kao kronika, iako to izbjegavam jer je potrošno i prolazno. Težim univerzalnim temama.
Strip je umjetnost?
- Pa, ima naziv deveta umjetnost. Još se bori da bude kao takav priznat, mnogi ga još smatraju nečim trivijalnim, zato što u prvi plan dolaze loši stripovi, neću sad imenovati. Ali, imate stripova koji su umjetnički, odoljeli vremenu, nastali 20-ih, 30-ih godina 20. stoljeća, a i danas su vrhunska djela, recimo Fosterov Princ Valiant, Hogarthov Tarzan, Raymondovi Flash Gordon i Rip Kirby, Little Nemo in Slumberland Winsora McCaya...
A Disney?
- On je više vezan uz animaciju, ima nešto stripa. Ja sam ga volio kao klinac, izlazio je Miki, pa Mikijev almanah, volio sam Jacovittijeva Cocco Billa, Lucky Lukea, onda se zvao Talični Tom, Obelixa. A kad sam bio u četvrtom razredu, pojavio se Alan Ford koji je bio eksplozija. I do danas se na prostoru bivše Jugoslavije održao kao najpopularniji strip.
Volite raditi karikaturalno, nerealistično, “ružno”.
- Ne vidim smisao u crtanju lijepih ljudi, kad napravim nešto ružno ljudima je to zanimljivo, i smiješno. Samo digresija, znam da su nekima roditelji branili da čitaju stripove, ali meni je tata kupovao stripove, još nisam znao niti čitati, tako da sam uvijek imao podršku, a i papira i olovaka i bojica i flomastera. Ali nisam bio štreber, više sam volio biti vani, s loptom, a crtanje - baš kad je loše vrijeme.
Vaši stripovi su bezobrazni, prosti...
- Je, i kažu mi to, a i jesu, bezobrazni su i prosti i životni jer ljudi se prave fini, a u biti, kad se opuste, budu i vulgarni i prosti.
Ipak vas je dovelo do zagrebačke Likovne akademije.
- Spremao sam se za Akademiju. Tražilo se nešto što dotad nisam radio, realistički crtež, portret, figuru. Nisam se iz prve upisao. U toj godini pauziranja ne znam koga nisam portretirao, iz susjedstva, prijatelje, na plaži sam napravio hrpu krokija ljudi koji se izležavaju... Klasično, guščjim perom i tušem. Moj tata je bio slikar, on me poučavao. Na Akademiji nisam uopće mislio da ću više crtati stripove, želio sam biti umjetnik, pravi. Bitan je rad, talent ne smijete zapostaviti, kao ni nogometaši ni umjetnici...
Nijedan dan bez crte, kaže starogrčki slikar Apel, evo, baš sam našla na Googleu.
- Točno. Kad odem na more, dva tjedna ništa ne radim, kad se vratim, vidim koliko mi je teško ne psihički, nego fizički, dok te sinapse opet povežu ruku, mozak i oko... Dobro, nakon par dana to nadođe. Bio sam u Zagrebu u vojsci kad mi je prvi strip izašao, u Studentskom listu, i tražili su još. Čitatelji su to voljeli, a meni je bilo ludilo što oni tog malog Ivicu stave na naslovnu stranicu. Sjećam se, od urednika, Dragana Ogurlića, iz Rijeke.... cijenio je i honorirao što sam radio. Radio sam svašta dok nije došla ta Nedjeljna Dalmacija, kad sam počeo ozbiljno crtati, iz tjedna u tjedan.
To je bila baš prava afirmacija?
- Zaključio sam šta se ja tu trudim biti neki umjetnik, slikar, a strip mi ide, tu sam priznat, u Zajednicu samostalnih umjetnika sam primljen kao strip-crtač, a ne kao akademski slikar. Shvatio sam da je to moj stvarni poziv i misija na Zemlji.
I nije vam žao slikarstva?
- Pa, je, ali ne možete sve. Volio bih imati onako neki veliki prostor, atelje, pa se iživljavati na velikim platnima. Treba puno uložiti u materijal, organizaciju izložbi, pa te slike nitko ne kupi... trnovit i težak put. Ali, ni uspjeh u stripu nije preko noći.
Vinkovački Salon stripa, nekad velika jugoslavenska priča, zadnji put se održao 2012.
- To je bilo još u vrijeme krize pa smo dobili jako malo novca... Nije nam se više dalo. Puno je tu posla, dolazak ljudi, tiskanje kataloga, bez novca, a uhvate vas malo i godine pa vam se više ne da... Krešo Zimonić bio je inicijator svega toga. A nismo imali nekakav podmladak, ljude koji bi zagrizli u to, sve fizičke poslove radili smo sami. Jednostavno smo izgubili volju.
Što sad čini strip-scenu u Hrvatskoj?
- Nedavno je bilo rasprave na FB-u ima li scene ili nema. Ja kažem da ima strip-crtača, ali nema scene u smislu časopisa, mjesta gdje se ljudi upoznaju, druže. Scena postoji, ali kao da je iza neke zavjese, neka siva tvar. Puno autora koji rade za velike kuće vani: Esad Ribić za Marvel, on je zvijezda u Americi, Sudžuka i Talajić za američko tržište, Kordej za francusko, oni su baš uspješni. A mi ovdje životarimo.
Ali, vas ljudi vole!
- A, dobro... Ja radim u Osijeku na Akademiji, predajem grafičko pripovijedanje, odnosno strip, i na diplomskom studiju ilustracije. Znam za trojicu bivših studenata koji rade za zagrebačke firme koje se bave izradom računalnih igara. Sad su tako stalno zaposleni.
Mladi Vinkovčani koji ne odu van, gdje se u Vinkovcima mogu zaposliti?
- Ima manjih poduzeća... Drvna industrija Spačva je jedina industrija u Vinkovcima, sve ostalo je ugašeno. Imali smo kožaru, veliki PIK, u sklopu plantažu jabuka Borinci, najveću navodno u ovom dijelu Europe, to više ne postoji. Bila je tvornica cipela, klaonica i, najvažnije, željeznica, čuo sam da je bilo 15.000 zaposlenih, 80 milijuna putnika godišnje. Ti kolosijeci, pruga, sad se rastavljaju. Puno je bilo ciglana... Ma, bilo je svega.
Jeste uključeni u predizborne aktivnosti?
- Ne.
Što je s HDZ-om? Učlanili ste se prije nekoliko godina.
- Ništa. Glasam. Ma, nemojte to pisat’... onda me svi propitkuju, i gnjave i pljuju... Bila je takva situacija, i šta sad. Gledam, sad su se neki uključili u politiku, Mile Kekin i Raspudić, i svi odmah pljuju po njima...
Ljudi ne vole političare, valjda je to?
- Pa šta, pustite ljude, ako imaju nešto, nek kažu, nek se bore... a ne da ih svi pljuju.
To je naš folklor...
- Ma znam, ali kad se sjetim što su o meni sve pisali...
Što?
- Šta? Sve najgore.