Nije prošlo toliko dugo otkad smo imali prilike gledati retrospektivnu izložbu Davora Vrankića, osječkog umjetnika s pariškom adresom, u Muzeju suvremene umjetnosti. Umjetnik čiji je najjači adut crtež olovkom, u Galeriji Forum predstavit će se izložbom “The Straight Story”.
Izložba se otvara u petak i pokazat će pedeset od osamdeset nikada dovršenih strip tabli nastalih u Parizu između 1992. i 1994. godine.
Jedini izlet
Ovom prigodom nedovršeni strip prvi put izlaže, i to je ujedno i jedini put da je umjetnik radio u ovom mediju. Motivi stripova su netipični za Vrankićev opus, a nastali su godinu dana nakon što se iz Osijeka preselio u Pariz. U stripu je puno eksplicitne seksualnosti, neobičnih likova u neobičnim pozama, nacrtana su raspeća, seksualnost povezana s raspećem, s mučenjem, masturbacije, orgije mnoštva ljudi, povećani udovi koji se potom pretvaraju u nešto sasvim drugo, razni drugi falusoidni simboli, oružje, nasilje...
Likovi su, riječima autora izložbe Feđe Gavrilovića, “hibridni i visoko seksualizirani”. Sve se događa dok ih čovjek-ptica, glavni protagonist priče, sa strane promatra. Čovjek-ptica, izuzetno dugačkog nosa-kljuna, prisutan je na svakoj od tabli.
Improvizacija
Sam Vrankić o procesu nastajanja stripa ističe: “U trenutku kada sam radio strip nisam analitički razmišljao, radilo se zapravo o improvizaciji koja se razvijala iz table u tablu. Utoliko mi je zanimljivo da se naslov izložbe ‘The Straight Story’ nametnuo spontano dvadeset osam godina nakon što je strip nastao”. Strip, dakle, pokazuje jedno frenetično putovanje izvjesnog čovjeka-ptice kroz neobične situacije, prostore i gradove.
Priča obiluje čudnovatim likovima proizašlima iz umjetnikove imaginacije. Svoje je table Vrankić svojedobno pokazao velikanima francuskog stripa, Jean-Claudeu Mézièresu i Jeanu Giraudu poznatom pod imenom Moebius, kojeg znalci znaju nazivati i jednim od najvećih strip autora na polju fantastike. Najpoznatiji je po stripu Blueberry, a pokazao je velik interes za ovaj strip.
O svemu Vrankić govori za Jutarnji iz svojeg pariškog stana uoči zagrebačke izložbe. Iako je neko vrijeme, naime, živio i radio u New Yorku, i to poprilično uspješno, upravo Pariz naziva svojim sudbinskim gradom: “Strip sam počeo raditi još 1992. godine i početna ideja bila je napraviti kratku eksperimentalnu priču od četiri stranice. Crtež se spontano nastavio razvijati, tako da sam u jednom trenutku došao do 80 stranica.
U tom razdoblju nisam bio koncentriran isključivo na taj strip, nego sam paralelno eksperimentirao na još nekoliko formalno različitih serija crteža. Nastao je bez scenarija, kao neka vrsta halucinogenog inicijacijskog putovanja, gdje se glavni lik neprestano pronalazi u nekoj novoj situaciji”.
Na pitanje kako na ove radove gleda danas, s vremenskim odmakom, reći će da mu “izgleda kao metafora lutanja modernog čovjeka u svijetu koji mutira iz dana u dan”. Nastavlja: “1995. godine table sam pokazao velikanu francuskog stripa Jeanu Giraudu, poznatom pod imenom Moebius. Saznao sam da on i njegov tadašnji scenarist Alejandro Jodorowsky svakog četvrtka u mjesecu organiziraju susrete sa svojim obožavateljima.
Uzeo sam strip i srolao nekoliko većih formata crteža te presreo njega i njegovu suprugu na hodniku. Table su mu se svidjele, no rekao je da izlaze iz okvira stripa i da će iz tog razloga biti teško izdati ih. Nakon toga me pozvao u svoj atelje i tom prilikom je napisao pismo preporuke tadašnjem direktoru Beaubourga u Parizu. Pismo i danas religiozno čuvam kod kuće”.
Bujanje bizarnoga
Strip je, dakle, rađen bez većeg plana, kao čisti užitak u bujanju bizarnoga, odnosno kako tumači Gavrilović: “Čovjek-ptica vozi se čudnim automobilima, prolazi kroz fantastične orgije, kroz gradove s groteskno velikim bebama i sukobljava se s neobičnim bićima, da bi na kraju stao pred samo (također, vrlo smiješno i groteskno) lice Boga te prikovan na križ uletio u stražnjicu Apsoluta i tako postao jedno sa svime, u formi molekule, koja je istovremeno i planet”.
Izložba je nazvana prema filmu znamenitog holivudskog nadrealističkog redatelja Davida Lyncha, “The Straight Story”, nastalog 1999. Ime filma sugerira i prezime glavnoga lika, Alvina Straighta, po čijoj je avanturi film snimljen. Prati njegovo putovanje ranojesenskim pejzažima američkog Midwesta preko ravnica i brdašaca, “kroz krajolik koji neobično podsjeća na našu Slavoniju”.
Podsjetimo, na vrtnoj kosilici, budući da zbog visokih godina i lošeg zdravlja nije mogao voziti drugo vozilo, prevalio je oko 390 kilometara kako bi posjetio svog bolesnog brata.
Koristeći isključivo olovku i papir, bez skica i modela, u svojim crtežima Vrankić kombinira i inače vizualna iskustva tradicionalnih i suvremenih medija, od slikarstva do filma, fotografije i 3D kompjutorski generirane slike, te ih transformira u prizore svog osobnog realizma.
Samostalno je izlagao u Parizu, New Yorku, Bruxellesu, Amsterdamu, Los Angelesu, Londonu, Santa Feu, Zagrebu, Rijeci i Osijeku, a djela mu su, među ostalim, i u znamenitoj njujorškoj MoMA-i.