Tomislav Buntak izložio je u Kabinetu grafike Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti dva velika crteža, jedan doseže i deset metara i jedan nešto manji, kojim dokazuje svoje crtačko umijeće i jasno vidljivu lakoću stvaranja. Uz izložene radove daje i precizne tehničke podatke, dva su rada nastala na papirima Fabriano Rosaspina Bianco, koji teže 220 grama po metru kvadratnom, a treći na papirima Monteval (300 grama po m2); Buntaku je tehnika važna i zato svi ovi podaci.
Slične je velike dimenzije Buntak već znao crtati, i to direktno po zidu i bez pripremnih skica, iz glave. Podsjetimo primjerice na njegovu izložbu u njujorškoj galeriji PS1. Galerija bi kasnije prefarbala zidove, ta netrajnost djela koja se podrazumijevala nije ga uzrujavala, bila je jedan od dijelova rada, kao uostalom i u uličnoj umjetnosti. Nije se libio, također, ponekad koristiti neonske boje pa smo u Umjetničkom paviljonu postav njegove izložbe gledali u zatamnjenoj prostoriji. Ovaj put crtež je crno-bijel, crta isključivo olovkom i tušem, najjednostavnije.
Protagonisti su njegovih radova skoro uvijek ljudi, tako je i u ovom slučaju.
Sva se tri rada zovu “Lost in Space”, kako je i naziv izložbe, odnosno, u prijevodu, “Izgubljeni u prostoru”. Na jednom su crtežu astronauti, na dva aktovi u prirodi. Riječ je isključivo o ženskim aktovima. Više smo puta pisali o ovoj temi kod umjetnika, no aktovi su često bili u službi kompozicije, najčešće prikazivanja utopije i nekog boljeg svijeta i zapravo su bili na neki način i aseksualni, odnosno, seksualnost im nije bila primarna. Ovaj su put aktovi puteniji, zaobljeniji, može se u njima zasigurno pronaći više erotike nego što je to do sada bio slučaj.
Postavljeni su u nedefiniranom prostoru, u kojemu bi čovjek poželio biti, u kojemu vladaju mir, užitak, koncentracija na trenutak, na ovdje i sada, gdje je stres strani pojam, u kojemu se vode povjerljivi, opušteni ženski razgovori, među nizom se likova mogu pronaći žena koja prianja bebu uz tijelo, žene koje se kupaju i sl., a sve se odvija među neobičnim raslinjem.
Likovi su u grupama po dva ili tri, u vlastitoj perspektivi. Na najmanjem crtežu koji je okruglog oblika također su aktovi, no u pozadini se ipak naziru neboderi, gradovi, situacija je nešto manje idilična, vidi se primjerice i ptica koja se sunovraćuje. Na trećem su crtežu, ujedno i dimenzijama najvećem, astronauti i astronautkinje, no predočeni retro, onako kako se zamišljalo sedamdesetih da će budućnost za pedesetak godina izgledati, ispod okruglih kaciga s kisikom. Sličnim se motivima Buntak već bavio, primjerice, u jednom hostelu u centru Zagreba, inspiracija su mu bili stripovi i SF. I na novim djelima ima stripovske estetike, ali i prikazivanja utopijskog, nekonfliktnog svijeta, lako prepoznatljivog Buntakova rukopisa koji je drukčiji od ostatka scene.
Buntak je jedan od onih autora koji su znali da će biti umjetnici još od prije osnovnoškolskih dana, iako ih okolina nije upućivala na to. Stasao je na sceni kada slika nije bila “in”, no on je odlučio slikati, a jedan od prvih koji ga je izlagao bio je Branko Franceschi. Ovog umjetnika pratim gotovo od njegovih samih početaka, i činilo mi se da će se čitav život baviti isključivo slikarstvom, crtanjem. Odlučio se, ipak, za paralelni put pa je trenutačno i dekan na ALU i predsjednik HDLU.