Prva asocijacija na talijanskog umjetničkog genija Leonarda da Vincija najčešće je zagonetna Mona Lisa. Potom bi nam u svijest mogle isplivati i "Posljednja večera" ili "Vitruvijev čovjek". Ovjekovječene su i firentinska aristokratkinja Gineva de Benci te Dama s hermelinom Cecilia Gallerani. No, da Vincijev opus, piše The Guardian, otkriva i umjetnikovu fascinaciju nepravilnim, bolesnim i ostarjelim licima.
Kao i one konvencionalno estetski ugodne, slikao ih je s velikom preciznošću, a njegove karikature, kako ih se u osamnaestom stoljeću nazivalo, iznimno su moderne.
Renesansnu se umjetnost često opisuje kao urednu i umirujuću pa su navedeni da Vincijevi crteži koji, piše The Guardian, izazivaju anksioznost nalik Munchovom ‘Kriku‘ ili hororu Francisa Bacona, pomalo neočekivani.
Uvid u manje poznati dio njegova stvaralaštva daje nova izložba "Ružna vojvotkinja: Ljepota i satira u renesansi" (The Ugly Duchess: Beauty and Satire in the Renaissance) Nacionalne galerije u Londonu (National Gallery).
"Ružna vojvotkinja" ili "Stara žena", koja je kasnije inspirirala ilustraciju Johna Tenniela u Alisi u zemlji čudesa, poznato djelo flamanskog umjetnika Quentina Massysa, zapravo je, piše The Guardian, kopija karikature Leonarda da Vincija. Naime, Nacionalna galerija u Londonu uza sliku izlaže istovjetnu skicu u crvenoj kredi Leonardova učenika Francesa Melzija. Kako je Melzi bio da Vincijev vjerni učenik, pretpostavlja se da je njegova kopija pouzdan dokaz. Vjeruje se, stoga, da je ideja za crtež potekla od Leonarda, a da je Massys motiv uvećao i portretirao u ulju.
"Ružna vojvotkinja" samo je jedno od neobičnih lica koja je da Vinci crtao. Spominje se i njegova karikatura starca i starice tijekom zavodljivog pozdrava: starčevo lice nalikuje na mumificirani leš, dok starica gotovo nema nos. Subjekt treće karikature je pak muškarac u profilu čija usta nalikuju na magareća, a vrat mu je debeo i nalik na puranov, nos kao našiven, a kosa zapetljana poput vrtloga, živopisno opisuje The Guardian.
Je li riječ o okrutnim šalama, pita se The Guardian, pošto se pretpostavlja da su kako Leonardo tako i Melzi bili veoma ugodnog izgleda. Melzijev portret da Vincija u starosti potvrđuje tvrdnje pisca Vasarija iz 16. stoljeća da je Leonardo posjedovao "tjelesnu ljepotu", a prema istome piscu, koji je Melzija vidio uživo, i potonji je bio "veoma lijep mladić".
Raspoloženje kojim crteži odišu ne sugerira da je to slučaj. Crteži nisu smiješni, već pobuđuju osjećaj očaja, straha i moći, a neki su i tragični i suosjećajni. Nije riječ o okrutnome podrugivanju, već suosjećajnom proučavanju, dodaju.
Također, čovjek sa zapetljanom kosom bi mogao biti stvarna osoba. Leonardo ga gleda odostraga, kao da ga tajno skicira. Moguće je da je portret toga čovjeka nastao na temelju skice koju je da Vinci izradio na ulici. Leonardo je druge umjetnike uvijek savjetovao da sa sobom nose bilježnicu kako bi mogli crtati ljude koje susreću po gradu. I njegove bi karikature, dakle, mogle biti produkt promatranja stvarnih ljudi. Da je lica stranaca zamjećivao svjedoče njegove bilješke u kojima spominje "čudovišna lica koja neće komentirati jer ona ionako prirodno ostaju u umu" te "Giovannu fantastična lica koja živi u bolnici".
Giovanna bi, pretpostavlja The Guardian, mogla biti jedna od pacijentica koje je da Vinci susreo pri posjetu bolnici, a crteži bi mogli biti povezani s da Vincijevom fascinacijom ljudskim tijelom te istraživanjima ljudske anatomije.
Osim neobičnih i bolesnih, njegovu su pažnju privukli i stari ljudi. Meso starih je poput drva. Lica su im upala, brade izbočene, pisao je da Vinci.
Središnja tema njegovih karikatura je ljudsko propadanje, zaključuje The Guardian.
"To je biološki pogled na čovječanstvo. Rodimo se, obolimo i umremo. Leonardo se ne smije drugima, on u crtežima portretira univerzalno ljudsko stanje na najtmurniji mogući način. Svi smo u istoj gabuli jer smo biološki strojevi čija će se energija potrošiti", pišu.