"Moji prijatelji hrvatski Židovi svi su doprinijeli značajno ukupnoj slici likovne kulture. Klema je bila prva žena karikaturistkinja, Hinko otac keramike, Pal poznati grafički dizajner s preko 1000 knjiga, Bourek nenadmašan u opusu, od slika do crtanog filma, Lea jedinstvena ravnateljica Umjetničkog paviljona kroz više od trideset godina", kaže Marina Baričević, naša istaknuta likovna kritičarka koja je upravo objavila novu knjigu kojom obilježava pola stoljeća svog rada, a posvetila ju je svojim prijateljima i umjetnicima Židovima. Knjiga je naslovljena "Hrvatski Židovi – Moji prijatelji u umjetnosti" i donosi desetak eseja u kojima se Marina Baričević prisjeća života i djela nekih više nekih manje poznatih, a nekih danas i posve zaboravljenih umjetnika. To je hommage likovnim umjetnicima – hrvatskim Židovima s kojima je, kaže autorica, ostvarila prijateljstvo i emotivnu suglasnost po pitanjima života, od etičkih principa do estetskih ekspresija. Točka motrišta bili su joj ateljei umjetnika, koje je redovito posjećivala. "Uvijek sam obilazila ateljee, gajila suživot likovnog stvaratelja i kritičara. Pratila ih od rođenja do smrti, nerijetko održavši i posmrtni govor. Ateljei su neiscrpna vrela i bogati arhivi, neke skice za portretiranje umjetnika. I ne manje važno, za sklapanje prijateljstva. I moji prijatelji Židovi dolaze iz svojih ateljea". Zanimljivost teme je prvi razlog koji ju je naveo da napiše knjigu. "Teme se nameću same, traže suradnju, a za uzvrat pružaju niz slika povijesne važnosti. Tijekom gotovo pola stoljeća praćenja likovne kulture pružila mi se prilika upoznati umjetnost hrvatskih Židova i autore koji su od početka bili drugačiji. Ateljei i umjetnici bili su pozivnica da se još bolje upoznamo. Upoznati dušu stvaratelja je osnova".
U knjizi nije pisala o svim hrvatskim umjetnicima Židovima već samo onima s kojima je ostvarila poseban odnos. "Sami kriteriji su bili, kako je to kod mene najčešće, emocije. Brojni, a to je moja ekipa, postali su mi prijatelji. Sam naslov knjige to naznačuje. S njima, odabranicima srca stalno sam bila u kontaktu. Bila je to škola".
A Marina Baričević poznavala je i družila se s Klemom Švarc Požgaj, Stellom Skopal, Alfredom Palom, Zlatkom Bourekom, Verom Dajht Kralj, Verom Fischer, Leom Ukrainčik, Tamarom Ukrainčik, Živom Kraus, Tonijem Franovićem, Paolom Schreinerom. Jedini umjetnik u knjizi kojeg nije poznavala je Hinko Juhn no ocu keramike pisala je više puta, a pomogla je urediti i njegovu Spomen sobu u Našicama. Nekima je i priredila izložbe, a neki su bili joj tema ranijih knjiga kao što su "Povijest moderne keramike u Hrvatskoj" i "Izbor kritičarke: Keramika i staklo 1950 – 1999".
Neki od umjetnika uvrštenih u knjigu imali su tešku sudbinu. Najupečatljivija i bolna na prvom mjestu, smatra autorica, je sudbina Alfreda Pala koji je proživio strahote svih logora, Goli otok i Holokaust. "Sudbina je htjela da mu je život ugasnuo sumanuti motorist, na domak doma u Zagrebu".
Prvi tekst u knjizi Marina Baričević posvetila je Klemi Švarc – Požgaj, doajenki među Židovima umjetnicima, koja je u vrijeme njezinih kritičarskih dana bila karikaturistkinja i slikarica. Posebno je voljela raditi karikature glumaca, u više je navrata improvizirala atelje na pozornici HNK, a modeli su joj bili, među ostalim, Špiro Guberina, Ana Roje i Pero Kvrgić, no najpoznatija je ona Miroslava Krleže kojeg je, kako primjećuje autorica, ovjekovječila s par sigurnih poteza.
Osim Kleme Marina Baričević uvrstila je u ovu knjigu još nekoliko svojih prijateljica. Poznatoj keramičarki Stelli Skopal posvetila je čak dvije knjige. "Moje druženje s profesoricom Skopal počelo je 1975. da bi tijekom vremena preraslo u neraskidivo zajedništvo. Omanja rastom, krhka i vitka, uvijek nasmijana, ugodna i vedra, privlačila je društvo", tako se sjeća autorica knjige jedine žene na kiparskom odjelu Državne akademije u Zagrebu između dva rata, koja je izmodelirala svojedobno najvišu figuru u keramici, za zagrebačku kavanu Medulić, i koja je kao partizanka u savezničkoj američkoj vojnoj bolnici radila na rehabilitaciji ranjenika. Tu je, zatim, kako će zapisati Marina Baričević, još jedna ličnost nježnijeg spola na zadatku stvaranja kipa – Vera Dajht – Kralj.
"Prepoznatljivog imagea, odjenuta u pelerinu i s velikim emajliranim brošem iz vlastite umjetničke radionice, sakrila se svakodnevno u dvorišnom dijelu kuće u Ilici". Kao amblematsku i najpopularniju skulpturu ove kiparice Marina Baričević izdvaja njezin "Prozor" u Tkalčićevoj ulici. Posebno mjesto u našoj suvremenoj umjetnosti, smatra Marina Baričević, ima Vera Fischer. Za njezinu biografiju bitno je reći, navodi, da je za vrijeme Drugog svjetskog rata bila internirana u logorima na Rabu i Kuparima, a nakon kapitulacije Italije bila je sudionica NOB-a. Kad je pak riječ o njezinu umjetničkom opusu on je, konstatira Marina Baričević, situiran vremenski u razdoblje 50-ih i 60-ih godina 20. stoljeća. No iako "u dosluhu s vremenom Vera ipak nije popularna, pokadšto ni poznata. Stvar naravi – samozatajna je, tihi istraživač…" opisuje ovu umjetnicu autorica knjige te napominje da tek sada posthumno njezinu "zapostavljenu umjetnost" u stilskom rasponu od apstrakcije do pop arta, "otkrivaju novi fanovi i vraćaju joj mjesto na karti recentne umjetnosti".
Legendarna ravnateljica Umjetničkog paviljona Lea Ukrainčik uz Juhna druga je iznimka u ovoj knjizi budući da jedina nije umjetnica. Ukrainčik je bila profesorica povijesti umjetnosti, iz stare židovske obitelji Gostl-Weinberger. Marina Baričević napominje kako joj nema premca u ostvarenom rukovođenju, profiliranju i praćenju razvoja likovne umjetnosti. Na čelu Paviljona bila je čak 33 godine i pri tome se "nikada nije nametala, koristila politiku, niti naučila improvizirati". Baričević je jedan tekst posvetila i njezinoj kćerki Tamari, slikarici i restauratorici.
S portertima Žive Kraus i Toni Franović koji predstavljaju današnju suvremenu scenu Marina Baričević završava svoj hommage židovskim umjetnicima. "Moćna Živa Kraus izgradila je bedem samosvojnosti koristeći znanje i angažman, urođena svojstva Židova", zaključuje autorica svoj tekst o istaknutoj slikarici i galeristici s venecijanskom adresom. Tonija Franovića naziva pak čudom od likovnog stvoritelja, zanimljivim i pozitivno "naopakim" umjetnikom: "Zasadio je raj na zemlji za ugodu oku, preplavio gradove svojim slikama, objektima, grafikama, crtežima…"