NAZOVI JE KAKO HOĆEŠ

Kožarićev san: skulptura od 30 metara promijenila bi vizuru Zagreba, evo gdje bi se nalazila

Struka o nedosanjanom snu našeg najvećeg suvremenog kipara, koji je u nedjelju preminuo u stotoj godini: ‘To je sjajna ideja‘
 Zeljko Puhovski/CROPIX

Želite li ovo čudovište u Zagrebu, glasio je jedan od novinskih naslova prije desetak godina, kad se prvi put pojavila inicijativa da se podigne javna skulptura Ivana Kožarića, "Nazovi je kako hoćeš". Karizmatični kipar, koji je u nedjelju preminuo u stotoj godini života, zamislio je skulpturu koja bi bila visoka oko 30 metara i stajala bi na raskrižju između Vukovarske i Savske ulice, a tračnice tramvaja, kao i cestovni promet, prolazili bi između nje. Nije naodmet napomenuti da bi Kožarić, jedan od najkarizmatičnijih umjetnika koji su se ikad pojavili na ovom prostoru, skulpturu gledao sa svojeg stana u Tenžerinoj ulici.

Naime, živio je u stanu u stambenoj zgradi, tik iza Zagrepčanke, na zadnjem katu, iz kojeg je gledao upravo prema ovom prometnom križanju. O toj smo skulpturi razgovarali prije deset godina, kod njega u stanu. Ivan Kožarić tad mi je jednostavno rekao da bi ga oduševila ideja da se ova čelična skulptura, čiji bi vanjski dio bio od aluminija, postavi.

Najzanimljiviji spomenik

Kožarić je autor nekih od najvažnijih plastika u Zagrebu, od Prizemljenog Sunca u Bogovićevoj, preko "ispruženog" A. G. Matoša na klupici u na Strossmayerovom trgu,  do Crvenog znaka kod hotela Dubrovnik. O toj smo inicijativi pisali prije točno deset godina, umjetnikova smrt je povod da ponovno aktualiziramo temu, o kojoj pitamo povjesničare umjetnosti, Feđu Gavrilovića i Tihomira Milovca te Marinka Sudca, privatnog kolekcionara koji je prvi i dao ovu inicijativu.

Povjesničar umjetnosti i voditelj Galerije Forum Feđa Gavrilović govori: "Iako se tu radi o Kožarićevoj dadaističkoj zafrkanciji na temu javnih spomenika i intervencija u prostoru, kao što je i njegov 'Rez kroz Sljeme', ili niz razglednica i fotografija sa sličnim, još suptilnijim i bizarnijim intervencijama, ovaj prijedlog, kad bi se ostvario, predstavljao bi zasigurno najzanimljiviji spomenik u Zagrebu koji bi majstorski uključivao okolni prostor u svoju moćnu trodimenzionalnu auru te podjednako angažirao pješake i vozila. Uspio bi ono što nisu uspjeli brojni arhitekti i kipari aktivni oko Vukovarske od kraja 40-ih do danas. Mnogi kipari danas veličinom svoga ostvarenja pokušavaju prikriti vlastiti nedostatak shvaćanja prostora, no ovdje vidimo da je Kožarić u svojim najboljim danima imao i veliki klasičan kiparski talent, a i puno smjelosti i duha".

image
skulptura Ivana Kožarića

Muzejski savjetnik MSU i gradski zastupnik Tihomir Milovac problem vidi u širem odnosu grada prema javnoj plastici: "Zagreb se desetljećima bori s pitanjem umjetničke i spomeničke plastike u javnom prostoru. Nema jasnu politiku što, kako i gdje se postavlja, a pogotovo kad se radi o umjetničkim zahvatima. Uglavnom se postavljaju spomenici koji memoriraju osobe ili događaje, i to gotovo u pravilu nekritički u odnosu prema prostoru gdje se postavljaju. Kiparska djela Ivana Kožarića u takvom okruženju ipak su dobro prošla pa ih je više postavljeno. Bit će da je to zato što se radi o izvanserijskom umjetniku i dobro je da je tako.

Slični primjeri u svijetu

Njegov prijedlog mega kipa 'Nazovi je kako hoćeš' iz 1971. još uvijek je jedan od izazovnijih projekata za zagrebački javni prostor (ako ne uzmemo u obzir projekt Rezanje Sljemena) i s vremena na vrijeme neovisno o generacijama Kožarićevih obožavatelja i istraživača s pravom plijeni pažnju. Ako taj projekt usporedimo, recimo s nekim svjetskim primjerima, Kapoorovom zrcalnom skulpturom u Chicagu koja je postala nezaobilazno mjesto identiteta grada, tad bi realizacija ove Kožarićeve skulpture bilo upravo to, Zagreb bi postao prepoznatljiv i po tome da zna i može prepoznati što su potencijali i komparativne prednosti vlastite sredine. Jer, jedan je Kožarić".

Marinko Sudac, koji je na čelu Instituta za istraživanje avangarde, inicijativu je pokrenuo 2010. te stoji iza nje i deset godina kasnije. Govori: "To je izuzetan primjer konceptualnog rada kojeg je svakako izvedivo postaviti i uključiti u urbanu gradsku strukturu Zagreba. To je tek jedan od nekolicine takvih projekata koje je Kožarić osmislio (na primjer, 'Pipničarka' ili 'Sjećanje na poplavu' u Zagrebu ili nekolicina zamišljenih za grad Graz). U tom kontekstu propitivanja odnosa umjetničkog rada i umjetničkog prostora - grada, ulice, pokazuje Kožarićev umjetnički stav i djelovanje, danas već višestruko priznati na najvišim međunarodnim razinama.

Što se tiče same skulpture, Kožarić ju je prvo konceptualno oblikovao i smjestio na križanje Savske i Vukovarske ulice u Zagrebu, no u brojnim razgovorima koje sam vodio s njime kroz godine, on je bio u potpunosti spreman za realizaciju i na nekom drugom mjestu. Primjerice, jedna od zanimljivih lokacija svakako mu je bila ona preko puta MSU prema jugu, na raskrižju Avenije Dubrovnik i Avenije Većeslava Holjevca", predlaže Sudac, koji nudi usporedbu s drugim projektima:

"Nazovi je kako hoćeš" ima velik potencijal postati novim simbolom Zagreba. Možemo to vidjeti i na samo nekoliko usporedivih projekata u svijetu - "Cloud Gate" Anisha Kapoora u Chicagu, "Fearless Girl" umjetnice Kristen Visbal, koja je postavljena 2017. kod njujorške burze nasuprot skulpturi "Charging Bull“, "Forever Bicycles" Ai Wei Weija, ili "The Shoes on the Danube Bank" Gyule Pauera u Budimpešti. Svaka od ovih lokacija postala je jednom od odrednica samog grada ili važnih društvenih tema u trenutku svoga postavljanja".  Zaključuje: "Kroz kvalitetno osmišljen projekt, uz nju (ili u njoj) mogu se smjestiti i neki dodatni kulturni ili javni sadržaji".

Povratak: Prizemljeno Sunce nakon pola godine u Bogovićevoj

Skulptura "Prizemljeno Sunce" u četvrtak je uz pomoć dizalica vraćena na svoje mjesto u Bogovićevu ulicu. S te je lokacije u ulici koja je teško stradala u potresu uklonjena 23. ožujka, dan nakon potresa.

Skulptura “Prizemljeno Sunce”, podsjetimo, prvo je stajala ispred zagrebačkog Hrvatskog narodnog kazališta. Bilo je to početkom sedamdesetih godina, a prva reakcija prvog prolaznika, nakon što je postavljena, bila je sljedeća: zaustavio je, vidljivo iznerviran, svog fiću, i lupio skulpturu nogom. Ivan Kožarić, uvijek zainteresiran za reakciju publike, taj je događaj prepričavao često, i uvijek smješkajući se. Provokacija mu je bila draga. Bilo je to doba kad je Ivan Kožarić bojao sve oko sebe u zlatno.

Od tad ova skulptura ne prestaje provocirati javnost i živi svoj samostalan život, a Ivan Ladislav Galeta je o njoj snimio i film. U više su se navrata bunili mnogi povjesničari umjetnosti zbog lokacije u ovoj ulici, jer je praktički bila izgubljena među svim stolcima kafića oko nje. Na skulpturi su uvijek, otkako postoji, urezivale poruke, najčešće one ljubavne prirode, ili ime kakvog pojedinca.

image
Damjan Tadic/CROPIX
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
20. studeni 2020 23:05