Otišli su svi moji prijatelji. Meni se čini da nisam ni blizu devedesete", rekao mi je u razgovoru, prije nekoliko godina, jedan od najvećih umjetnika svih vremena, Ivan Kožarić. U trenu kada smo razgovarali već je prešao devedesetu godinu života. Bio je to, zapravo, naš posljednji razgovor.
Još jednom smo se kasnije našli, no riječi je taj put teže nalazio. Bio je već teško bolestan.
Nažalost, Ivan Kožarić preminuo je nedjelju u stotoj godini života. Svake se godine, u mjesecu lipnju, kada je rođen, prigodnom izložbom obilježavao njegov rođendan. Osim na posljednje dvije, svaki put bi Kožarić došao na tu svoju proslavu rođendana. Bio je radoznao, uvijek i oko svega.
Primjerice, kada sam bila kod njega u stanu, na najistaknutijem mjestu stajao je "Rog izobilja", ironična skulptura njegova puno mlađeg kolege, umjetnika Kristijana Kožula. Bilo je to kada je Kožarić još rado obilazio izložbe svojih mlađih kolega, za razliku od svih ostalih hrvatskih bardova, oduševljavao se, kada je to bilo potrebno, radovima pojedinih od njih, gledao što rade, to ga je pomlađivalo. Uvijek je sve izložbe obilazio hodajući, nije, koliko se sjećam, vozio.
Kretao bi iz svojeg stana koji se nalazio u Vukovarskoj ulici, tik iza Zagrepčanke. "Ja sam hodač, iz hodanja crpim svoje ideje", rekao mi je, nadodavši: "Kao kipar, ja živim isključivo na ulici”. Atelje mu je bio tek mjesto na kojemu će uprizoriti impresije koje je dobio na ulici.
S prozora tog stana gledao je na ugao Vukovarske i Savske ulice, gdje je jednom, početkom sedamdesetih godina, predložio golemu skulpturu koja bi se nadvijala nad tramvajskim prugama, zvala se "Nazovi je kako hoćeš". Velika je šteta što ideja o toj skulpturi nikada nije realizirana, bio bi to još jedan sjajan spomenik koji je Kožarić ostavio Zagrebu. Naravno, tu je i "Antun Gustav Matoš", onako opružen na Strossmayerovu trgu, i "Crveni znak" ispred hotela Dubrovnik u Gajevoj, razlomljena visoka crvena linija. Najpoznatiji je njegov javni rad skulptura "Prizemljeno Sunce", do potresa se nalazila u Bogovićevoj ulici. Ta skulptura živjela je svoj život od prvog trenutka kada se pojavila u javnom prostoru, ispred tadašnjeg HNK.
U više mi je navrata umjetnik prepričavao kako je, na dan kada je postavljena, jedan čovjek zaustavio svojeg fiću, izašao iz njega i lupio skulpturu nogom, koliko ga je iznervirala. Kožarić je stalno prepričavao taj incident, i uvijek s puno simpatija, svidjelo mu se što je uspio izazvati reakcije. To mu je bilo drago - i jedna od namjera te skulpture. Skulpture koja je poživjela toliko intenzivan život da nije bilo druge nego da se o njoj snimi film. To je i učinio Ivan Ladislav Galeta. Osim "Nazovi je kako hoćeš" predlagao je i druge javne skulpture, one pipničarki ili beskućniku.
Prigodom gore spomenutog intervjua Kožarić je inzistirao da mi pokloni grafiku na kojoj je pisalo "Sve pršti od ljubavi", i to crvenim slovima. Bilo mi je nemoguće odbiti ga. “Osjećam se dijelom svemira”, “Ponekad je potrebno biti budala da bi se razlikovao”..., ostale su poruke koje je ispisivao na tim grafikama. Isto tako, zagledao se u oblike koji su se pojavili u mojoj šalici za kavu, pronašao je mnoge životinje. Prštao je od šarma. Kožarićeva je umjetnička karizma golema. Čak i onda kada bi vam gledao u kavu, činilo vam se da prisustvujete umjetničkom činu, njegovu novom performansu.
Ivan Kožarić rođen je u Petrinji, u lipnju 1921., školovao se u Sisku. Školu nije volio. Pričao mi je da se vezao za stup kada bi ga majka tjerala u školu. Bio je nemirna duša. Braću su mu ubili u 2. svjetskom ratu. On je cijeli život bio apolitičan. No, znao je da je umjetnost ono čime se treba baviti, iako su ga roditelji usmjeravali na trgovinu, kao zanimanje za koje su vjerovali da će za njega biti produktivnije.
Kiparstvo na Akademiji likovne umjetnosti u Zagrebu upisao je 1943., a diplomirao 1947. Prije nekoliko godina u Galeriji Kršnjavi, uz Školu primijenjenih umjetnosti, bilo je izloženo što je radio četrdesetih godina, njegove školske vježbe, aktovi, portreti i sl. Bilo je to i doba kad su se umjetnici odlučivali za apstrakciju, ili figuraciju, njemu te podjele, već tada, nisu ništa predstavljale, bio je iznad njih. Radije je slikao ono što je gledao, npr., odbljesak Sunca s prozora na zidu njegove sobe iz 1947. bila mu je inspiracija za niz crteža.
Bio je, vidjelo se i na toj izložbi, sjajan, talentiran, od malih nogu. Prepoznali su njegov talent već tada pa je posredstvom francuskog kritičara Jacquesa Lassaignea surađivao s Galerijom Maguy čiji mu vlasnik otkupljuje više radova. U Parizu je u to doba bio i Julije Knifer, njegov kolega. No Kožarić se odlučio vratiti, draže mu je bilo doma nastaviti svoju karijeru. Početkom šezdesetih Kožarić je član neformalne grupe Gorgona, Riječ je o jednoj od najvažnijih umjetničkih grupa na ovim prostorima, zajedničko je umjetnicima i likovnim kritičarima, koje je okupljala grupa, a riječ je mahom o velikim imenima, da ih zanimaju pojmovi kao što su antiumjetnost, ironija, apsurd, kontemplacija, subverzija. No Kožarić je, zapravo, bio umjetnički individualac, nije bio tip za grupe.
Izlagao je na mnogim važnim međunarodnim izložbama, kao što su, primjerice, Venecijansko bijenale 1976. i Bijenale u Sao Paolu 1979.. No, jedan od najvažnijih svakako je bio njegov nastup na Documenti u Kasselu. U Kassel ga je pozvao poznati kritičar Okwui Enwezor. Kožarić je tamo izložio cijeli svoj atelje, koji je poslije čitav preseljen u Muzej suvremene umjetnosti. U MSU se od ovog umjetnika među ostalim nalazi i poznati rad, prevrnuti Renault 4.
Kasnije je na poziv Enwezora imao samostalnu izložbu u Musée d'Art Moderne de la Ville u Parizu. Sjajna je bila recepcija izložbe. Inače, kako je dio jednog rada bilo i povrće, on je svakodnevno obilazio pariške placeve, tijekom trajanja izložbe, kako bi bilo svježe. Potom, retrospektiva je bila i u Haus der Kunst u Münchenu, naziva “Sloboda je rijetka ptica” prema jednoj umjetnikovoj rečenici. Skulptura, "Frižider" ovog umjetnika, inače je uvrštena u fundus najpoznatijeg muzeja na svijetu, njujorške MoMA-e. Riječ je o djelu iz ciklusa "Oblici prostora", kada umjetnikovu pozornost privlače ideje o postojećoj, no nevidljivoj unutrašnjosti.
Bio je svestran i duhovit. Jednom je napisao pjesmu "Lijepa dama brkata", o gospođi koja se gurala u tramvaju, što je kasnije uglazbio bend Roderick Novy, i on je s njima nastupao, izvodeći tu pjesmu.
Da je umro veliki umjetnik, javila je njegova obitelj: "Dragi prijatelji, u dubokoj tuzi vam Filip i ja javljamo da je danas u stotoj godini života preminuo naš Ivan Kožarić. Naše Sunce vraća se Suncu, njegov sjaj ostaje zauvijek među nama svima. Počivaj u miru, ljubavi naša" javili su preko društvenih mreža umjetnikov nećak Filip Kožarić i sestra mu Barbara Kožarić Paić. Barbara Kožarić Paić za Jutarnji je dodala: "Uvijek nas je fasciniralo njegovo divljenje prema životu, njegovu smo svjetlost svi osjećali nama na dar".