ZOJA DUMENGJIĆ

Kći ruskog generala još 30-ih godina projektirala je Zarazni paviljon bolnice Fran Mihaljević

Ova arhitektica autorica je Domova zdravlja Trnje, Črnomerec, Medveščak, Dječjeg lječilišta za tuberkulozu Strmac...
Zoja Dumjengić
 Arhiv knjige

- Imala je uvijek uspravnu glavu i gledala je ravno. Nije znala pravo ni hrvatski, ali nije ju to smetalo da ne bude kategorična i ne reče rečenicu kao zapovijed. Najveći dio žena koje su studirale i završile arhitekturu nikad nisu bile na gradilištu niti su se snašle i savladale sve poteškoće koje struka na gradilištu nosi. Naša struka zahtijeva neku tvrdu upornost, hrabrost. Koja će se žena popeti na skelu? Nijedna. Ali Zoja je. Penjala se gdje god je trebalo na skelu - ovako se Bruno Milić, u duhu vremena, prisjećao arhitektice Zoje Dumengjić. Ona je i jedina žena koja je zastupljena u poznatoj knjizi Tomislava Premerla o međuratnoj arhitekturi, ostalo su sve muški arhitekti.

Iako se u medijima, tek u crticama, spominjala 1995., kad joj je uručena za životno djelo nagrada Vladimir Nazor, kao "najvećoj arhitektici u Hrvatskoj u 20. stoljeću", ujedno i najplodnijoj i najmarljivijoj, brzo je ponovno potonula u zaborav. Preživjela je čitavo 20. stoljeće, od početka do kraja, a nagrada joj je uručena u devedesetim godinama njezina života.

Kći ruskog generala, zagrebačka studentica te snaha, Zoja Dumengjić napravila je neke najpoznatije građevine u Zagrebu. Već na samom početku svoje karijere koautorica je zagrebačke Harmice i aneksa stambene zgrade Pod Dolcem 6. No brzo se specijalizira za zdravstvene ustanove. Autorica je Domova zdravlja Trnje, Črnomerec, Medveščak, Zaraznog paviljona Gradske zarazne bolnice Fran Mihaljević na Mirogojskoj, Dječjeg odmarališta u Crikvenici, nekoć najposjećenijeg odmarališta koje je danas pretvoreno u hostel, potom Doma zdravlja u Pločama, Opće bolnice i paviljona za tuberkulozu u Splitu na Firulama, koja se radi slabih financijskih prilika gradila od 1951. do 1976. godine.

S njezinim su potpisom, na polju zdravstvenih ustanova, i Medicinski centar u Karlovcu te u Koprivnici. Centar za ginekološki karcinom klinike u Petrovoj u Zagrebu, Bolnica u Ogulinu, Dječje lječilište za tuberkulozu Strmac. Inače, bilo je to prvo dječje lječilište za ovu bolest u tadašnjoj Jugoslaviji, podignuto u doba kad je svako treće pregledano dijete naginjalo tuberkulozi. I još mnogih drugih građevina.

image
Arhiv knjige


Nakon studija u Zagrebu, na specijalizaciju vezano uz zdravstvenu arhitekturu otišla je u Švicarsku. Uvijek je pazila na prostorne uvjete u kojima bolesnici borave u bolnicama. I međunarodno je zapažena, pa je njezin projekt Zaraznog paviljona Gradske zarazne bolnice u Zagrebu jedini iz Kraljevine Jugoslavije koji je objavljen u sklopu tematskog broja “Les Hôpitaux” prestižnog stručnog francuskog časopisa “L’architecture d’aujourd’hui” 1938.

- Zoja Dumengjić razlikovala se od svojih suvremenika kroz dva aspekta: bila je arhitektica u tad dominantno muškoj profesiji i Ruskinja koja je emigrirala iz svoje domovine - tumači Zrinka Barišić Marenić, koja je izdala knjigu o ovoj arhitektici, u nakladi Arhitektonskog fakulteta i UPI-2M plus. Iako je njezin opus znatan i iako je dosta poživjela dugo, od 1904. do 2000. godine, do istraživanja autorice knjige o njoj se uistinu malo znalo. Dapače, premalo, za opus koji je za sobom ostavila.

U izbjeglištvu s obitelji

Rođena je u Odessi na Crnom moru. Njezin je otac bio general u ruskoj vojsci, što je, kako govori naša sugovornica, "ponosno isticala čitavog svog života. Majka Lidija Nepenina bila je posvećena domu i obitelji te je uz puno topline odgajala kćer Zoju. Idilu smirenog i sretnog djetinjstva prekinula je Oktobarska revolucija 1917. godine i raspad Ruskog Carstva". Nakon prijelomnih događaja i rata, za mladu je petnaestogodišnju Zoju uslijedilo trogodišnje izbjeglištvo s njezinom obitelji.

"Obitelj Nepenin lutala je s dvoje djece Europom tražeći prikladno mjesto za dom. Smjestili su se prvo u Velikoj Kikindi, gdje je ova arhitektica išla u srednju školu u Rusko-Srpskoj gimnaziji". Nakon toga, na studij arhitekture dolazi u Zagreb: "Diplomiravši u petoj generaciji studenata Arhitektonskog odjela Tehničkog fakulteta Sveučilišta Kraljevine SHS u Zagrebu 1927. godine, Zoja Nepenina tek je treća žena koja je stekla titulu inženjera arhitekture. S današnje pozicije u kojoj je udio arhitektica i arhitekata u struci podjednak, a udio studentica čak 61 posto, čini se bespredmetnim isticati tu činjenicu. Međutim, u vrijeme kad je mlada Zoja diplomirala, udio studentica predstavljao je svega 6 posto, a tek rijetke su radile u struci u tom razdoblju", tumači autorica knjige.

Činjenicu da je žena često je znala isticati i onodobna štampa, ponekad i kao kuriozitet, pa se tako pisalo: "Žena inženjer izgradila najmoderniji paviljon Zarazne bolnice”, a nakon rata "žena arhitekt izvršila normu", "prva žena arhitekt koja je izvršila svoj petogodišnji plan” i slično. A kako dalje navodi autorica knjige, "Zoja Dumengjić studirala je na Sveučilištu u Zagrebu u vrijeme kad se očekivalo da studiraju samo žene iz višega društvenog statusa”. Kako nastavlja: "Specifičnost u okrilju naše sredine predstavlja i činjenica da je bila prisiljena napustiti svoju domovinu. Zoja Nepenina jedna je u nizu ruskih emigranata koji su nakon revolucije emigrirali s područja Ruskog Carstva i skrasili se na prostorima bivše Jugoslavije. U prvih pet generacija diplomanata bilo je čak jedanaest emigranata iz istočne Europe, što predstavlja više od 20 posto od ukupnog broja diplomiranih inženjera arhitekture u tom razdoblju na zagrebačkom Arhitektonskom odjelu Tehničkog fakulteta”.

image
Arhiv knjige


Inače, upravo je sa zemljakom i napravila svoje prve projekte. Naime, na fakultetu je upoznala Đorđa Kiverova, također emigranta iz Rusije. Kako govori autorica knjige, "iz teške životne situacije, mlada Zoja baštinila je najbolje: krajnosti spokoja mirnog djetinjstva i profinjenog života, kojeg je stekla odrastajući u obitelji ruskog generala, te hrabrosti i odvažnosti kao jedinog načina preživljavanja izbjeglištva, a iz situacije koja ju je kao mladu djevojku dovela do životnog ruba, ustrajnosti i učenja u svladavanju interkulturalnih i jezičnih specifičnosti nove životne sredine. Nije dopustila da ju životne okolnosti slome". Paralelno s arhitekturom, učila je hrvatski jezik: "Premda su se tragovi ruskog naglaska tijekom cijelog života lagano osjećali u njezinu izgovoru”. Kao takvu, jaku i upornu osobu opisivali su je njezini kolege, među kojima je bio i Bruno Milić: “Ne znam nijednu arhitekticu koja je bila borac poput nje. Imala je jednu čvrstu opnu, mrežu oko sebe koja ju je štitila od brutalnosti života. Imala je sve atribute uza se. Stekla je ugled u struci, ne samo na natječajima ili akademskoj razini”. Na fakultetu će upoznati svojeg supruga, Selimira Dumengjića, za njega se ubrzo i udaje i nastavlja potom projektirati ili s njim ili samostalno.

Pokazala se kao odlična sila

Kako danas, tako i nekoć, nakon studija mladi arhitekti zapošljavali su se u biroima svojih već afirmiranih kolega. Ona je na prvu praksu krenula kod Ignjata Fischera, najpoznatijeg kao autora Dječje bolnice u Klaićevoj. Ovaj moćni pripadnik arhitektonske scene inače je bio i član slobodnih zidara te je za njih projektirao prvu i jedinu zgradu lože slobodnih zidara u Hrvatskoj, u Zagrebu u Nazorovoj ulici.

- U okviru ateliera Fischer, Zoja Dumengjić je poput niza mlađih suradnika, sama stvorila svoj izraz. Izraz njezine arhitekture bio je neprikosnoveno moderan te je napustila tad karakterističnu gradnju 'debelih zgrada' - prisjećao se njezin kolega Juraj Bertol. U sklopu ateljea Fischer, ona je koautorica Harmice, prolaza na Jelačićevom trgu i zgrade uz nju. Zgrada se, naime, radila za inženjera Žigu Hercoga i smatrala se najmodernijom građevinom u to doba. Riječ je, zapravo, o preinaci zgrade koja je nastala krajem 19. stoljeća za braću Gavella. O njoj je pisao i profesor Zvonimir Vrlkljn, na čiju je preporuku Zoja Dumengjić i dobila posao: "Na moju preporuku namještena je Zoja Nepenina, koja je upravo diplomirala, i malo kasnije se udala za inženjera Selimira Dumengjića. Povjeren joj je taj posao i pokazala se kao odlična sila”. Nastanak Harmice obrazložen je na sljedeći način: "Pojavila se potreba poveznice nove gradske tržnice i središnjeg gradskog trga na početku 20. stoljeća. Predviđeno je probijanje prolaza dugačkog trideset metara".

Nakon iskustva u znamenitom zagrebačkom ateljeu Fischer, u koji su mogli doći najbolji studenti, sa suprugom Selimirom Dumengjićem zaposlila se 1930. godine u Higijenskom zavodu sa školom narodnog zdravlja Andrija Štampar u Zagrebu. Zavod je nazvan po liječniku koji ga je utemeljio, a koji je, podsjetimo, "svojim programom nastojao ostvariti da liječnik postane socijalni radnik i narodni učitelj, ekonomski neovisan o pacijentu, jednako dostupan svim slojevima pučanstva”. Za podići novi kompleks tamo je postojao čitav arhitektonski odjel, a vodio ga je upravo njezin suprug Selimir. Preko ove su škole organizirali putovanja u Pariz, Bruxelles, Berlin, Stuttgart, Frankfurt, Dresden, posvuda se putovalo, družili su se arhitekti i liječnici.

image
Zoja Dumjengić
Arhiv knjige

Tih godina projektira i Zarazni paviljon Gradske zarazne bolnice Fran Mihaljević na Mirogojskoj, a kako govori naša sugovornica: "Ona ga je nazvala harmonika sustav. Osmislila je, naime, što je zanimljivo iz današnje perspektive, da se fleksibilno modificira sukladno nepredviđenom broju zaraznih bolesti koje se pojavljuju ili intenziviraju u određenom trenutku. Postojali su i zasebni uzlazi, a paviljon je djelomice modificiran”.

Nakon Štampara, 1941. godine, zaposlila se kao arhitektica u Plivi, "u svojstvu privatnog arhitekta s mjesečnom nagradom”, do kraja rata radi Zavod za proizvodnju lijekova Pliva u Kalinovici. Poslijeratnih godina na čelu je biroa čija je adresa u Vlaškoj ulici broj 69, a grade velik broj projekata zgradom porušene zemlje, zgrada za obrazovanje, za kolektivno stanovanje, zdravstvenih zgrada i slično.

Nije imala prijateljice

Svi su njezini kolege govorilo koliko je marljiva, pisalo se kako je "prva žena arhitekt koja je izvršila svoj petogodišnji plan” te "do kraja 1951. trebalo je da izvrši nešto više od 13.000 norma sati. Međutim, već do 1. februara ove godine ona je izvršila 17.000 norma sati, tako da danas već radi za august 1953. godine. To je jedan od najboljih projektanata u Zavodu“, pisali su iz Projektantskog zavoda NR Hrvatske u Zagrebu. Nedavno preminuli Nikola Filipović tad je još bio mladić u Arhitektonskom projektnom zavodu, atmosfere koja je vladala prisjećao se na sljedeći način: "Nakon rata nastupila je euforija i svi smo prštali od energije, iako je vladalo siromaštvo… Puno se radilo, ali se nitko nije obogatio“.

Sve ostale projekte, one natječajne i one realizirane, a bilo ih je mnoštvo, dvoje su arhitekata stvarali u svojemu domu, u Rockefellerovoj ulici. Kako tumači Zrinka Barišić Marenić: "S obzirom na to da djece nisu imali, svu svoju stvaralačku energiju usmjeravali su arhitekturi, svatko sa svog specifičnog aspekta. Afirmirani tridesetih godina XX. stoljeća, arhitekti Dumengjić prvi su zapaženi kreativni tandem supružnika na našem području. Međutim, za razliku od svih drugih suvremenika, kod bračnog para Dumengjić arhitektica je istaknutiji i zapaženiji arhitekt.". Koncem tridesetih godina u Splitu Zoja i Selimir Dumengjić su najnagrađivaniji natječajni autori.

U dom su u Rockefellerovoj ulici uselili nakon desetak godina rada na sceni, kad su si to i mogli priuštiti. Sami su projektirali i stambenu zgradu u koju su uselili na prvi kat, a projektirali su interijer stana, golemi dnevni boravak te veliku krovnu terasu. Poznati bračni par u to doba mnogo je radio, bili su posvećeni isključivo poslu, kako navodi autorica knjige, citirajući navode profesora Vrkljana o Zoji Dumengjić: "Arhitektura joj je bila sve. Nije imala prijateljice, kretala se samo u muškom društvu. Radila je i dan i noć, i kod kuće i u svojem birou, i poslije umirovljenja, sate i sate provodila za crtačkim stolom”.

Stan je nakon smrti ostavila oporučno njegovateljici koja se o njoj brinula. Svojeg je supruga nadživjela dva desetljeća, on je preminuo 1983. godine, ona 2000, u 96. godini života. Jedinim kulturnim dobrom, nažalost, danas s njezinim potpisom, proglašen je tek Dom zdravlja u Trnju, iako bi to trebalo biti znatno više projekata. Možda i ova knjiga bude poticaj.

image
Dom zdravlja Trnje
Arhiv knjige
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
04. prosinac 2020 14:49