Stota obljetnica umjetničke škole Bauhaus proslavljena je prije dvije godine, kada su podignute i neke od novih institucija te ponuđena i nova viđenja na ovu, najpoznatiju umjetničku školu u povijesti. Bauhaus je bila škola koja se zalagala za socijalne jednakosti, nestanak klasa, slobodnu ljubav, imali su jasna ljevičarska uvjerenja, a njezin je osnivač Gropius često znao govoriti o katedrali socijalizma.
Bio je to dinamični spremnik ideja koji se proširio čitavim svijetom. Niti jedna umjetnička škola u povijesti umjetnosti tijekom posljednjih stotinu godina nije dosegnula značenje Bauhausa. Bauhaus je osnovan u Weimaru, preseljen je u Dessau pa u Berlin, no trajao je još jako kratko nakon selidbe, jer su ih ukinuli nacisti.
Muzej suvremene umjetnosti ovih je dana izdao strip "Duh Bauhausa" koji potpisuje Klasja Habjan, kći Stanislava Habjana, koji je također posljednje vrijeme izlagački poprilično aktivan.
Klasja Habjan umjetnica je koju već neko vrijeme pratim, s kolegicom Zitom Nakić ima dizajnerski studio jednostavno nazvan klasja&zita, zajedno su radile vizualni identitet restorana Takenoko, omot za album Cinkuša “Krava na orehu”, a pisali smo i o njezinoj slikovnici “rezanoj” na laseru, interpretaciji “Careva novog ruha”, kao i samostalnoj izložbi u Galeriji Šira, gdje je izložila radove koji su nastali u eksperimentalnoj grafičkoj tehnici, a teme su iz svakodnevice, primjerice onaj koji dijeli kazne ljudima koji šetaju pse bez povodca, naizgled savršen par koji zapravo živi u namještenom reklamnom kadru, usamljenost... Ona je bila autorica i priča, ispripovijedanih u formi kratkih, ali efektnih priča, i crteža, koji su naizgled nastajali s lakoćom, ta naizgledna lakoća pisanja i crtanja, poznato je najzahtjevnija je forma.
Urednice su stripa o Bauhausu Jasna Jakšić i Vesna Meštrić, a ovo im je, čini mi se, četvrto takvo izdanje. Prethodio je strip o Dimitriju Bašičeviću Mangelosu koji su napravili Marko Golub i Ivana Armanini. Marko Golub ujedno je i recenzent ovog izdanja, piše o tome kako je "duh Bauhausa" našao u Klasji "dobrog druga", s čim se valja složiti.
Umjetnica mlađe generacije sama je napisala tekst, dio je osnovna faktografija, preuzeta od onih koji su istraživali Bauhaus i pojedine ličnosti, primjerice Antonija Mlikota o Otti Berger ili Leila Mehulić o Ivani Tomljanović Meller. Ponekad je priča ispričana u prvom licu, uz kontekstualiziranje današnjeg vremena, primjerice, "kao i većina arhitekata danas, neki su nosili samo ozbiljno crno, ali za festival boje oblačili smo bijelo, pruge ili točkice”. Autorica zamišlja i sljedeće: "Kad sam se raspitala, čula sam da kandidate na prijemnom drže satima zaključane u tamnoj sobi s uznemiravajućim zvukovima i bljeskovima munje, a hoće li upisati studij ovisi o tome kako će kasnije opisati svoje reakcije. Ta ideja, premda pretjerana i daleko od istine, zaintrigirala me i upisala sam školu, usprkos tome što nisam bila imućna. Mnogo nas je bilo takvih, ali bili smo ravnopravni sa studenima iz dobrostojećih obitelji vjerojatno zato što smo dijelili zajednički osjećaj gradnje novog svijeta”.
Klasja Habjan, nadalje, opisuje i mnoge anegdote vezane uz školu, kako je kantina imala svoj vrt i voćnjak, kako je i bilo velikih ljubavi, Josepha i Anne Albers, te umjetnice Otti Berger i Ludwiga Hilberseimera”, kako su arhitekti projektirali kuće za budućnost, koliko je njihova tipografija bila bitna. Što se tiče, pak, crteža, on je bliži ipak ilustraciji nego stripu, ako se strip gleda jako tradicionalno.
Možda mi je i najmilija ilustracija iz stripa ona koja je vezana uz Otti Berger, umjetnicu iz Baranje, koja se zbog majke vratila u rodni kraj, nakon čega je kao Židovka pogubljena u Auschwitzu. Imala je problema sa sluhom, pa ju je mlada ilustratorica zamislila u trenutku kada sluša, sa skupinom studenata, predavanje Vasilija Kandinskog: "Ona te slabo čuje, šapne duh Kandinskom, gledajući 29-godišnju polaznicu valovite kose, u prvom redu”. Njezina je valovita kosa ujedno i najjači koloristički akcent na stranici. Crta i kuću koju je Gustav Bohutinski, jedini arhitekt s Bauhausa s ovog područja, napravio za svojeg brata, Emila, koji je po zanimanju bio kipar, "u blizini skrivenog vrta Jadranske ulice”. Ivanu Tomljenović Meller, kćer posljednjeg hrvatskog bana, djeverušu na vjenčanju Aleksandra Karađorđevića, crta, pak, u kontekstu ludih dvadesetih godina, "kada se u Zagrebu pleše tango i charleston, stvara se jazz-publika i cvjeta moda”. Ivana, istančanoga odjevnog ukusa, među prvima skraćuje kosu, uživa u mnogim društvenim događanjima i na fotografijama često pozira isplaženog jezika”.
Pred kraj su stripa boje puno tamnije. Trenutak kada nacisti zatvaraju Bauhaus, kao "leglo boljševizma" prikazuje se kroz tamne siluete, razbijeno staklo dućana tekstilom i uz to ispisano Juden govori o odnosu u Njemačkoj pojedinaca prema Otti Berger.
U stripu Klasje Habjan pratimo i naslijeđe na ovim prostorima, članova grupe EXAT 51, poznatih umjetnika Picelja, Rašice, Srneca, Richtera i ostalih, prikazanih u trenutku rasprave o umjetnosti i o naslijeđu, te raskidu s dominantnim socrealizmom.q