Za Nagradu ‘Drago Galić‘ za najuspješnije ostvarenje na području stambene arhitekture jedna je od tri nominacija pripala Uskoj kući autora Borisa Ilekovića i Dine Vulin Ileković.
Autori navode: "Ideja za izgradnju Uske kuće proizašla je iz urbanističke mogućnosti izgradnje polu-ugrađene građevine naslonjene na postojeći stambeni objekt. Atraktivnost položaja u zoni okruženoj pješačkim površinama i južna orijentacija dužeg pročelja koje gleda na park, bili su dodatni motivi za izbor lokacije. Urbanistički uvjeti omogućili su gradnju usklađenu s gabaritima susjednih dviju kuća, a udaljenost od ruba parcele iznosi 3 m. Stoga je unutarnja širina prostora 2,65 m, a širina užeg pročelja 3,25 m. Prostorni koncept zasnovan je na polu-etažama. Objekt je projektiran kao završetak slijeda dvaju manjih stambenih objekata u nizu. Zbog blizine granice parcele, projektom se tražio povoljan omjer između punog i ostakljenog kako korisnik ne bi imao osjećaj izloženosti, a istovremeno bi se omogućile vizure na okolno zelenilo i spriječila pretjerana insolacija. Ugradnjom toplinske pumpe, dobrom toplinskom izolacijom i ostakljenjem visokokvalitetnim staklom troškovi korištenja znatno su smanjeni. Podrum nije projektiran zbog visoke razine podzemne vode. Skučenost izabrane lokacije dijelom nadoknađuje orijentacija na tri strane koja daje raznolikost unutarnjim prostorima i mogućnost vizura na zelenilo školskog igrališta na istoku, javnog parka na jugu i dvorišta koje zauzima zapadni dio parcele. Vidljivi beton (natur i bojani) i ugrađeni elementi od šperploče od brezinog drva dominiraju u unutrašnjosti kao završni materijali. Podne plohe obložene su keramičkim pločama".
"Na sudaru staroga zagrebačkog Cvjetnog naselja s obiteljskim kućama, nizovima i manjim tipskim stambenjacima, koji su građeni u skladu s urbanističkim projektom Vlade Antolića iz 1939. godine, te dijela naselja s višestambenim zgradama iz perioda kasnije urbanizacije umetnuo se jedan samozatajni arhitektonski ‘zarez‘", piše Iva Martinis te nastavlja:
"Na postojeću troetažnu izgradnju parazitira nova, nasljeđujući postulate "sojenice na Savi" odignutim prizemljem s ulaznim prostorom, rastvorenim južnim pročeljem te kosinom krova. Životni prostor širine tek 265 centimetara razvija se kroz (čak i za to naselje) karakteristični uzdužni presjek organiziran u poluetažama koje se pružaju s podesta dvokrakog stubišta postavljenoga u trećini tlocrta. S kraće strane, prema vrtu, vertikalni niz servisa, a s dulje living. Sprijeda toranj ili zadebljali zabat, a bočno fragmentiran uvid u zasigurno poseban i skriven život koji se unutra odvija. Skladna silueta sadrži i dijagonalnu usmjerenost – malenoj natkrivenoj terasi u prizemlju suprotstavlja se zimski vrt na posljednjoj etaži.
Pažljivom perforacijom oplošja nadoknađuje se nedostatak fizičke dimenzije iznutra, afirmira simetrija pojedine prostorije i negira ugao. Svaki otvor, iznutra opisan drvenom špaletom, postaje autonomni prostor mirovanja. Vertikalna komunikacija iza leđa skriva buffer prema susjedu, a pri vrhu iznenađenje – malena biblioteka posred stubišnog kraka. Kao da nam upravo to stubište služi kao sredstvo organizacije redoslijeda životnih procesa: svakodnevnoga unutarnjeg usporavanja prema vrhu u večernjim satima i ubrzavanja prema izlazu ujutro".