Tema Golgote jedna je od završnih sekvenci ikonografskoga prikaza Kristove muke. Sam hebrejski naziv "Golgota" ima latinski ekvivalent "Kalvarija", točnije Calvaria, a i jedna i druga riječ označavaju lubanju, na latinskome calva. Golgota se u Kristovo vrijeme zvao brežuljak izvan jeruzalemskih gradskih zidina, a na njemu su se razapinjali osuđenici na smrt.
Zvonko Maković autor je izložbe ovog imena, u Nacionalnom muzeju moderne umjetnosti u Zagrebu. Riječ je o brojkom omanjoj, studijskoj izložbi, no svakako ne i značenjem, te važnosti djela koja su na njoj pokazana. U organizaciji više kustosice NMMU Lade Bošnjak Velagić izložba pokazuje različite suvremene recepcije Kraljevićeve Golgote iz 1912. u djelima nove umjetničke generacije koja je definirala našu likovnu scenu tijekom i neposredno nakon Prvog svjetskog rata, a to su Ljubo Babić, Marijan Trepše i Sava Šumanović. Golgote Miroslava Kraljevića, Ljube Babića i Marijana Trepšea iz zbirke su Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti u Zagrebu, a interpretacija iste teme Save Šumanovića, koja je za ovu prigodu posuđena iz Narodnog muzeja u Smederevskoj Palanci u Srbiji.
Zvonko Maković, među ostalim najavljuje: "Tema je naoko prigodna, ali ona prava je intrigantnija. Riječ je o izložbi remek djela istoga ikonografskoga predloška, a to su slike Miroslava Kraljevića, Ljube Babića, Marijana Trepšea i Save Šumanovića. Kraljevićeva Golgota nastala je u Parizu krajem ljeta 1912., prvi puta pokazana u Zagrebu u jesen iste godine, a slijede je slike koje su u Zagrebu radili Ljubo Babić, Sava Šumanović i Marijan Trepše. Iako su sve odreda poznate, one nikada nisu pokazane zajedno. Kao što je Ljubo Babić radio dvije verzije Golgote u ulju i jednu i u litografiji, učinio je to i Sava Šumanović i izložio ih na samostalnoj izložbi u proljeće 1920. u zagrebačkom Muzeju za umjetnost i obrt. Od njih dvije poznata je samo ova koja se nalazi u Narodnom muzeju u Smederevskoj Palanci i odavno nije drugdje izlagana. Nakon Zagreba, bit će izložena na velikoj izložbi ovoga umjetnika koja se u jesen otvara u Galeriji Matice srpske i Spomen - zbirci Pavla Beljanskog u Novom Sadu te Galeriji Save Šumanovića u Šidu".
Što se tiče Kraljevićeve, polazišne slike, ona je položena formata, u prvom su planu petorica protagonista, vojnika. Jedan stoji oslonjen o štap, po svojoj prilici to je kopljonoša Longin. Kako je oslonjen o štap, vidljivi su i njegovi snažni mišići koji gotovo da su u prvom planu slike. Drugi vojnici, ostala četvorica, sjede na zemlji i zabavljaju se bacanjem kocke. S lijeve je strane raslinje zelene boje, a s desne strane, u pozadini su siluethe i prizor Raspeća. Boje su zemljane, izuzetak je crvena koja se nalazi pod vojnicima. Dimenzije su slike 72 puta 115 centimetara, datira u 1912. godinu, nalazi se u Nacionalnom muzeju moderne umjetnosti u Zagrebu. Naslikao ju je Miroslav Kraljević, godinu dana prije svoje tragične, prerane smrti od tuberkuloze. Godina 1912. bila je i najplodonosnija, kako će se pokazati, u opusu umjetnika, tada u svojim dvadesetim godinama.
Jedna je to od posljednjih slika nastalih tijekom slikarova jednogodišnjega boravka u Parizu, a bila je izložena na dvije Kraljevićeve izložbe održane u Ulrichovu salonu: one prve iz kasne jeseni 1912., kada je bila procijenjena na 500 kruna, i opisana kao studija za fresku. Druga je izložba održana godinu dana kasnije. Maković, koji dobro poznaje Kraljevićev opus, tumači da je, iako sliku, ulje na platnu Kraljević smatra samo skicom, riječ o izuzetno važnom djelu.
U biografijama svih umjetnika zabilježene su velike patnje. Kraljević je bio bolestan od najranije mladosti, u mladosti je i umro. U biografiji Ljube Babića stoji kako je ovom umjetniku preminulo dijete. Često je slikao tužne povorke, jednim od najvećih remek-djela domaće povijesti umjetnosti smatraju se njegove "Crne zastave". Nastale su na dan kad je umro car Franjo Josip, 21. studenoga 1916., sve su ulice Zagreba bile u crnim zastavama. Inspiriran ovim prizorom Ljubo Babić, koji tada ima 26 godina, popeo se na drugi kat zgrade u Ilici i s prozora svojeg ateljea počinje slikati nezaboravan prizor mase ljudi u Mesničkoj. U prvom planu je crna dugačka razderana zastava, iza nje su prijeteći oblaci, a ispod prolaze ljudi zabilježeni kao male figure. “Sve se oko mene raspadalo. Jama je bivala sve dublja” zabilježio je umjetnik, sin suca Antuna Babića i nećak pisca Ljube Babića starijeg, koji je poznatiji kao Ksaver Šandor Gjalski. Prva verzija Babićeve "Golgote" nastala je kad i slika "Crne zastave". Nalazi se u Umjetničkoj galeriji BiH u Sarajevu, a druga je u Nacionalnom muzeju moderne umjetnosti u Zagrebu i datirana je u 1917., baš kao i litografija na ovu temu.
Babićeve slike Golgote, smatra Maković samo bi se dijelom mogle referirati na Kraljevićevu sliku istoga naziva. "Povezuju ih dvije osobine: jedna je potiskivanje središnjega motiva, raspela s Kristom, razbojnicima i malim brojem pratećih likova duboko u pozadinu, a s raspršenim likovima nepoznatoga identiteta nešto bliže. Druga se zajednička osobina s Kraljevićevom tiče pojačane ekspresivnosti postignute jakim kolorističkim kontrastima te predočavanjem prostora. I dok smo u Kraljevićevoj Golgoti nazirali znakove koji upućuju na nadolazeću poetiku ekspresionizma, za Babićevu bi se sliku moglo reći kako je apsorbirala te znakove. Međutim, prije nego što su nastale dvije slike i grafika Golgota, Ljubo Babić je posezao u ekspresionički inventar i na nekoliko ranijih djela, pa je za genezu ekspresivnosti/ekspresionizma u ovoga slikara potrebno vidjeti što se događalo nešto ranije....". Babić, nadalje, razbija pripovijest i u središte svoje priče stavlja univerzalnu temu rasapa i općega kaosa. Kao i Kraljević, i Babić je više puta slikao Kristovu muku, Raspeće. Bio je jedna, inače, od najkarizmatičnijih ličnosti epohe, protagonist Krležinih djela, slikar, ravnatelj, povjesničar umjetnosti
Na Trepšeovoj slici, pak, u prvom planu su dvojica muiškaraca, jasno je da im namjere nisu časne, izrazi lica ukazuju na zavjeru, tijela su im mišićava.
Maković uspoređuje slike koje su naslikali Marijan Trepše i Sava Šumanović: "Trepše, nakon što je zajedno sa Šumanovićem završio studij, između 1918. i 1920. boravio u Pragu i ondje se usavršavao, a u njegovu akvarelu velikoga formata Golgota na mnogo je bolji način artikulirana kompozicija sa znakovima svojstvenim onome vremenu nego što je to na Šumanovićevoj Golgoti. I Trepše, poput Kraljevića, Babića i Šumanovića čini inverziju u ikonografskome i kompozicijskome pogledu. Njegov je format okomit, tri raspeća potisnuta su u drugi plan, dok prednji ispunjavaju likovi dvojice vojnika prikazanih u rezu u visini bedara i s jakim iskorakom izvan slike".
Inače, da je Krist nakon Pilatove presude odveden na Golgotu, spominje se u sva četiri Evanđelja: Matejevom, Markovom, Lukinom i Ivanovom.