"Volim grad. Zidove prekrivene rastrganim plakatima, grafitima. Oni su za mene izvor vizualnog užitka i nadahnuća, kao i sredstvo istraživanja percepcije... Ta umjetnost slučajnosti, anonimnosti, prolaznosti i neizvjesnosti u svojem postojanju je "ready made" u vječnoj re-kreaciji: treba je samo znati vidjeti." rekao je jednom prilikom umjetnik Miljenko Horvat.
Miljenko Horvat (1935.-2012.) bio je najmlađi član grupe Gorgona te jedan od pripadnika pokreta Novih tendencija, a iako je u stručnoj literaturi vrlo često objavljivan, domaćoj publici njegov rad je relativno nepoznat budući da je gotovo cijelu profesionalnu karijeru proveo u inozemstvu, u Francuskoj i u Kanadi. Njegova bogata umjetnička ostavština sastoji se od brojnih crteža, kolaža, slika, fotografija i grafika, a o ostavštini se brine umjetnikova udovica, s kojom se vratio živjeti u Zagreb.
Upravo su Horvatove fotografije uličnih prizora fokus nove izložbe koja se u srijedu otvara u Laubi i moći će se pogledati sljedećih deset dana.
Miljenko Horvat bio je nomad. Selio se u Pariz zato što je volio francusku književnost, u Montreal jer mu se svidio kanadski film, što je i rekao u intervjuu koji je dao svojem kolegi, kanadskom umjetniku Raymondu Gervaisu: “U Parizu sam vidio nekoliko vrlo dobrih kvebečkih filmova i odlične crtane filmove Normana McLarena. Pomislio sam da je Kanada zemlja u kojoj netko tko želi kreirati, može nešto i postići”.
Sve je počelo s Gorgonom, grupom koja se ostavila važan trag u domaćoj povijesti umjetnosti. Miljenka Horvata u ovu je grupu doveo je Josip Vaništa, u početku kao demonstratora. Svidjeli su mu se njegovi crteži i razumijevanje moderne umjetnosti. Na Vaništin poticaj realizirao je 7. izdanje antičasopisa Gorgona, prema jednoj priči Miloša Crnjanskog.
U Parizu je u dadaističkom duhu radio kolaže, sastavljao ih je na krevetu skromne hotelske sobe, a materijale tražio u antikvarijatima, na buvljacima, ulicama... U sobi je držao i plan grada s kružnicama koje bi označavale udaljenost pojedinih kinematografa. “Živio sam u vrlo skučenom prostoru. Radio sam male formate i bio sam zadovoljan. To je bila kao neka vrsta dnevnika. Budući da sam često provodio večeri u Kinoteci, kolaže sam radio noću. Preko vikenda, šetao sam gradom”, sjećao se svojih početaka. Cijeli se život dopisuje s važnim protagonostima Gorgone, ponajviše s Josipom Vaništom i Julijem Kniferom, a ta su pisma sačuvana.
Vaništa je o njemu zabilježio: “Briljantno se izražavao i u govoru i u pismu. Godinama mi je pisao o stvarima koje je vidio, zbog kojih je putovao u daleke zemlje, pisao mi je o izložbama o kakvima smo mogli samo sanjati, ne samo u monumentalnim muzejima nego i u najskromnijim prodavaonicama slika, gdje bi u malom izlogu stajao neki Bonnardov crtež. Kad ste ušli kroz uska vrata te galerije, mogli ste vidjeti Modiglianijev ili Kleeov crtež. Mislim na jednu malu galeriju u Parizu koju sam imao sreće vidjeti. Zvala se La porte etroite (“uska vrata”). Takve skromne galerije nisu bile za turiste, nego za anonimne tragače ljepote na neatraktivnim mjestima. Miljenko je pripadao tom posebnom tipu ljudi...”.
Rijetko su na njegivim fotografijama ljudi, jer je, prema vlastitom priznanju, osjećao veliku nelagodu da se uvlači u intime ljudi.
Jedini je od članova Gorgone diplomirao na Arhitektonskom fakultetu. Danju je radio kao arhitektonski crtač i profesor na fakultetu, noću se bavio umjetnosti. Nije živio od svoje umjetnosti, niti je to želio, što je za njega jako važno reći.