Tekuća izložba "Ai Weiwei: In Search of Humanity" u bečkoj Albertini Modern najveća je do sada postavljena retrospektiva ovog cijenjenog suvremenog umjetnika, a traje do 4. rujna. Teme kojima se bavi Ai Weiwei, aktivist, disident, umjetnik i kažnjenik, relevantnije su no ikada.
Od postava koji se proteže na 15-ak prostorija cijelog kata Albertine Modern nama koji smo proživjeli i preživjeli recentne potrese posebno je interesantan dio izložbe u kojem Weiwei tematizira sečuanski potres koji se dogodio 2008. godine, a koji je okončao živote oko pet tisuća djece. Daleko je to razorniji potres od onoga čemu smo mi svjedočili, no i na hrvatskom kontinentalnom dijelu i na jugozapadu Kine postojao je isti ključan problem - nekvalitetna gradnja.
Da je u tamošnje škole bilo uloženo ponešto inžinjerskog znanja i pogodnijeg građevinskog materijala, broj žrtava ove prirodne katastrofe zasigurno bi bio manji. Weiwei se domogao zanimljive ideje kako ukazati na tu, nažalost nepovratnu činjenicu – skupio je oko 90 tona čeličnih šipki, koje su činile konstrukciju sečuanskih škola te ih postavio u muzejski kontekst.
Te je šipke nekada izlagao pod imenom "Straight" (hrv. "Ravno"), bile su posložene u pravilnoj formaciji. Sada je, pak, izdvojio samo dio njih, nazvao ih "Forge" (hrv. "Željezarija"), uvrnuo ih i razbacao, pa one djeluju živahno, a u kombinaciji s tapetama sličnog uzorka čak i šizofreno.
Jedan je to od radova koji su dio njegove indirektnije kritike kineskim vlastima, simoboličan je, na prvu i apstraktan. No Weiwei je kroz godine svojeg djelovanja i značajno eksplicitnijom ikonografijom iskazivao svoj revolt prema tamošnjem sistemu – izložen je, među ostalim, i njegov portret Mao Ce-tunga, "Mao", ali i brojni drugi radovi u kojima tematizira kulturnu tradiciju svoje rodne Kine.
Tu je “Coca-Cola vaza”, jedan u seriji radova na kojima je Weiwei počeo raditi 1994., nakon što se poslje 12 godina života u New Yorku vratio u Kinu. Vazom dinastije Han na kojoj je oslikan svepristuan logo gaziranog pića, koji je postao jednim od simbola kapitalizma, umjetnik ukazuje na (pogubne) utjecaje globalizacije. 1995. godine napravio je i seriju fotografija koje prikazuju kako iz ruku ispušta jedan takav komad drevne keramike. On se tu pita: "Je li nešto vrijedno samo zato jer je nastalo prije puno vremena?".
Kao dječak, Weiwei se najčešće vozio na biciklu. Nekada dominantno sredstvo kretanja otišlo je u povijest jer su kineski gradovi postali megalomanska i gigantska naselja u kojima je postalo gotovo nemoguće prevaliti potrebnu udaljenost samo biciklom. On je skupio gomilu bicikala šangajske tvornice Forever te ih složio u skulpturu "Forever Bicycles". Ključni detalj rada jest to što su s bicikala uklonjeni dijelovi koji ih čine funkcionalnima – pedale, lanci, nekada čak i sicevi. Weiwei ih je složio u kružnu skulpturu, zalijepio jedne za druge, kao simbol kineskog kolektivizma, koji najčešće ne dozvoljava individualni pokret; kako doslovni, tako i onaj figurativni.
Jedna od prostorija u kojima je postavljena izložba na zidovima ima tapete s uzorkom zlatnih nadzornih kamera, a one su i postavljene na više mjesta u sobi. Na prvu, u prostoriji vidite tek tri ogromne kutije. Da bi došao do njihovog sadržaja, posjetitelj i sam mora postati voajer te na kutijama pronaći prozore kroz koje može vidjeti što se u njima zbiva.
A ta djela su prikazi umjetnikovog boravka u zatvoru. Pekinška policija ga je 2011. uhitila na tamošnjem aerodromu, a bez ikakve presude su ga držali u ćeliji 81 dan. Rekli su da su ga uhitili radi malverzacija s porezom. Osim kamera koje su pratile svaki njegov pokret, zatvorsku je sobu dijelio i sa zaštitarima koji su ga pazili, te koji ga nisu napuštali čak ni pri obavljanju osnovnih fizioloških potreba. Weiwei je uprizorio te scene, izradio je repllike prostorije u kojoj je boravio, te pokazao kako nije imao privatnost čak ni dok se tušira ili sjedi na toaletu.
Autoritarni režimi usko su povezani i s još jednom temom koja okupira Weiweija, a koja je nažalost i dalje iznimno aktualna; izbjeglička kriza.
Umjetnik je 2015. godine na grčkom otoku Lezbosu svojim mobitelom napravio niz fotografija i videa. Jedan od njih prikazuje imigrante kako plutaju na gotovo otvorenom moru. Njih hrpa, na jako maloj plutalici… Isto tako, postavio je instalaciju koja se sastoji od niza utičnica. Njime se referira na prostor prihvatnih centara za izbjeglice, u kojima je izvor struje obično najvažnije mjesto. Tamo se pune mobiteli, oni koji su otišli tu pronalaze jedino utočište i vezu sa svojim nekadašnjim domovima i ljudima s kojima su stvarali život.
Izložba je zaključena nizom pojasa za spašavanje koji su postavljeni oko kristalne kugle. Jer budućnost nam je neizvjesna.
