Dizajnerice Miranda Herceg i Ksenija Jurinec istražile su stubišta i haustore zagrebačkog Donjeg grada. Tema ih je zaokupila privatno, kao stanovnice te četvrti i profesionalno, kao dizajnerice koje zanima izgled i oprema javnih i zajedničkih prostora.
U Hrvatskom dizajnerskom društvu do 30. prosinca traje izložba koja je nastala iz tog istraživanja.
Ističući neka od najzanimljivijih stubišta i haustora, Miranda Herceg kaže: "Na prvu bi se moglo reći da što su starija, to su ljepša, i arhitektonski i opremom. Što je i logično, zbog izražajnosti stilova tih razdoblja i zato što se stubištu pridavalo više pažnje jer se tada više koristilo, nije bilo liftova i ono je bilo centralni dio zgrade. Takva pozicija stubišta zadržala se još neko vrijeme, 1920-ih i 1930-ih s dolaskom modernizma, no nekako od šezdesetih nadalje zgrade se projektiraju sa sve manjim stubištima ili izdvojenim sa strane kao pomoćnim prolazom zbog upotrebe lifta ili iz ekonomskih razloga.
Naročito su lijepa i vrlo kvalitetno opremljena stubišta iz 1930-ih godina, u vrijeme kvalitetne i promišljene gradnje višestambenih zgrada. Za razliku od ranijih epoha kad su stubišta bila impozantnija i imala ornamentiku i razvedenost u ogradama i motivima na pločicama, ovdje je ljepota u materijalu i njihovim odnosima - kamen, terrazzo, metal, drvo i staklo, ili u detalju, npr. u načinu kako je izvedena ograda ili rukohvat. Takav prostor je nekako najviše u problemu jer nije ‘dovoljno star‘ da bi bio cijenjen kao vrijedna baština, stoga je najviše prepoznat od istančanijih poznavatelja, arhitekata, povjesničara umjetnosti. Nasreću, često u takvim zgradama stanuju ili žele stanovati baš oni koji to cijene pa je to ipak olakotna okolnost i nudi vjerojatnost da će se stanari brinuti i čuvati izvornost objekta.
Zagrebački Donji grad ima prekrasnih stubišta. Kad bi se obnovila i ostala u svom izvornom obliku, mogla bi biti prepoznatljiv znak Zagreba.
Među onima koja su posebno dojmljiva su stubište kuće Stern u Boškovićevoj, djelo Aladara Baranyaija iz 1906. - 1907. godine, koje je pravi primjer total dizajna, zaokružene cjeline, u kojem su svi elementi usklađeni. Zatim impozantno stubište u prolazu Harmica, djelo Ignjata Fischera i suradnice Zoje Dumengjić iz 1931., koje je specifično po svojoj ovalnosti i dvostrukoj spiralnosti. Godinama možete tuda prolaziti, a da ne podignete glavu i ne primijetite ovaj fascinantni projekt. Ovo stubište mi je posebno značajno zbog toga što je tu sniman film Rondo Zvonimira Berkovića. Uvijek fascinantno je poznato stubište Drage Iblera u kući Markulin na Ribnjaku sa staklenim umecima na podu koji propuštaju svjetlo. Na potezu od Trga hrvatskih velikana do Bauerove ima sjajnih stubišta, a izdvojila bih ono arhitekta Zlatka Neumanna u Martićevoj s crvenim terrazzom i crvenim detaljima ili Planićevo u zgradi Ledane u Bauerovoj sa zanimljivim rješenjem ograde stepeništa izvedenog u terrazzu s drvenim rukohvatom u obliku horizontalne trake."
Ksenija Jurinec navodi stubišta i haustore koje ona nalazi posebno zanimljivima: "Predivan secesijski haustor od iskucavanog bakrenog lima kuće Grunwald u Boškovićevoj 8, arhitekta Aladara Baranyaija. Prozračna ograda stubišta od terrazza s drvenim rukohvatom u stambenoj zgradi Zagrebačke ledane u Bauerovoj ulici 19, arhitekta Stjepana Planića, stakleni umetci u podovima stubišta u stambenoj zgradi Kemikalija na Svačićevu trgu 14, arhitekta Drage Galića i stambene zgrade na Ribnjaku arhitekta Drage Iblera. Kvake i poštanski sandučići sa staklenim fasetiranim vratašcima pored svakih ulaznih vrata u trgovačko-stambenoj uglovnici Gorjan u Boškovićevoj 6, Milana Pollaka."
Zagrebačka stubišta i haustori, uz to što su vizualno zanimljivi, nose i različite priče, iz njih se može podjednako iščitati o prošlosti koliko i o sadašnjosti, dinamici života i današnjem odnosu prema njima.
"Neki od stanara Donjega grada ponosni su na djelo arhitekta u kojem stanuju i trude se održavati izvornost projekta zgrade, paze na detalje, restauriraju vrata i prozore, ne ugrađuju PVC i slično, pa čak i kad nisu dio struke nego su zainteresirani laici koji se zanimaju za arhitekturu, povijest i izvorne ideje projektanata. Dok ima i onih koji bi, iako su kupili stan u zgradi staroj sto godina koja ima arhitektonska i stilska obilježja svoje epohe, rado sve pretvorili u novogradnju, tako da izgleda kao da je iz epohe VMD ili Tehnike. To nam potvrđuje da nemamo jedinstveno tumačenje baštine i njene vrijednosti, ali ni regulative na nekom višem nivou. Osim što polako nestaju originalni donjogradski stubišni ambijenti, ugradnja nimalo autentičnih proizvoda dovodi i do nestanka zanata i majstora koji bi restaurirali i održavali objekte i predmete od drveta, metala, terrazza, ali doprinosi i stvaranju otpada, što u današnje vrijeme, kad je ekologija sveopća tema, samo dodatno govori o površnosti, neznanju i nemaru", kaže Miranda Herceg.
"Promišljanje o simbolici vrata i granicama slobode u prostorima - od javnog preko suvlasničkog do privatnog - dovelo je i do pogleda na drugu stranu zelenog vala i potencijale u uređenju dvorišnih parkova. Zapitali smo se mogu li parkovi unutar donjogradskih blokova biti dio zajedničke brige za opće dobro, brige za čišći zrak, pridonijeti smanjenju upotrebe klima-uređaja i jesu li najosjetljiviji pojedinci u društvu svojevrsni barometar kvalitete života zajednice", govori Ksenija Jurinec.
Što zagrebački haustori i stubišta pričaju o kulturi stanovanja općenito, ali i kulturi brige za zajedničke prostore? Koliko su ti prostori uništeni grafitima?
"Može se primijetiti da nedostaje briga i osjećaj za zajednički prostor, stanari uglavnom ulažu financijska sredstva u uređenje svojih stanova. Najviše se mijenjaju vrata stana, a ona su baš ta spona između zajedničkog i privatnog, zamjenjuju se novim, redovno kao da je to standardni paket radova kad stanar preuređuje stan, kao da, osim što promijeni stare instalacije, zidove i parket, mora promijeniti vrata. A postoje načini da se vrata obnove i dodaju sigurnosni protuprovalni sistemi. Tako da je sve manje originalnih drvenih vrata, a stubišta gube svoju izvornost, jedinstvenost i cjelovitost ambijenta.
Ljudi uzimaju prostor oko sebe zdravo za gotovo, ne obraćaju pažnju i ne primjećuju vrijednost koja ih okružuje, ne cijene dovoljno stručnjake i vrhunske arhitekte iz prošlih epoha. Površnost, neinformiranost i financijski razlozi također su uzrok devastacije. Stanari pribjegavaju brzim i jeftinijim rješenjima, a struka - arhitekti koji preuređuju stanove iz ranijih epoha, zbog posla i zarade predlažu i izvode izmjene originalnih i izvornih projekata i arhitekture i opreme.
Uglavnom, zgrade se ne doživljavaju kao djelo. Osim možda onih koje imaju status zaštićenog kulturnog dobra - mada ni to nije garancija da će kuća biti sačuvana i održavana.
Prilikom terenskog istraživanja zelenog vala fotografirale smo sva ulazna vrata u stambene i stambeno-poslovne zgrade na sjevernom i južnom zelenom valu, od Draškovićeve do Savske. Istovremeno smo osjećale i veselje i tugu. Veselje zbog prekrasnih vrata koja smo vidjele, oblikovanih u drvu ili metalu, a tugu zbog lošeg stanja, oronulosti i grafita. Samo na stambenim i stambeno-poslovnim zgradama grafitirano je 52 posto vrata.
Prolazeći kroz vrijeme i vrativši se u sadašnjost, u vrijeme covida i teških političkih prilika, primjećujemo da je pitanje pristupa korištenju lokalnih resursa, usluga lokalnih obrtnika i proizvođača postalo na novi način aktualno, ali i neizvjesno, što uz postojeći problem destruktivnog odnosa prema baštini može dovesti do nepovratnog nestajanja autentičnih, originalnih povijesnih zagrebačkih donjogradskih stubišnih ambijenata", zaključuje Miranda Herceg.
Ksenija Jurinec dodaje: "Zanimljivo je komparirati koncepte uređenja dvorišta, pogotovo na najnovijim stambeno-poslovnim zgradama gdje imamo primjere potpuno otvorenih privatnih dvorišta s kafićima do onih koja se zaključavaju. Istražujemo simboliku vrata, vrata koja jamče sigurnost i omogućuju stanovnicima da se postave kao zajednica.
Ukazujemo i na disfunkcionalnost zajednice u očuvanju baštine od devastacije grafitima. Statistiku, visok postotak, 89 posto grafitiranih fasada, prezentiramo simbolično na fotografiji grafita ‘lance, lance, lance‘ ispred Klinike za traumatologiju. Količina grafita može nam biti jedan od pokazatelja koliko su nam slabe najslabije karike."
Kako ste se odlučile za ovaj projekt, s kojim ste premisama ušle u njega?
"Željele smo kroz kreativan istraživački projekt skrenuti pažnju na ljepotu baštine, na vrijednosti arhitekture i interijera suvlasničkih prostora u našem mikrookruženju. Gledajući u detalje, primjećujemo umijeća ne samo arhitekata nego i vještine brojnih obrtnika. Identitet Donjeg grada koji su nam predali naši prethodnici satkan je od historicističkih i secesijskih arhitektonskih ostvarenja, od primjera rane i kasne moderne, postmoderne do suvremenih ostvarenja. Brojna zagrebačka stubišta baštine originalne pločice koje su prve privukle našu pažnji i uvele nas u projekt.
U pokušaju ukazivanja na ljepotu majstorskih ostvarenja haustora zelenog vala u drvu, metalu, staklu, u prvi plan su nam se ipak nametnuli grafiti.
Susrećemo vječno pitanje: kako možemo kao obitelj, pojedinac i društvo doći do tih granica slobode u kojima osobni izbori bivaju istinsko dobro, za one oko nas, za dobro društva i okoliša. Pa tako u centralni prostor izložbe u tlocrtnoj formi uskličnika smještamo na izbor ograde i rukohvate. U točki uskličnika smješteni su otvor za pismo, špijunka, ručka, kvaka i kvaka s bravom", govori Ksenija Jurinec.