Kada se bavite likovnom umjetnošću dulji niz godina, a mala smo zemlja, naučili ste prepoznati rukopis većine umjetnika. Naročito ako je riječ o tipu izložbe na kojoj se mogu očekivati već etablirana imena, čiji zadatak nije otkrivati nove autore već ponuditi novu interpretaciju postojećeg. U Modernoj galeriji u Zagrebu priredili su izložbu crteža iz svoga fundusa, "Zbirka u retrovizoru". Pred sam kraj izložbe nalazi se crtež koji nikako nisam mogla smjestiti, ni autora, niti pravac.
Pokazalo se da je riječ o crtežu Arsena Roje, splitskog umjetnika koji je svoju karijeru ostvario u Americi, prvo u New Yorku, a potom u Los Angelesu.
Riječ je o autoru koji je preminuo 2007., a na kojeg smo posve zaboravili dok ga nije izložbom u Galeriji umjetnina Split ponovno otkrio Branko Franceschi. Ispostavilo se da je Roje radio i nagrađivani plakat za poznati Altmanov film "M.A.S.H." Njegov je rukopis na tragu pop arta. Branko Franceschi se u međuvremenu iz Splita preselio u Zagreb. Taman kako je preuzeo funkciju ravnatelja Moderne galerije, počeli su koronavirus pa potres. Program je prilagodio novim uvjetima. Prvo je, nakon potresa, izložio umjetnine iz depoa, naslagane jedne pokraj drugih, sada priređuju izložbu crteža koji se inače nalaze u depoima ove galerije. Izložbu je priredio Klaudio Štefančić, još jedna nova akvizicija Moderne galerije.
On je donedavno vodio Galeriju Galženica u Velikoj Gorici, mahom je izlagao suvremene autore. Rijetko je da crtež ravnopravno stoji u stalnom postavu galerije, naročito ako je riječ o galeriji s velikim fundusom umjetnina. Primjerice, od na tisuće djela, koliko imaju u svojoj zbirci, iz Moderne galerije u stalnom se postavu može izložiti otprilike deset posto umjetnina, ako i toliko.
Crtež je inače i najbrojniji u zbirci Moderne galerije, ima ih preko 3800. Akvareli, gvaševi i nešto malo grafika koji se mogu pogledati na "Zbirci u retrovizoru" datiraju u 19. i 20. stoljeća, nisu išli na interpretaciju 21. stoljeća. Iz drugog reda Riječ je ponajviše o autorima koji su se bavili slikarstvom. Crtež je i kod njih znao biti u drugom planu, možda u interpretacijama njihova opusa koje su uslijedile zauzeti i drugorazredni status. Unatoč tome, jedna paralelna povijest umjetnosti na ovim prostorima mogla bi se kroz ovaj medij ispripovijedati. Neki su od tih crteža, a većinu smo ih do sada, dakle, rijetko imali prilike vidjeti, pravi biseri.
Primjerice, "Kavana na bulevaru" Josipa Račića iz 1908. godine. Iako manjih dimenzija, crtež će kroz siluete ljudi koji su izašli predvečer prošetati pariškim ulicama, eventualno sjesti i na čašu vina, sami ili u društvu, dočarati svu živost pariškog noćnog života početka 20. stoljeća, pa i bohemštinu tog grada. Vilka Gecana, još jednog važnog umjetnika iz razdoblja moderne, čija se generacija djelomice i naslanjala na Račića koji je prethodio, inspirirat će druga metropola, New York. Grad je to u kojemu je neko vrijeme Gecan stvarao.
No, na izložbi ne gledamo kakav očekivani crtež poznate njujorške vizure nebodera, već kuću, trokatnicu, iz intimnijeg dijela ovog grada. Izložba je, inače, tematski podijeljena. Oba se spomenuta crteža nalaze u dionici koja pokriva život u gradu, stanovnike velegrada. Kustos portretira, kroz odabrane crteže, i novu građansku klasu u prvoj polovici 20. stoljeća te način na koji ta klasa pokušava oblikovati svoj prostor, što želi njime pokazati. Jedan od crteža sjajan je rad Marte Erlich, "Interijer s komodom".
U temi Svjedoci, pak, pratimo život potlačenih pripadnika društva, društvene i političke nemire, ratna stradanja. Izložen je crtež Otona Ivekovića "Bitke kod Kajmakčalana", planine na granici Bugarske i Srbije, gdje se vodila jedna od najkrvavijih bitaka između srpske i bugarske vojske. Crtež je svojedobno, inače, stajao na zidu današnjeg predsjednika, nekadašnjeg premijera Zorana Milanovića. Vladimir Becić bio je i sam dobrovoljac u Prvom svjetskom ratu te ratni reporter.
Na izložbi je portret njegova suborca kojeg je naslikao u predasima od rata. Izložba se bavi i ponovnom pojavom apstraktne umjetnosti na ovim prostorima nakon kratkotrajne dominacije socrealizma. Negativno značenje Možda i najzanimljivije poglavlje na izložbi jest "Ženski pogled". Kustos se, pri tom, oslanja na pojam muški pogled koji je 70-ih godina skovala Laura Mulvey te pri tom tumači da "ženski pogled ima i svoje negativno značenje.
O njemu govorimo onda kada je riječ o internalizaciji muškog pogleda, pogleda čiju umjetničku potvrdu, samo kao kontrapunkt, donosimo ovdje u obličju crteža Slavka Šohaja, zamišljajući trenutak u kojem prikazana žena iskoračuje iz prizora i sama počinje crtati i slikati." Štefančić u crtežima aktova Sonje Kovačić-Tajčević, nastale dvadesetih godina prošlog stoljeća, kada, za razliku od danas, kanone za aktove postavljaju muški umjetnici, čita da su drugačiji. No, to je ujedno i najslabije definiran dio izložbe. Jer, ne objašnjava na koji način drugačije. On postavlja pitanje, no ne definira ga do kraja, niti nudi odgovor na njega.