Iza Silvija Berlusconija ostalo je veliko bogatstvo, od tvrtki do nekretnina, no njegovim nasljednicima glavobolje zadaje preko 20 tisuća umjetnina koje je bivši talijanski premijer i medijski tajkun sakupio tijekom života. Samo održavanje Berlusconijeve zbirke koja se čuva u jednom skladištu u blizini njegove nekadašnje rezidencije, raskošne vile San Martino u Arcoreu, košta, naime, 800 tisuća eura godišnje, a navodno je crvotočina već uništila neka djela. Većina ih, međutim, prema riječima nekih stručnjaka i nema posebnu vrijednost.
"Bilo bi bolje imati 2400 dobrih slika nego 24.000 ovakvih... Ali znamo da se osvajač ne brine o kvaliteti predmeta, nego o tome da ih posjeduje", izjavio je neposredno nakon Berlusconijeve smrti povjesničar umjetnosti i podtajnik za kulturu Vittorio Sgarbi.
Riječ je uglavnom o slikama golih žena i veduta Berlusconijevih omiljenih gradova - Venecije, Napulja i Pariza, no ima i nekih kapitalaca, na primjer Tizianov "Portret kardinala Ippolita de‘ Medicija" iz 1533. godine koji je procijenjen na četiri do pet milijuna eura. Posebno se u Berlusconijevoj zbirci ističe slika "Gola Mona Lisa" Bernardina Luinija, koja veoma podsjeća na Mona Lisu Leonarda da Vincija iz Louvrea, ali Berlusconijeva ima otkrivene grudi. Oko tog djela stručnjaci su svojedobno vodili rasprave, jedni su smatrali da je Berlusconijeva "Mona Lisa" autentično djelo renesansnog majstora, a za druge je to ipak tek jedna od slika proizašlih iz njegove radionice.
Postojanje zbirke, inače, držano je u tajnosti sve do smrti Berlusconija kojemu su po svemu sudeći umjetnine bile velika strast. Samo ljudi bliski Berlusconiju, ili politički i poslovni suradnici, bili su upućeni u njegovu zbirku, koja je uključivala golemi autoportret i 3-metarsku mramornu statuu političara – rođendanski dar jednog trgovca umjetninama iz Napulja.
Berlusconi je najčešće kupovao umjetnička djela na aukcijama ili putem TV prodaje, iz zabave, kako bi "pobjegao" od stresa politike i biznisa. Imao je vrlo šarolik ukus koji se protezao od renesanse do 20. stoljeća, a plaćao ih je od nekoliko tisuća do milijuna eura.
A jedan od ključnih ljudi koji su mu pomagali oko zbirke je i Lucas Vianini koji je Berlusconija upoznao upravo preko TV prodaje. Dok je predstavljao, kako je opisao, "vrlo sugestivnu" sliku ožalošćene Djevice Marije, na kanalu za kasnu noćnu prodaju primio je poziv od vrlo zainteresiranog kupca. A onda mu je telefonist rekao da se kupac zove Silvio Berlusconi. Mislio je da je to šala.
"Kada je osoba dala Villu San Martino u Arcoreu kao svoju adresu i telefonski broj svoje tajnice, shvatio sam da je to doista Berlusconi", rekao je Vianini za Guardian.
"Te je večeri rezervirao sva umjetnička djela, stvorivši situaciju bez presedana: prodaja je završila nakon tri sata jer nisam imao više slika za ponuditi, toliko da sam morao zamoliti asistenta da dohvati ostala djela iz zalihe. Kako bih mogao nastaviti emisiju."
Telefonski poziv prije Božića 2018. označio je početak prijateljstva između Berlusconija, koji je preminuo u lipnju prošle godine u dobi od 86 godina, i Vianinija, koji je imenovan glavnim kustosom njegove goleme zbirke umjetnina.
Vianini se nikako ne slaže sa sudom Vittorija Sgarbija da je zbirka "bezvrijedna" i da je rezultat "besanih noći", s fokusom na kvantitetu, a ne na kvalitetu.
"Sgarbi nije bio pošten u svojoj procjeni i nije uzeo u obzir važna djela iz zbirke", rekao je. "Osim toga, cilj nije bio potrošiti milijun na sliku – Berlusconi je to već učinio. Slike je izabrao zbog njihove ljepote i ugodnosti. Cilj je bio prošetati kroz brojne slikarske žanrove."
Vianini se živo sjeća prvog susreta s Berlusconijem, kada mu je predao radove kupljene tijekom TV prodaje.
"Batler me odveo u sobu, a nakon nekoliko minuta dotrčali su psi i pojavio se Berlusconi", rekao je. "Dočekao me s velikim osmijehom i čvrstim stiskom ruke. Budući da imam strast prema umjetnosti, divio sam se Villi San Martino. Sjećam se kamina upaljenih u svakoj sobi, svijetlih boja emajliranih zidova, škripe starinskih parketa, impozantnih venecijanskih lustera, raznobojnog božićnog drvca i fotografija njegove obitelji u prekrasnim srebrnim okvirima."
Nakon bezalkoholnog aperitiva, Berlusconi je uzeo Vianinijev broj i zamolio ga da bude glavni kustos njegove zbirke.
Znao je primiti i neke savjete, kako je otkrio, od svog najboljeg kupca.
"Rekao je da moram biti oštroumniji i ubrzati prezentaciju radova bez previše zadržavanja na nebitnim detaljima, jer u konačnici ljepota ne treba mnogo riječi. Također mi je dao savjete o mom izgledu i savjetovao me da ošišam bradu."
Vianini je bio smješten u aneksu vile Gernetto, još jednog od Berlusconijevih domova, gdje je bio odgovoran za katalogiziranje i podjelu umjetničkih djela po žanrovima.
"Berlusconi je volio mnoge klasične žanrove. Ali posebno je volio slikarstvo s mitološkim prizorima, posebno ljubavnu priču Selene i Endimiona. Oduvijek sam osjećao da je Berlusconi, kao čovjek koji je bio toliko zaljubljen u život, volio ideju besmrtnosti i možda je iz tog razloga više volio mit o vječnoj ljubavi. Imao je osjetljivu dušu."
Ipak, ne bi se svi složili s tom ocjenom. Slike golih žena iz Berlusconijeve zbirke neki dovode u vezu s njegovom drugom velikom strasti, onoj prema ženama, i sklonosti bunga bunga zabavama.
Ali Vianini inzistira na tome da su te slike većinom akademski aktovi te da u njima nije bilo ničeg erotskog ili pornografskog.
Za sad se ne zna kakva sudbina čeka Berlusconijeve umjetnine, iako se priča da bi mogle biti zadržane kao spomen na osebujnu ličnost kakva je on zasigurno bio.