Jedinstvo NATO-saveznika najbolji je način za pobjedu u ratu koji je ruski predsjednik Vladimir Putin pokrenuo protiv Ukrajine”, rekla je u četvrtak, 28. travnja, španjolska ministrica obrane Margarita Robles. “Nećemo mu (Putinu) dopustiti da se izvuče”, izjavila je tijekom posjeta vojnoj bazi u Latviji, izvijestila je agencija EFE.
Dva dana ranije održan je u vojnoj bazi Ramstein u Njemačkoj sastanak na kojem je formirana Savjetodavna skupina za obranu Ukrajine. Na kojem se okupilo više zemalja nego što NATO ima članica. Budući da nigdje nije bio objavljen popis sudionica, upitao sam američko Ministarstvo obrane da mi ga dostavi. Odgovor je bio brz i besadržajan. “Pojedinačne zemlje mogu govoriti o sudjelovanju i nacionalnim naporima da podrže Ukrajinu, a kao što je ministar Austin (Lloyd) rekao, više od 40 zemalja je sudjelovalo na sastanku Savjetodavne skupine za obranu Ukrajine.”
U vijestima se navodilo da su na sastanku bili i “prijatelji iz Azije, Afrike i sa Srednjeg istoka”. Među imenima su se spominjali Izrael, Kenija, Japan, Katar. Kao razlog za izbjegavanje navođenja popisa svih zemalja na um mi pada mogućnost da su među njima neke kojima bi u javnosti (Rusija zna tko je bio) stvaralo probleme kad bi se saznalo da su ondje – Srbija?
Američki predsjednik Joe Biden zatražio je 28. travnja od Kongresa 33 milijarde dolara za potporu Ukrajini i nove alate za izvlačenje financijskih sredstava od ruskih oligarha. Zahtjev za financiranje uključuje više od 20 milijardi dolara za oružje, streljivo i drugu vojnu pomoć, kao i 8,5 milijardi dolara izravne ekonomske pomoći vladi i tri milijarde dolara humanitarne pomoći. “Potreban nam je ovaj zakon kako bismo podržali Ukrajinu u njezinoj borbi za slobodu”, rekao je u četvrtak Biden u Bijeloj kući nakon što je potpisao zahtjev. “Cijena ove borbe nije mala, ali prihvaćanje agresije bit će skuplje.”
Predsjednik Biden odbacio je tvrdnju Moskve da NATO vodi rat preko posrednika u Ukrajini te je retoriku iz Kremlja nazvao “uznemirujućom”. “Ne napadamo Rusiju. Washington pomaže Ukrajini da se sama obrani od ruske agresije. Rusija je agresor”, rekao je američki predsjednik i dodao da svijet zbog toga mora Rusiju pozvati na odgovornost. “Spremni smo na sve što god oni učinili”, rekao je Biden o prijetnjama iz Rusije. Dodajući da je novim paketom započeo “prijelaz na dugoročnu sigurnosnu pomoć”.
Dva dana poslije, u subotu 30. travnja, ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov reterira od ranijih prijetnji korištenja nuklearnog oružja te navodi kako Moskva smatra da sankcije Zapada Rusiji i isporuke oružja Ukrajini ometaju mirovne pregovore. “Na dnevnom redu [mirovnih] razgovora su, između ostalog, i pitanja denacifikacije, priznavanja novih geopolitičkih realnosti, ukidanja sankcija, statusa ruskog jezika”, rekao je Lavrov.
Ovaj set citata dobiva novu razinu sadržaja kad se stavi u kontekst izjave američkog ministra obrane Lloyda Austina, generala, nakon što se vratio iz Kijeva, gdje je 24. travnja bio u posjetu s državnim tajnikom Antonyjem Blinkenom. “Želimo vidjeti Rusiju oslabljenu do te mjere da ne može učiniti stvari koje je učinila u invaziji na Ukrajinu”, rekao je na neimenovanoj lokaciji u Poljskoj po povratku. Dodajući da Bidenova administracija proučava dodatne načine osiguravanja protuzračne obrane i topničkih sustava Ukrajini. Uz važnu napomenu da je kontrola izvoza sofisticiranih tehničkih proizvoda, nametnuta odmah nakon početka agresije, dovela do ozbiljnih poteškoća u radu ruske vojne industrije.
Zapovjednik Združenog stožera američke vojske general Mark Milley bio je još jasniji: “Ako se Rusija iz ovog izvuče bez ikakve štete, onda nestaje i takozvani međunarodni poredak, a ako se to dogodi, onda ulazimo u doba ozbiljno povećane nestabilnosti.”
David E. Sanger, novinar The New York Timesa koji desetljećima prati sigurnosnu politiku, zaključio je: “Kada je ministar obrane Lloyd J. Austin III na kraju tajnovitog posjeta Ukrajini izjavio da je cilj Amerike vidjeti Rusiju toliko oslabljenu da više neće imati moć napadati susjednu državu, priznao je transformaciju sukoba, od bitke oko kontrole nad Ukrajinom do one koja Washington izravnije suprotstavlja Moskvi.”
Iako je Pentagon pokušao ublažiti izjave ministra Austina, one su na više razina definirane kao promjena paradigme pristupa SAD-a ruskoj agresiji na Ukrajinu. Što je u nedjelju, 1. svibnja, zacementirano posjetom Nancy Pelosi, predsjednice Kongresa, Kijevu. “Posjetili smo vas da vam zahvalimo za vašu borbu za slobodu... Vaša borba je borba za sve. Naša je obveza biti uz vas dok se borba ne završi”, rekla je Pelosi u videu koji je podijelio ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski na Twitteru.
Formiranje Savjetodavne skupine za obranu Ukrajine jedan je od koraka u tom smjeru jer se uspostavlja mehanizam međunarodne suradnje kakav je bio tijekom borbe protiv terorističke skupine Islamska država (IS). Koja je za cilj imala uništiti IS, u čemu je u velikoj mjeri uspjela i u tome svjetlu treba gledati izjavu ministrice Robles da je “jedinstvo NATO saveznika najbolji način za pobjedu u ratu”. Promjena retorike koja slijedi ministra Austina, ne više obrana Ukrajine, nego pobjeda nad Rusijom. U taj kontekst treba smjestiti i izjavu Jensa Stoltenberga, glavnog tajnika NATO-a, od 28. travnja: “NATO je spreman godinama podržavati Ukrajinu u ratu s Rusijom, uključujući i pomoć Kijevu da prijeđe s oružja iz sovjetske ere na moderno zapadno oružje i sustave.” Jer, zaključuje Stoltenberg, “apsolutno postoji mogućnost da će se ovaj rat vući i trajati mjesecima i godinama”. Novac koji je predsjednik Biden najavio dio je te slike.
Za obrat razmišljanja u Washingtonu i NATO-u zaslužna je sama Rusija. Njezina neuspješnost na vojnom planu, krah operacije kod Kijeva i nemoć u osvajanju Mariupolja uz teške gubitke u ljudstvu (konzervativne procjene govore o 15.000 poginulih) i zoran dokaz nesposobnosti za strateške manevre uvjerili su zapadne stratege da ruska konvencionalna sila nije tako ozbiljna prijetnja kakvom se smatrala. U ovom trenutku, prije nego što nove pošiljke strateškog naoružanja stignu u ruke Kijeva, Rusija maksimalno može računati na veći dio ukrajinskih oblasti Doneck i Luhansk te kopneni most do Krima. I Herson na sjeveru. Što je za vojnu silu kakvom se predstavljala, realno, poraz. Uz posljedice koje Moskva uopće nije uzimala u obzir, kao što je jačanje jedinstva NATO-a, vjerojatni ulazak Finske i Švedske u Savez i stvaranje jedinstvene Ukrajine na potki proturuskih emocija. Da, neugodan je taj zakon nenamjeravanih posljedica.
”Takav je razvoj Ruse posramio i koštao prijeko potrebnog kredibiliteta kod partnera poput Kine. S američkog stajališta, Ukrajina je od izgubljenog slučaja prešla u stratešku vjerojatnost”, tumači George Friedman iz Geopolitical Futures. I zaključuje: “U ovom trenutku postalo je jasno da su ukrajinske snage visoko motivirane i prilično dobro uvježbane. Mogu podnijeti gubitke, zamijeniti ih i ne doživjeti kolaps svojih snaga. Ukrajina bi se vrlo vjerojatno mogla boriti protiv Rusa do pat-pozicije koju si Rusi ne smiju priuštiti ni vojno ni politički. S obzirom na manjak ruskih rezervi, bilo bi moguće da Ukrajina prisili Ruse na odstupanje ili čak povlačenje.”
Sanger u NYT dodaje kako je sada cilj američke obavještajne zajednice izvijestiti rusku javnost da je intervencija u Ukrajini u raspadu te da će Rusija iz rata izaći bitno slabija, vojno i ekonomski, nego što je bila 24. veljače, na dan početka napada.
”Za ruskog predsjednika Vladimira Putina ovo je porazni neuspjeh, jer je upotreba vojne sile središnja točka njegove strategije pozicioniranja Rusije globalno važnom. Rusija jest ogromna, ali to je država srednje važnosti koja još uvijek žudi biti supersilom. Kako bi popunio jaz između kapaciteta i težnji, Putin se u više navrata okrenuo jedinoj sferi u kojoj Rusija još može imati sadržaj svjetske klase: vojnoj sili. Dobrodošla je činjenica da neuspjeh ruske trule vojske u Ukrajini slabi ovu tvrdnju. Nažalost, ovo također ostavlja svijet suočen s nuklearnom silom koja je to pripravna dokazati.” Tako je situaciju objasnila Zanny Minton Beddoes, glavna urednica tjednika The Economist. Otvarajući tako nova pitanja koja nastaju promjenom paradigme američkog i NATO-ova stava prema ratu u Ukrajini i Rusiji. Riječ je o rizicima na koje treba računati, a koji nisu nezanemarivi.
Prvi bi bio odluka u Kremlju da se krene u masovni napad na Ukrajinu, analitička kuća Teneo smatra da bi Putin, nesklon priznati pobjedu, mogao pokrenuti opću ili djelomičnu mobilizaciju te baciti sve snage u napad. Upitna je učinkovitost takve mjere jer bi mogla izazvati prosvjede u zemlji.
Ugroza svih ugroza je moguće korištenje oružja masovnog uništenja. Da je riječ o prijetnji koja se ozbiljno razmatra, potvrđuje upozorenje koje je nedavno izrekao William J. Burns, direktor Središnje obavještajne agencije (CIA): “S obzirom na zastoje s kojima su se [Putin i rusko vodstvo] do sada suočili, u vojnom smislu, nitko od nas ne smije olako pristupiti prijetnji koju predstavlja potencijalno pribjegavanje taktičkom nuklearnom oružju ili nuklearnom oružju niskog učinka.” U igri je i pokretanje pogubnih kibernetičkih napada na američku i europsku infrastrukturu. Friedman razmišlja i o mogućem ruskom preduhitrujućem napadu, a europski dužnosnici vide mogućnost detonacije nuklearnog oružja, taktičkog, iznad Crnog mora ili ukrajinskog ozemlja. Graham Allison, profesor s Harvarda, i Gideon Rose, iz uglednog američkog Vijeća za vanjske odnose (CFR), smatraju da se Putin neće osmjeliti na nuklearni udar. Allison vjeruje da će Rusija, pritisnuta čvrstom ukrajinskom obranom i sankcijama, u konačnici pristati na primirje.
Ruska agresija na Ukrajinu nije se, očekivano, prelila na susjedne države, ali niz eksplozija proteklih dana u Pridnjestrovlju, odmetnutoj pokrajini Moldove (Moldavija), signalizira mogućnost da se rat artificijelno proširi. Moldova, najsiromašnija europska država, gotovo je idealna meta za Moskvu jer bi tako otvorila prijetnju prema Rumunjskoj kreirajući sebi drugu točku za napad na Odesu s leđa. U tom se kontekstu, o čemu u Moskvi vjerojatno razmišljaju, spominje i moguće širenje sukoba na ruski teritorij, što Ukrajina radi stalnim napadima na skladišta u blizini granice. To bi bio dodatni razlog za Rusiju da se okrene očajničkim mjerama (vidi točku iznad). Seth G. Jones, direktor Programa međunarodne sigurnosti u poznatom promišljalištu Centar za strateške i međunarodne studije u Washingtonu (CSIS), prijetnju vidi u mogućoj odluci ruskog obavještajnog aparata da ciljem postanu pošiljke oružja za Ukrajinu dok su još unutar granica NATO-a. To bi otvorilo najgori scenarij, rat Rusije i NATO-a koji automatizmom prelazi u nuklearni sukob.
Rat energentima traje, a Rusija bi se mogla odlučiti na prekid opskrbe Europe plinom i naftom kako bi preduhitrila embargo na prodaju energenata. U Kremlju je, o čemu sam pisao na jutarnji.hr, kreirana strategija ekonomskog rata koja cilja na nezadovoljstvo europskog stanovništva zbog visokih cijena energije i prateće inflacije. Nestanak plina izazvao bi recesiju pa bi u Moskvi mogli zaključiti da takve okolnosti svakako vode do smanjenja solidarnosti s Ukrajinom što bi utjecalo na isporuku naoružanja. Nedavni prekid isporuke plina Poljskoj i Bugarskoj mogao bi biti pokazna vježba, a stratezi u Moskvi mogli bi se povesti za taktikom “use it or lose it” (iskoristi ili izgubi).
Malo je vjerojatno, ali ne treba isključiti mogućnost da Rusija izazove trvenja s Japanom oko Sjevernih teritorija, kako ih naziva Tokio, ili Kurila, kako ih naziva Moskva. Takvo bi nešto u ovoj situaciji naišlo na snažno protivljenje Pekinga.
Ovo je trenutak kad, u razmatranju razvoja ruske agresije na Ukrajinu, pogled treba podići sa zemljovida istočne Europe i Crnog mora. I usmjeriti prema cijeloj Euraziji jer produljenje vojnog sukoba podrazumijeva taktički fokus na zapad tog superkontinenta, globalne gravitacijske točke. Presudno je pitanje, strateško, višedimenzionalni spor koji obilježava 21. stoljeće, Zapad vs. Narodna Republika Kina. Slabljenje Rusije, trenutno bespogovornog kineskog saveznika s kojim je planirano potkopavanje Zapada i naočigled svijeta priznanje Rusije da nije vojna sila, preciznije da to jest samo zbog oružja masovnog uništenja, dovodi NR Kinu u osjetljiv položaj jer je na zapadu Eurazije moguća destabilizacija. To je riječ koje se svaka vlast u Pekingu grozi. Slaba Rusija, osiromašena jer gubi europsko tržište za energente, nije više željeni saveznik. Peking gubi sigurno zaleđe koje mu je dosad omogućavalo da se gotovo isključivo bavi Pacifikom. Što ga čini nervoznim.
Dodatna je nevolja što je ruska vojska sudjelovala u vojnim operacijama (Rusija, Libija) pa se nije pokazala doraslom slomiti vojno slabiju Ukrajinu. Narodnooslobodilačka vojska NR Kine nije sudjelovala u vojnim operacijama od sukoba s Vijetnamom 1979. godine. Dvije vojske povezuje i napredovanje u hijerarhiji političkim, ne vojnim kriterijima. Ruski krah u Ukrajini pokazuje u kojoj je to mjeri ograničavajući čimbenik. Peking je uvjeren da takvo nešto u njihovoj vojsci ne postoji jer je sustav zasnovan na ideji meritokracije, ali to neće biti očito dok se ne testira na bojišnici. Čitateljice i čitatelji sa sklonosti prema religiji neka zapale svijeću da do toga ne dođe, ostalima, poput mene, ostaje nadati se najboljem.
Strateški je cilj Pekinga slamanje Republike Kine na Tajvanu i nasilno pripajanje NR Kini. Što je supstancijalni čimbenik u jednadžbi postojećeg sukoba u Indo-Pacifiku koji predstavlja stratešku neuralgičnu točku bitke za Euraziju. Ne nužno za dominaciju, kako ju je tumačio Zbigniew Brzezinski, već za onemogućavanje kineske dominacije koja bi se s istoka Eurazije proširila svijetom, međunarodni poredak s kineskim karakteristikama. Jednostavnije, svijet po želji kineskih komunističkih kapitalista, bez sloboda, vladavine prava, sigurnosti. Prevlast tamne strane. Ponavljam, ne za dominaciju Zapada jer je NR Kina jednostavno premoćna, ali za uspostavu miroljubive koegzistencije, uravnoteženog odnosa.
Tajvan se za taj rat priprema već dugo i ne treba dvojiti da je razina spremnosti viša nego ukrajinska u trenutku kad ju je Rusija napala. Zapad, što više nije geografski nego pojam zajednice koja dijeli interese slobode na političkom i ekonomskom planu, jer uključuje i primjerice Japan, pokazao je gotovo pa iznenađujuću razinu jedinstva u otporu agresivnoj politici. Sukob Pekinga i tog bloka bio bi destruktivan za oba s važnom razlikom. Na Zapadu vlade djeluju uz podršku javnosti. Komunistička partija u NR Kini ima vlast zato što ispunjava svoj dio društvenog ugovora, stalno poboljšavanje standarda. Ekonomski zastoj, sankcije, rat, sve bi to narušilo ugovor i upitno je bi li nacionalni naboj kineske etničke skupine Han bio dostatan homogenizirajući moment za očuvanje sadašnje vlasti. Još jedan element slagalice je Indija, koja je zauzela rezerviran stav prema Rusiji. U slučaju sukoba s NR Kinom ne treba očekivati istu poziciju, prije moguće operacije da se na Himalaji ostvare granice kakve New Delhi želi.
Promjenu američke paradigme treba tumačiti i ovim argumentima.