Djelomična euforija koja je obuzela dio hrvatske sportske javnosti (uglavnom navijački puk) nakon ždrijeba za grupnu fazu ovogodišnje Lige prvaka uglavnom “ne pije vodu”. Teško je naći argumente za tezu da je Dinamo dobio “laku” ili “lakšu” skupinu (ako takvih u LP-u uopće ima). Toga je svjestan i sam, kako kažu, “ključni čovjek” Dinama (danas bez formalnih ovlasti i u “izbjeglištvu” u Međugorju), Zdravko Mamić, koji mi je, u našemu nedavnom telefonskom razgovoru, najotvorenije rekao da Dinamo u svojoj skupini LP-a (u konkurenciji s Manchester Cityjem, Shakhtarom i Atalantom) maksimalno može računati na - 5 bodova. Ovako je kazao:
- Smatram da nećemo biti totalni autsajderi, i ako bismo osvojili 5 bodova - to bi bilo čudo. Jer, to bi bilo dovoljno za treće mjesto, a samim time i za plasman u proljetni dio natjecanja. I to bi doista bio povijesni rezultat!
Pet bodova - to znači jednu pobjedu, 2 remija i, tako ispada, 3 poraza. U novčanom smislu, kaže Mamić, Dinamo bi za to bio nagrađen, iz fonda UEFA-e, s 4,5 milijuna eura.
Tko misli da je ovo malo, neka se sjeti kako je Dinamo prolazio u Ligi prvaka u zadnjih, recimo, desetak godina. Od 2009. do danas (ne računajući aktualnu sezonu, 2019. - 2020.) četiri je puta igrao u grupnoj fazi LP-a - 2011., 2012., 2015. i 2016. godine - i u ukupno 24 utakmice ostvario jednu jedinu pobjedu, jedan neriješen rezultat i - 22 poraza. Uz katastrofalnu gol-razliku i uvijek čvrsto prikovan za posljednje, 4. mjesto u skupini, koje je, naravno, podrazumijevalo eliminaciju iz daljeg natjecanja.
Sjećam se svih tih utakmica kao da su bile jučer. U jesen 2011. (pod vodstvom Krunoslava Jurčića, kralja “kontrolirane igre”) Dinamo je u skupini LP-a “osvojio” 0 bodova, a ukupna mu je gol-razlika bila 3:22. Ispred njega bili su tada Real Madrid, Lyon i Ajax. Najteži poraz u toj sezoni Dinamo je doživio od Lyona na svom terenu, u Maksimiru - 1:7.
Iduće, 2012. godine, s Antom Čačićem kao trenerom, Dinamo sve do zadnjega, 6. kola ne samo da nije osvojio niti bod nego nije zabio nijedan jedini gol - a onda je u toj zadnjoj utakmici, protiv kijevskog Dinama, po pravoj snježnoj mećavi, “iskopao” remi (1:1), izjednačujućim golom u 95. minuti iz jedanaesterca. Ostao je, naravno, na posljednjem, 4. mjestu, uz gol-razliku 1:14. Ispred Dinama bili su te jeseni Paris Saint-Germain, Porto i Dinamo Kijev.
Sljedeći, treći put Dinamo je u skupini LP-a igrao 2015., predvođen “članom Obitelji” Zoranom Mamićem. Počelo je fantastično - pobjedom nad Arsenalom u Maksimiru 2:1. No u preostalih pet utakmica Dinamo je doživio pet poraza i na kraju ponovno zauzeo posljednje, 4. mjesto, uz gol-razliku 3:14. Ispred njega su u toj skupini bili Bayern, Arsenal i Olympiacos.
A četvrti smo put Dinamo u grupnoj fazi LP-a gledali u jesen 2016., kada su se na Dinamovoj klupi izredala čak trojica trenera: Zlatko Kranjčar, Željko Sopić (kao privremeno rješenje) i Bugarin Ivajlo Petev. Ovaj put Dinamo ni nakon svih šest kola nije dao nijedan gol, a primio ih je 15. U njegovoj su skupini bili tada Juventus, Sevilla i Lyon.
Toliko, u najkraćem, o Dinamovoj, nimalo slavnoj, prošlosti u Ligi prvaka, u zadnjemu desetljeću. Prije nekoliko dana čuo sam se s bivšim trenerom Rijeke i sadašnjim izbornikom slovenske reprezentacije Matjažom Kekom - čovjekom koji je stariji od današnjega Dinamova trenera Nenada Bjelice punih 10 godina i koji mu je svojedobno bio predavač na seminaru u Umagu, u okviru Škole za licencu UEFA Pro - i, moram priznati, ostao pomalo zatečen hladnim racionalizmom (ili realizmom, možemo i tako reći) kojim je prokomentirao Dinamove izglede u ovogodišnjoj Ligi prvaka (i, općenito, u aktualnoj nogometnoj sezoni, 2019. - 2020.). Njegove će riječi sigurno djelovati kao hladan tuš onima koji vole dizati euforiju i koji se više vode emocijama, a manje razumom. Kek mi je rekao tri bitne stvari.
Matjaž Kek, trener Rijeke
Prvo: “U Dinamovim je rezultatima i ove godine vidljiv rukopis trenera Nenada Bjelice - iako je moje mišljenje da će ova sezona i za Bjelicu biti puno teža u odnosu na prošlu. Jer, kako to zna biti na našim prostorima, uvijek su očekivanja velika i uvijek se traži nešto više, a grupna faza LP-a je ipak nešto drugo nego kvalifikacije i grupna faza Europske lige.”
Druga je Kekova poruka: “Kako je pokazao i sam početak HNL-a - Dinamo će biti taj kojeg će svi loviti i pokušati mu otkinuti koji bod.” (Kek mi je ovo rekao dva dana nakon što je Dinamo, u 7. kolu HNL-a, izgubio od Hajduka na splitskom Poljudu 0:1.)
I treće, striktno vezano za ovogodišnju Ligu prvaka i skupinu koju je ždrijeb odredio Dinamu: “Ne bi bilo pametno podcijeniti prvaka Ukrajine Šahtar, a osobito ne Atalantu, koja sa svojim trenerom Gasperinijem nije slučajno u zahtjevnom talijanskom prvenstvu došla do Lige prvaka. I koja možda nije spektakularna kao Juventus ili Roma, ali ima svoj stil, način igre i kvalitetu. A ima i slovenskog reprezentativca Josipa Iličića!”
S Nenadom Bjelicom sam se, kao i u listopadu prošle godine, našao, i s njim u četiri oka porazgovarao nešto više od sat vremena, u kafiću klupskoga hotela, ispod južne tribine. Taman je bio odradio trening sa svojim igračima, na pomoćnom terenu “Hitrec-Kacijan”. Bio je isti kao i lani (tek s malo, i to, moram priznati, efektno, promijenjenom frizurom): smiren, opušten, hladnokrvan, komunikativan, vrlo odmjeren i realističan u svojim objašnjenjima, krajnje uvjerljiv i autoritativan u svojim, nerijetko s puno brojaka potkrijepljenim, argumentiranjima... Upoznao sam ga s Kekovim prognozama (znajući koliko drži do njega i njegova mišljenja), na što mi je on, bez mnogo okolišanja, odgovorio da je Kek u pravu i da se s njim u potpunosti slaže.
A to znači - kaže, tj. potvrđuje, Bjelica: prvo, da je Dinamo dobio “jako tešku grupu”; drugo, da je Manchester City apsolutni favorit ne samo za prvo mjesto u skupini nego i, općenito, za osvajanje Lige prvaka; treće, da “Atalanta, vođena Gasperinijem, nije mijenjala momčad u odnosu na prošlo prvenstvo” i da “stvarno igra odličan nogomet”; a četvrto, što se Šahtara tiče - posebno napominje Bjelica: “Šahtar je momčad koja ima puno više iskustva od Dinama, kvalitetniji su, više vrijede, skupina su igrača internacionalaca i, kao i Atalanta, apsolutni su favoriti u utakmicama protiv Dinama.”
To, međutim, ne znači da se Bjelica boji i da je, u konačnici, pesimist. Naprotiv, rekao mi je da, i dalje, ima gard “vječitog optimista” i da čvrsto vjeruje da će se Dinamo moći nositi i sa Shakhtarom i s Atalantom - “jer su oni, zapravo, nivo Benfice, s kojom smo bili uspješni” (iako je Dinamo, prisjetimo se, u osmini finala EL-a, u ožujku o. g., bio poražen, i time eliminiran iz daljeg natjecanja, baš od nje, Benfice! - op. a.). Pritom mi je Bjelica, u svom stilu, rekao da će Dinamo “u svakoj utakmici ići po 3 boda - pa ćemo vidjeti koliko ćemo skupiti”.
Slavlje Dinama
Zapravo, i kod Bjelice kao i kod mnogih drugih ljudi u i oko Dinama vlada izvjesna količina pritajenog optimizma (ali koji nisu previše skloni iznositi prema van) koji se temelji na dvije interesantne okolnosti.
Prvo, Šahtar i Atalanta ne igraju na svojim stadionima, niti u svojim gradovima. Atalanta igra na San Siru u Milanu (jer se njezin stadion u Bergamu gradi), dok Šahtar iz poznatih razloga već godinama ne igra u svom Donjecku nego u Harkivu, mnogo sjeverozapadnije u odnosu na Donjeck.
A drugo, u zadnjem, 6. kolu Manchester City dolazi u goste Dinamu, u Maksimir. Pretpostavka je da će dotad osvojiti dovoljan broj bodova za prvo mjesto u skupini i da će stoga igrati u “šarenom” sastavu, s puno mlađih, neiskusnijih igrača - što je onda, naravno, prigoda za Dinamo da napravi iznenađenje. I da mu, recimo, otme barem bod.
Ali budimo realni, trezveni i dokraja realistični - najveća prednost i najveća snaga ovoga Dinama leži u samome njegovu treneru Nenadu Bjelici. Bjelica je u ovome trenutku najbolji hrvatski trener - sasvim sigurno unutar HNL-a, a vrlo vjerojatno i mnogo šire (ako ne i globalno). Danas se, štoviše, sve više govori o “fenomenu Bjelica”.
Zdravko Mamić mi je o njemu ovako rekao: “Može se govoriti da je Bjelica jedan od najboljih, ako ne i najbolji trener svih vremena u Dinamu.”
U hrvatskim nogometnim krugovima se već danas naveliko priča da će u ljeto 2020., nakon završenoga Europskoga prvenstva, upravo on, Bjelica, preuzeti vođenje hrvatske nogometne reprezentacije. Osobno sam za to čuo iz dva vrlo ozbiljna izvora. Po jednima, o tome se ozbiljnije počelo razmišljati već nakon Svjetskog prvenstva u Rusiji 2018., a po drugima su razgovori na tu temu osobito dobili na zamahu po završetku prethodne nogometne sezone, u kojoj je Dinamo suvereno osvojio naslov prvaka Hrvatske i pritom se nakon nekoliko sušnih desetljeća uspio plasirati u proljetni dio euro-natjecanja (i, štoviše, dogurati čak i do osmine finala EL-a).
Da je Nenad Bjelica, na određen način, “predestiniran” da, u vrlo dogledno vrijeme, postane novi izbornik hrvatske reprezentacije, svjedoči i to da redakcija zagrebačkih Sportskih novosti namjerava o njemu napisati i objaviti knjigu - nešto slično superpopularnoj knjizi o Zlatku Daliću, aktualnom izborniku naše reprezentacije koji je s “vatrenima” na SP-u u Rusiji 2018. osvojio naslov viceprvaka svijeta (inače, o Bjelici je već objavljena jedna knjiga, i to u Italiji, gdje je 2014.-2015. trenirao Speziju). A u hrvatskom nogometnom svijetu, kažu mi najupućeniji, vlada nepisano pravilo da su, uvijek sjajno informirani i na licu mjesta, novinari i urednici SN-a ti koji (svojim pisanjem, navijanjem, lobiranjem itd.) (pred)određuju, odnosno anticipiraju, tko će biti budući izbornik hrvatske izabrane vrste.
Da ne bi bilo pogrešno shvaćeno: ovo, naravno, nema nikakve veze s vrednovanjem Zlatka Dalića kao sadašnjeg izbornika, nego znači, jednostavno, racionalno planiranje za budućnost koja slijedi. Sam Dalić mi je, prije nepuna dva mjeseca, rekao, za našega dvodnevnog druženja u Varaždinu, da će nakon EP-a 2020. sigurno otići (koliko sam shvatio, bez obzira na postignuti rezultat, a, sudeći po utakmici protiv Slovačke, moglo bi opet biti jako uspješno).
Arijan Ademi, Bruno Petković.
Bjelica je, koliko vidim, svjestan toga da je sasvim prirodan, štoviše najprirodniji, slijed događaja u hrvatskome nogometu da nakon Zlatka Dalića baš on preuzme hrvatsku reprezentaciju, a na moje konkretno pitanje jesu li s njim o tome vođeni kakvi razgovori i ima li on osobno želju ili namjeru postati izbornikom, dao mi je diplomatski vješto sročen odgovor: “Nemam nikakvih saznanja po tom pitanju. Ugovor me veže za Dinamo do 1. lipnja 2021. i u ovome sam trenutku fokusiran samo na nj. Mislim da je svakom hrvatskom treneru želja biti, jednoga dana, izbornik hrvatske reprezentacije, a hoće li se i kada to dogoditi - stvarno ne znam...”
Nije, dakle, opovrgnuo da je zainteresiran za vođenje hrvatske reprezentacije - ali kao ozbiljan čovjek i profesionalac nije to ni potvrdio.
Osim sa samim Bjelicom, proteklih sam dana razgovarao i s nekolicinom Bjeličinih najbližih suradnika u Dinamu, tj. s onima s kojima je on u svakodnevnom radnom kontaktu. Evo kako oni vide najvažnije Bjeličine prednosti i vrline (izložit ću ih “taksativno”, na sličan način na koji su ih i oni meni izložili).
Prvo, Bjelica ima iznimnu socijalnu inteligenciju.
Drugo, on je ujedno i odličan psiholog, što maksimalno koristi u svojoj komunikaciji s igračima.
Treće, on sa svakim igračem njeguje poseban, individualan odnos, i iz takvoga tretmana baš nitko nije izuzet, pa ni treći vratar Dinko Horkaš. “Ima toliko taština u aktualnome Dinamovu rosteru”, rekao mi je jedan sugovornik, “svih 27 misle da su Messi, a eto, niste dosad vidjeli nijedno iskakanje!”
Četvrto, Bjelica ima “produžene” ruke na terenu, a to su Emir Dilaver i kapetan, inače makedonski reprezentativac, Arijan Ademi - dvojica vrlo požrtvovnih igrača, koji svojim zalaganjem i “ratničkim” pristupom kontinuirano daju primjer ostalima. I cijelome Dinamu, na neki način, daju imidž “ratničke” momčadi.
Peto, ima neporeciv autoritet i znanje, ali se, usprkos tome, nikada nije čulo da je prema bilo kome povisio ton. “Sad, nakon poraza od Hajduka u Splitu, gdje smo bili nezadovoljni suđenjem” - reče mi jedan Dinamov dužnosnik - opomenuo je igrače: “Budite dostojanstveni u porazu, kao što ste dosad bili dostojanstveni i u pobjedama!”
Međutim, ima u tom nizu i jedna ne toliko vrlina koliko postignuće (ili ostvarenje, pravi podvig) koje možda nadvisuje sve ostale i po kojem je Bjelica u ovome trenutku unikat i No. 1 - usudio bih se reći - i u europskim okvirima. Naime, od svih europskih klubova, pa i onih iz liga Petice, jedino se Dinamo može pohvaliti time da ima roster od čak 27 igrača - pri čemu poanta nije naprosto u tome da ih brojčano ima baš toliko nego u tome da svatko od njih u svakom trenutku može igrati ne samo u HNL-u nego i u Ligi prvaka (uz pretpostavku, naravno, da je zdrav). Drugim riječima - svatko je od njih za to pripremljen i u svakog se od njih vjeruje. I upravo je to bila središnja tema mog razgovora s Bjelicom, u klupskom hotelu na stadionu. Potvrdio mi je:
- Da, sve velike europske ekipe imaju roster od 25, 26 igrača, ali Dinamo je, čini mi se, jedini koji je u stanju u rotacijama promijeniti svih 11 igrača a da se to značajno ne osjeti na terenu. Ne znam iz kojeg se razloga drugi to ne usuđuju. Ja sam odlučio raditi rotacije od prvog dana u Dinamu i ništa me ne bi pokolebalo u toj mojoj namjeri, pa sve da od prvog dana i nije sve ispalo kako smo očekivali...
A - prisjetimo se - i nije: Dinamo je lani, u prošloj sezoni HNL-a, kiksao u 1. kolu protiv slabašnoga Rudeša (1:1), samo tri dana nakon blistave pobjede od 5:0 nad izraelskim prvakom Hapoel Be’er Sheva, u 2. pretkolu LP-a - i to prvenstveno (ili isključivo) zbog toga što je Bjelica nakon toga euro-trijumfa rotirao svih 11 igrača, pa je na teren protiv Rudeša poslao tzv. B-postavu. I svi su ga tada kritizirali ili mu se podrugivali (pa malo, da budem iskren, i ja). A evo do čega se, za godinu dana, došlo...
- To doista ne rade ni veliki klubovi, ne vidim nikoga da tako radi - rekao mi je Bjelica i pritom spomenuo jedan vrlo upečatljiv primjer.
Barcelona je u proljeće o. g., nakon što je osigurala naslov prvaka Španjolske, a uoči uzvratne utakmice protiv Liverpoola u polufinalu Lige prvaka (prvu je na Camp Nou dobila sa 3:0), pokušala napraviti to isto što Dinamo radi praktički svaki tjedan. Kad govorimo o Barceloni, mislimo, naravno, na njezina trenera Valverdea. Da bi sačuvao svoje glavne igrače za uzvrat u Liverpoolu, Valverde je uoči, rezultatski nebitne, prvenstvene utakmice protiv Celte, “zarotirao” gotovo cijelu momčad i sastavio ekipu u kojoj je od prvih 11 bio jedino Dembélé. I što se nakon toga dogodilo?
Tu, prvenstvenu utakmicu, s “B-momčadi”, protiv Celte Barcelona je izgubila s 0:2, da bi onda, za nekoliko dana, s kompletnom prvom momčadi izgubila i uzvratnu utakmicu u polufinalu Lige prvaka protiv Liverpoola s 0:4, ne uspjevši se plasirati u finale LP-a (jer je u ukupnom omjeru bilo 4:3 za Liverpool). Dakle, rotacija u Barceloni nije upalila.
S druge strane, vidjeli smo kako je prije nekoliko tjedana trener Bayerna Niko Kovač kukao i zapomagao u medijima kako ima tanku klupu i kako ne može sastaviti veći roster od 17, ili koliko već, igrača (da bi mu se onda uprava Bayerna u zadnji čas “smilovala” i kupila nekoliko zvučnih imena, među njima i Perišića).
Dakle, ono što Barcelona i Bayern na svojim razinama ne mogu - to Bjeličinu Dinamu u hrvatskim okvirima već godinu dana gotovo savršeno polazi za rukom. Na moje pitanje kada je, kao trener, prvi put postao svjestan toga da samo s rosterom većim od 25 igrača (ali kvalitetnih i uvijek spremnih i za euro-utakmice) možeš uspješno gurati na obje fronte, i u domaćem prvenstvu i u euro-natjecanjima, Bjelica mi je dao dva međusobno kompatibilna odgovora. U prvom je naglasio svoje trenersko iskustvo u Austriji Beč (u sezoni 2013.-2014.), a u drugom svoje recentno iskustvo u Dinamu (počevši od ljeta 2018.).
Prvi odgovor glasi:
- Da mi je za uspješno igranje na dvije fronte potreban širok roster, shvatio sam, najprije, u Austriji Beč (dakle 2013.-2014. - op. a.), jer smo tamo zbog malog broja igrača bili u nemogućnosti ostvarivati dobre rezultate na obje fronte. Patilo je prvenstvo...
Da podsjetim, Austria Beč se u toj sezoni natjecala u grupnoj fazi Lige prvaka, i to u skupini protiv Atletico Madrida, Zenita i Porta, i zauzela posljednje, 4. mjesto, ali s istim brojem bodova (5) kao i trećeplasirani Porto, a samo s bodom manje u odnosu na drugoplasirani Zenit (koji je osvojio 6 bodova). “Remizirali smo kod Zenita i u Portu”, kaže Bjelica, “a u Beču smo pobijedili Zenit sa 4:1. Falio nam je bod da bismo bili treći u skupini... Mogu sada reći da u odnosu na Austriju Beč iz te, 2013. godine, današnji Dinamo ima veću individualnu kvalitetu, veću širinu kadra, ali i puno veće iskustvo!”
A drugi Bjeličin odgovor glasi:
- Unutar kluba (Dinama - op. a.) smo procijenili da Dinamo uvijek pada u 10. ili 11. mjesecu - ili zbog zamora materijala, ili zbog toga što je u Europi izgubio neke opcije, a u HNL-u je već stekao određenu prednost. I onda, jasno, dođe do pada koncentracije i forme.... I zaključili smo, svi zajedno, da samo s velikim rosterom igrača i rotacijama nećemo imati rupe u formi tijekom jeseni. I tako je i bilo...
Nema nikakve dvojbe da je tvorac današnjeg Dinama Nenad Bjelica, i da bez Bjelice Dinamo ni približno ne bi ostvarivao takve rezultate kakve ostvaruje (osobito na europskom planu). Bjelica je iz, dojučer nepoznatih i neostvarenih (ili poluostvarenih) igrača, stvorio respektabilnu momčad i po euro-mjerilima, a neki od tih igrača u međuvremenu su postali i reprezentativci - Bruno Petković je jedan od njih. Međutim, bili bismo nepravedni ako određene, i ne baš tako male, zasluge ne bismo pripisali i Zdravku Mamiću, dugogodišnjem nedodirljivom šefu Dinama koji je danas, iz poznatih razloga, formalno samo Dinamov savjetnik (s privremenim/trajnim boravkom u Međugorju), ali je i dalje, čak i operativno, itekako prisutan u klubu. Bez Mamića i njegove angažiranosti Bjelica sasvim sigurno ne bi mogao imati maločas opisani roster od 27 vrlo kvalitetnih i za i europske utakmice uvijek (pod uvjetom da nisu ozlijeđeni) spremnih igrača.
Mamić je, uostalom, i doveo Bjelicu u Dinamo, a uočio ga je, ako ne prije, u kolovozu 2013., kad je Bjeličina Austria Beč u play-offu Lige prvaka pobijedila u Zagrebu Dinamo 2:0 (u uzvratu je bilo 3:2 za Dinamo) - tako da se u grupnu fazu LP-a te godine kvalificirala Austria, a ne Dinamo.
Bjelici, međutim, koliko se to sa strane može primijetiti, ide u prilog što Zdravka Mamića u Maksimiru fizički nema i što može raditi u jednoj velikoj opuštenosti, o kakvoj njegovi prethodnici, iz razdoblja prije Mamićeva bijega u BiH, nisu mogli ni sanjati. Jedan moj sugovornik, blizak upravi Dinama, rekao mi je:
- Zdravko Mamić i dalje 100 posto vlada situacijom - i predsjednikom Barišićem, i Izvršnim odborom, i Upravom - ali je doista prava sreća da ga nema svaki dan u klubu i da je atmosfera relaksirana. Ne puše nikome, pa ni Bjelici, za vrat - ali Bjelica s njim ima tjedne kontakte, sasluša ga i od tri-četiri Zdravkove sugestije dvije prihvati, a jednu ne...
U našem nedavnom telefonskom razgovoru Zdravko Mamić mi je istaknuo:
- Naš ovako suveren ulazak u elitno natjecanje Lige prvaka, među 32 najbolje momčadi starog kontinenta, velik je uspjeh, a tim je veći što dolazi kao kontinuitet u odnosu na prošlogodišnju povijesnu godinu, kada smo ostvarili to toliko željeno proljeće u Europi. Stavili smo Dinamo na ozbiljnu kartu nogometne Europe, podigli vrijednost i imidž cijeloga kluba i prihodovali prilično velike prihode koji nam omogućuju da u budućnosti vučemo još bolje i kvalitetnije poteze. Svaki osvojen bod u skupini LP-a dizat će Dinamo na ranking-ljestvici i koeficijent-ljestvici - i to je vrlo važno, sve su to strateške odrednice o kojima itekako moramo voditi računa. Svi vide samo ono dnevno, ono što je danas, ali sve je ovo zapravo plod kontinuirane politike i “šlaga” koji je došao u obliku lika i djela Nenada Bjelice...
Kad smo se rastajali, ispod Dinamove južne tribine, Nenad Bjelica mi je Dinamove šanse u Ligi prvaka, koja za Dinamo započinje 18. rujna, utakmicom protiv Atalante u Zagrebu, rezimirao uzrečicom:
- Treba zaželjeti nemoguće ili težiti nemogućem da bi ostvario najveću razinu mogućeg! To ne citiram nikoga, to sam negdje pročitao... Poanta je u tome da sebi morate postavljati maksimalne ciljeve, jer limiti su samo u glavama čovjeka.