Može li Hrvatska funkcionirati ako se predsjednik i premijer toliko ne podnose? Naravno da može. Andrej Plenković ima toliko briga i posla da bi i mogao i morao vrlo brzo početi ignorirati psovke s Pantovčaka. Zoran Milanović nema ustavne ni ovlasti ni obaveze koje bi mu nametale frenetični ritam rada, pa može i dalje lagano provocirati Banske dvore i, što mu je ipak najdraže, Plenkovića osobno. Epilog sukoba se ne nazire, primirje se ne najavljuje, prostor za kompromis praktički ne postoji. Ali, ne moraju sve zabavne priče imati spektakularan kraj.
Iz izvora bliskih premijerovu kabinetu i dalje se doznaje da Plenković uopće ne razmišlja o pokretanju postupka opoziva predsjednika Republike. Vladajući HDZ za to u ovom trenutku nema snage u parlamentu, a nema ni vremena. Borba s pandemijom, oporavak gospodarstva, iskorištavanje novca iz Bruxellesa i spašavanje turističke sezone su prioriteti. Lokalni izbori su samo ozbiljan izazov. Vladajuća stranka ne može očekivati dobre rezultate, ali oni neće nimalo utjecati na stabilnost Plenkovićeve vlasti.
Ipak, intenzitet sukoba predsjednika i premijera nezabilježen je u povijesti moderne Hrvatske. Svađa u državnom vrhu nikad nije bila žešća. Odnosi između dvojice lidera praktično ne postoje. Imenovanja veleposlanika su na čekanju, ali može se pretpostaviti da će dogovor postići premda preko najbližih suradnika. Milanović je krajnje nepredvidiv i sutra može iznenaditi nekim obratom, ali Plenković nije čovjek koji oprašta, a još manje zaboravlja. Ovo je kohabitacija kakvu još nismo gledali. Milanović i Plenković su poput razvedenog bračnog para koji se ne može vidjeti, ali ni dogovoriti oko podjele imovine pa i dalje žive u istom stanu.
Mjesec dana svađa s premijerom i HDZ-om Milanoviću je donijelo rast od pet posto i najbolji rejting u posljednjih godinu dana.
Plenkovića ne zabrinjava rejting predsjednika Zorana Milanovića ni činjenica da on, premijer, i dalje kotira kao najnegativniji političar. To su ocjene koje idu uz posao predsjednika Vlade. Ali, nakon što je drugi put dobio izbore i pomeo suparnike u HDZ-u, nakon što je uspio preuzeti sve poluge vlasti u zemlji i stranci u svoje ruke, pojavio se netko tko mu se efikasno suprotstavlja. A nije ni notorni Miroslav Škoro ni dosadni Božo Petrov. Svi oni koji bi Plenkovića najradije vratili u njegovo „prirodno stanište“, u Bruxelles, pa čak i na najviše funkcije, samo da nije u Zagrebu, sada mogu reći: Eto, može se. A takvih ne manjka u HDZ-u. Oporba se pomirila sa sudbinom psa koji laje ali ne grize i mogla se ponadati da će Milanović uzdrmati tanku saborsku većinu. I zato je Plenković optužio predsjednika da je postao lider oporbe.
Nijedan predsjednik nije mogao ozbiljno uzdrmati vladajuću većinu i premijera. Neće to moći ni Zoran Milanović. I toga su obojica svjesni. Zato je prijedlog Vladimira Šeksa (kojega svi doživljavaju kao personifikaciju svega zla u hrvatskom pravosuđu, a Milanović napada kad god pomisli na Plenkovića), da se ozbiljno razmisli o opozivu predsjednika – pucanj u prazno.
Nakon lokalnih izbora u svibnju prijeti nam trogodišnja izborna apstinencija. Andrej Plenković je dokazao da zna čvrsto upravljati tankom većinom, pa ne treba sumnjati da će moći i dalje. Kad opet proglasi pobjedu nad pandemijom i koronom, kad dobije pare iz Europe, kad se turisti vrate a gospodarstvo oporavi i Mate Rimac uz njegovu pomoć napravi prvi hrvatski auto na struju..., tada je sve moguće.
I tada više ne treba čekati. Pravi političar raspisuje prijevremene izbore i popravlja krvnu sliku u parlamentu. A ako većina bude po Plenkovićevoj mjeri, moći će odlučivati i o tome tko je za Pantovčak a tko za Vrapče. Možda se pokaže da je Šeksov pucanj u prazno bio samo – preuranjen.
Cijeli članak možete pročitati u tiskanome izdanju novoga broja Globusa
Pretplatite se, donosimo Globus sigurno do vašeg doma!
01/22 55 374
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.
