Nastave li se sadašnji demografski trendovi, do 2051. broj stanovnika Hrvatske u radnoj dobi – 15 do 64 godine – smanjit će se za više od milijun. Broj mladih do 14 godina će u idućih 30 godina pasti za 273 tisuće, a istovremeno će se za 185 tisuća povećati broj osoba umirovljeničke dobi, starijih od 65 godina. Iznoseći te podatke, stanje krajnje alarmantnim naziva vodeći hrvatski demograf akademik Anđelko Akrap. Podsjeća kako od 1991. godine do danas u Hrvatskoj svake godine broj umrlih nadvisuje broj živorođenih, a uz to se u samo nekoliko posljednjih godina iz Hrvatske iselilo više od 200 tisuća stanovnika. Stoga u nedavno objavljenoj studiji HGK “Županije – razvojna raznolikost i gospodarski potencijali” Akrap zaključuje da Hrvatska, ako se nastave sadašnji trendovi, ne može računati na ekonomski održivi razvoj.
Mnogi stručnjaci, osobito ekonomisti, jedini spas vide u useljavanju stranaca. Umirovljeni profesor zagrebačkog Ekonomskog fakulteta prof. dr. sc. Ivo Bićanić u eseju “Razuzdane dvadesete se zahuktavaju” objavljenom na portalu ideje.hr nedavno je napisao da Hrvatskoj treba agresivna imigracijska politika. Po njegovu planu, trebalo bi svake godine u hrvatsko državljanstvo uvesti najmanje 3000 Kineza, 3000 Indijaca, Pakistanaca ili Bangladešana, oko 3000 pripadnika ostalih nacija te još oko tisuću ljudi iz zemalja s periferije EU. Dakle, barem 10.000 stranaca na godinu. Po Bićanićevu mišljenju, u Hrvatskoj, koja sada ima četiri milijuna stanovnika, dovoljno je mjesta za dobar život sedam milijuna ljudi te je stoga već trebalo početi ubrzano useljavati strance radne dobi. Bićanić u rezimeu postavlja problem: želimo li biti beznadno siromašna zemlja samo Hrvata ili bogata zemlja u kojoj su Hrvati značajna većina?
Glavno pitanje koje smo za Globus postavili dobrim poznavateljima društvenih i ekonomskih prilika u Hrvatskoj glasi – je li vrijeme da se etnička suverenost – na kojoj se u praksi zasniva današnja hrvatska država – zamijeni nacionalnom suverenošću? Jer, moderna nacionalna država znači zajednicu svih građana bez obzira na etničko podrijetlo.
Akademik Anđelko Akrap, šef Katedre za demografiju Ekonomskog fakulteta u Zagrebu, smatra kako se useljavanjem stranaca može donekle nadomjestiti stanovništvo u gradovima gdje se otvaraju radna mjesta, dok ruralnim prostorima Hrvatske – čije je pražnjenje počelo još 60-ih godina, nema spasa. Smatra da za početak treba oblikovati politiku da zadržimo postojeće ljude jer možemo strahovati da će nakon pandemije uslijediti novi val iseljavanja.
Na pitanje jesu li Hrvati ksenofobni, kao primjer navodi Katoličku crkvu koja se smatra konzervativnom organizacijom, a u kojoj ima dosta svećenika stranaca, čak i iz Afrike, i to nikome ne smeta. Naprotiv, vjernici su, kaže on, oduševljeni.
“Ludost je tvrditi da Hrvati ne vole strance. Svagdje u svijetu ima određenog otpora prema strancima, ali to kod nas nije česta pojava. Hrvati vole strance. Nije problem u tome što Hrvati ne bi prihvatili strance, nego trebamo stvoriti gospodarstvo koje će biti useljeničko, a to znači da će onda kada naši ljudi prestanu odlaziti iz Hrvatske, tada i stranci početi useljavati. Bit ćemo prisiljeni oblikovati imigracijsku politiku. Šteta je što se pripremamo unaprijed, nego tek kada pritisnu problemi. Falit će nam radne snage. Već snosimo posljedice silnih demografskih promjena. Sve je manje studenata, a sve više umirovljenika. Nema tko nadomjestiti ljude koji odlaze u mirovinu”, kaže Akrap te dodaje kako nije svejedno odakle ćemo privlačiti ljude s ciljem da se oni što lakše integriraju u društvo kao što Zapadna Europa prvo posegne za slavenski narodima jer se brzo integriraju i asimiliraju, pa su troškovi integracije niski.
“Prema zadnjim projekcijama UN-a jugoistočna Europa ili Balkan demografski je najugroženije područje na kugli zemaljskoj – Hrvatska Srbija, BiH, Albanija, Grčka, Rumunjska, pa i Italija. Teško je očekivati da će nam doći ljudi iz toga prostora. Poljaci su uzimali Ukrajince jer su u sličnom civilizacijskom krugu, kao što je Hrvatska od 60-ih godina privlačila stanovništvo iz BiH bez obzira na nacionalnost. I to je iscrpljeno. Preostaju nam možda ljudi iz Ukrajine, ali za njima posežu i zapadne zemlje. Indijci se, koliko sam čitao, lako uklapaju. Filipinci također”, govori Akrap i zaključuje kako najprije treba ići na povratak dijela svježe iseljenih Hrvata.
Politički i društveni analitičar Božo Kovačević smatra da dio sadašnjih demografskih problema proizlazi iz činjenice da je Hrvatska tek krajem 20. stoljeća ostvarila nacionalni cilj definiran još sredinom 19. stoljeća – samostalnu državu.
“To se ostvarilo na staromodni način utemeljen na predodžbi da nacionalna država znači etnička država. Uz to neodgovornost političkih elita samo povećava nezadovoljstvo svih kategorija stanovništva, gotovo neovisno o etničkoj pripadnosti. U vrijeme globalizacije – koja podrazumijeva slobodan protok kapitala, roba, usluga i ljudi – Hrvatska se definirala kao nacionalna država iz vremena protekcionizma. Kada bi ljudi bili zadovoljni životom u Hrvatskoj, onda bismo bilježili veći broj useljavanja, a znamo da je Hrvatska zemlja velikog iseljavanja i male stope nataliteta. Uz ovakve ekonomske modele i organizaciju lokalne, regionalne i državne uprave, Hrvatska neće biti privlačna za useljenike. Ako im je otvoreno cijelo tržište Europske unije, zašto bi se doselili u najmanje uspješnu članicu? To pokazuju ambicije svih migranata koji prelaze preko Hrvatske, a ne žele ovdje ostati”, ističe Kovačević, koji smatra da Hrvatska ima šansu, ali političke elite moraju shvatiti da količina državne potrošnje mora biti primjerena veličini države, broju stanovnika i komparativnim prednostima koje imamo. Sadašnji koncepti razvoja su, zaključuje, zapravo pokušaji da se izbjegne suočavanje s nužnim promjenama, ponajprije s reformom svih razina uprave u Hrvatskoj te reformom pravosuđa.
“Ako se to ne dogodi, mi smo, po demografskim i ekonomskim trendovima, država i narod u izumiranju. Tko se nije prilagodio, izumro se. Prilagoditi se novim okolnostima znači prevladati dominantno rentijerski mentalitet u Hrvatskoj i državnu administraciju svesti na potrebu i mogućnosti ovog društva. Osim reformi, ključna je i otvorenost prema svijetu. Kao što naši građani očekuju da imaju mogućnost zaposliti se bilo gdje ako im se tamo život čini bolji, tako bi svatko tko to želi trebao dobiti priliku raditi i živjeti u Hrvatskoj. Ne mislim da su Hrvati ksenofobi, ali je politika etnonacionalne države rezultirala neprimjerenim načinom selektiranja onih koji su htjeli živjeti u Hrvatskoj. Izvršavanje zakonskih obveza i poštovanje institucija bi trebalo biti važniji kriterij od puke etničke i vjerske pripadnosti”, govori Kovačević.
SDP-ov zastupnik Davorko Vidović sedam je godina u Hrvatskoj gospodarskoj komori radio na projektu uvoza radne snage, a 2014. je uredio knjigu “Migracije za razvoj Hrvatske” s tekstovima 30 vrhunskih stručnjaka za to područje.
“Hrvatska je jedna od rijetkih zemalja u Europi koja nema nikakvu migracijsku strategiju. Našao sam za to dvije grupe potpuno neracionalnih ideoloških razloga. S desnog spektra potječe pitanje što će biti s hrvatskim identitetom ako uvezemo Kineze. To je ksenofobna pozicija. Naši su zakoni jako restriktivni po pitanju useljavanja. Tuđman je 90-ih godina tvrdio da mu je jedan od stupova ideologije ujedinjavanje iseljenje i domovinske Hrvatske. Pokazalo se da dijaspora nije pokazala veliki interes vratiti se u Hrvatsku, niti ovdje ulagati. S druge strane, ljevičarska, lijevo-sindikalna scena napada imigracijsku politiku tvrdeći da će jeftina radna snaga uzeti Hrvatima radna mjesta i smanjiti plaće iako rezultati istraživanja u svijetu pokazuju obrnuto – gdje je došla imigracija, plaće su rasle. Njemačka je sjajan primjer. Ima tri milijuna Turaka i pola milijuna Hrvata. Apsurdno je, glupo i iracionalno povlačiti i ovaj desni i ovaj lijevi argument. Hrvatska nema nikakve alternative uvozu stranaca. Nas ili neće biti ili ćemo to morati napraviti”, tvrdi Vidović. Upozorava kako u Sisačko-moslavačkoj županiju već ima više umirovljenika nego zaposlenih. Za nekoliko godina, dodaje, neće imati tko zarađivati mirovine, a država neće moći pokriti troškove javnih službi.
Stoga se, smatra Vidović, trebamo ugledati na zemlje poput Češke ili Irske koje imaju izvanredne useljeničke politike kojima kontroliraju te procese tako što su definirali poželjan profil useljenika, a to su oni koji će se lakše integrirati.
“Hrvatska je još uvijek atraktivna za stanovnike Kosova, Crne Gore, Sjeverne Makedonije, BiH… Oni dobro poznaju naše običaje i kulturu. Česi su još ranih 90-ih krenuli s useljavanjem Vijetnamaca kao radnika, ali su ih i u velikom broju upisivali na svoja sveučilišta. Velik broj tih ljudi su ženidbom i udajom poboljšali demografsku sliku Češke. Hrvatska takvih primjera nema. Do 2050. će zbog klimatskih razloga prema Europi krenuti 70 milijuna Afrikanaca. Ako ljudi nemaju vode, ne mogu tamo živjeti. A planet pripada svima, i to moramo prihvatiti. Izbjeglički val iz 2015. pokazna je vježba za ono što će se dogoditi u budućnosti”, predviđa Davorko Vidović.
Predsjednik Nezavisnih hrvatskih sindikata Krešimir Sever ističe kako je demografija usko povezana sa sindikalnim radom.
“Političke elite velikim dijelom, nažalost, smatraju naše demografe dežurnim narikačama, a oni su još 60-ih godina upozoravali da Hrvati izumiru i zbog toga su ih nazivali nacionalistima. Prije 10 ili 15 godina se govorilo da Hrvatska treba 500.000 stranih radnika da bi se stabiliziralo gospodarstvo. Od 90-ih imamo više umrlih nego rođenih, a i pogubnu privatizaciju u kojoj su stradale mnoge tvrtke što je rezultiralo porastom broja nezaposlenih koji su tražili svoju sreću u inozemstvu. Na to se nadovezala liberalistička politika i tvrtke su konkurentnost gradile na obespravljenim radnicima. No, dok su druge tranzicijske zemlje s vremenom počele poticati rast plaća, mi smo – pod utjecajem MMF-a i raznih udruženja poslodavaca – išli prema daljnjoj fleksibilizaciji sustava rada, što je dovelo do toga da mnogi ljudi u Hrvatskoj nisu vidjeli mogućnost da stvaranja obitelji. Nestalni i nesigurno oblici rada i male plaće bili su razlog što su ljudi napuštali Hrvatsku”, kaže Sever tvrdeći kako mu je neprihvatljiva ideja o velikom uvozu radne snage.
“Mi se u sindikatima protivimo takvim politikama. Zaposlenost raste u ugostiteljstvu, turizmu i graditeljstvu, uglavnom u poslovima koji traže niže obrazovanu radnu snagu. Poslodavci često niječu da uvoz jeftine strane radne snage ruši cijenu rada u Hrvatskoj i potiče iseljavanje hrvatskih građana. Kažu da strancima ne nude manje plaće nego hrvatskim radnicima. Upravo je problem u tome što su plaće toliko male da hrvatski radnici od njih ne mogu živjeti. Oko polovice ili 750.000 zaposlenih u Hrvatskoj, zarađuje manje od 5500 kuna. Do 2030. će Hrvatska imati milijun umirovljenika. Kako su mirovine male, država kupujući mir, daje umirovljenicima mogućnost za rad, pa djedovi i bake konkuriraju za posao svojim unucima. Država daje poslodavcima izdašne potpore za zapošljavanje mladih ljudi, ali im to nije dovoljno, nego zapošljavaju ljude iz Bangladeša ili drugih zemalja gdje je plaća ispod 100 eura. Naravno da će takvi radnici doći u Hrvatsku. Nismo mi u sindikatu ksenofobični. Ne mrzimo strance i razumijemo njihovu potrebu da idu tamo gdje mogu više zaraditi jer to rade i naši ljudi. Ako ti stranci jednog dana ovdje zasnuju obitelj, od svoje plaće neće moći živjeti kao ni hrvatski građani. Bilo bi bolje da u Hrvatskoj rastu plaće i da mladi ljudi mogu pristojno živjeti od svoga rada. U tom slučaju bi se vratili i neki koji su zadnjih godina napustili Hrvatsku. Ako pak uvozimo strance, ne smijemo ih getoizirati. Koji je smisao postojanja tvrtki u Hrvatskoj ako ne zapošljavaju hrvatske radnike nego strance? Ovdje ostvaruju dobiti koje velikim dijelom izvlače van, a strani radnici svoju zaradu također šalju van. Time samo raste BDP, ali hrvatski građani od toga nemaju ništa. Nažalost, u svojoj pohlepi političari i poslodavci gledaju samo danas, a ne sutra”, govori Sever.
Prof. dr. sc. Srećko Goić s Ekonomskog fakulteta u Splitu izučava upravljanje ljudskim resursima za koje su demografske tendencije od velikog značaja. Iznosi podatak kako bi, prema projekcijama Državnog zavoda za statistiku, Hrvatska do 2061. mogla izgubiti i do četvrtine stanovništva i pasti na manje od 3,4 milijuna stanovnika. Stopa fertiliteta – koja pokazuje broj rođene djece po jednoj ženi – u Hrvatskoj je ispod 1,5 – iz čega je jasno da Hrvatska nema sposobnost prirodnim putem održati postojeću populaciju. To za posljedicu, kaže Goić, ima sve veći udio starijih od 65 godina, smanjenje radno aktivnog stanovništva i time sve izraženiji nedostatak radne snage te sve lošiji odnos između broja umirovljenika i broja zaposlenih, što sisteme mirovinskog i zdravstvenog osiguranja čini neodrživima.
“Ideja da bi se demografski problemi Hrvatske mogli riješiti uvozom stanovništva previše je pojednostavljena da bi bila dobra. Čak i kada bi bila izvediva, ona u sebi nosi velike i višestruke opasnosti. Primanje u državljanstvo u većini suvremenih zemalja postupan je i dosta složen proces. U smislu demografske obnove, već i primanje 10.000 imigranata godišnje – koji bi kretali u proces prema stalnom nastanjivanju i dobivanju državljanstva – bio bi velik korak. To bi otprilike odgovaralo godišnjem negativnom demografskom saldu pa bi na nominalnoj razini značilo zaustavljanje pada broja stanovnika. Ali to ne bi ni blizu riješilo probleme starenja stanovništva Hrvatske i nedostatka radne snage. Imigracija nisu samo brojke i punjenje demografskih ili ekonomskih rupa. To su ljudi, kulturne različitosti, stilovi življenja, tradicije i povijest. Odakle bi došli i tko bi bili ti imigranti koje bi se agresivno privuklo u hrvatsko državljanstvo? Malo je vjerojatno da bi to bili visokoobrazovani stručnjaci spremni i sposobni da se odmah uključe na tržište rada u njegovim najpropulzivnijim segmentima i ključno doprinesu podizanju globalne konkurentnosti hrvatskoga gospodarstva. S druge strane, prilično je vjerojatno da bi dolazili iz zemalja sa sasvim drugačijim kulturama, nespremni ili barem nevoljki da se integriraju u hrvatsku kulturu i društvo. Uz to, za većinu onih najzapošljivijih hrvatsko državljanstvo bilo bi zapravo samo ulaznica za tržište rada Europske unije”, objašnjava Goić i dodaje kako je Njemačka 2015. primila oko 900.000 imigranata i ubrzo ustanovila da njihova integracija ne ide baš lako.
“Ne želim reći da je imigracija nešto loše što treba sprečavati. Dapače, zdravu imigraciju treba i poticati, ali ona dolazi samo uz zdravu i jaku ekonomiju i zdravo i snažno društvo. Nije baš moje uže područje ekspertize pa nisam baš ni siguran da nacionalna država znači zajednicu svih građana bez obzira na etničko podrijetlo. To bi mi više odgovaralo pojmu građanske države. U suvremenom svijetu princip građanske države su donekle realizirale tek neke države tzv. novog svijeta – SAD, Kanada i Australija – i to u velikoj mjeri pod cijenu negiranja prava i uništavanja etničkih starosjedilaca. U Starom svijetu dolazi do jačanja ideje da nacionalna država treba biti garant opstanka naroda kao etničkih entiteta dajući im i političku organizaciju – državu. To posebno vrijedi za male narode kakav je hrvatski. Stoga ne vidim problem u etničkom suverenitetu kao jednoj od podloga moderne nacionalne države”, zaključuje Goić. Prema njegovim riječima, agresivna imigracija sigurno nije u interesu urođeničkih naroda pa tako ni hrvatskog u Hrvatskoj.
“U povijesti je teško naći primjer da su dugoročno opstali narodi koji su se plašili stranaca i pokušavali se izolirati od njih. A danas je to i praktički nemoguće ostvariti. S druge strane, opstajali su i razvijali se narodi koji su imali sposobnost prihvatiti i asimilirati druge, a da pritom ne izgube vlastiti identitet. Ne mislim uopće da je u hrvatski mentalitet utkana ksenofobija. Ne samo da je gostoprimstvo jaka i tradicionalna karakteristika hrvatske kulture i mentaliteta nego je naša povijest puna primjera kako su stranci kao pojedinci i kao grupe primani i uspješno integrirani u hrvatsko društvo i narod”, govori Goić.
Pita se treba li Hrvatskoj razvoj masovnog turizma gdje će vlasnici biti stranci, menadžment u rukama stranih multinacionalnih firmi, kuhari Indijci, sobarice s Filipina, inventar iz Italije i Turske, hrana iz Poljske i Maroka, a profit na kraju opet odlazi u inozemstvo. Treba nam, tvrdi on, gospodarstvo koje će odgovarati željama i potrebama hrvatskog stanovništva ma koliko ga bilo i ma kakvo ono bilo.
“Nesposobni da oblikuju sistem, birokrati i političari misle da štite hrvatski narod, društvo i državu time što otežavaju stjecanje hrvatskog državljanstva svima koji njima osobno nisu posebno bitni. A znamo da za neke stjecanje hrvatskog državljanstva nije uopće teško. Kada se radi o drugorazrednom sportašu koji treba lokalnom ili još bolje nacionalnom klubu, ulagaču sa sumnjivim porijeklom novca ili regionalnom visokom kriminalcu i slično, hrvatsko državljanstvo dobiva se po ekspresnom postupku. Jer to donosi novac i moć nekom političaru ili birokratu”, ističe Goić, koji smatra da Hrvatska ipak ne bi trebala drastično liberalizirati svoju imigracijsku politiku.
“Stvari u okruženju se mijenjaju i mijenjat će se neovisno o hrvatskoj imigracijskoj politici, a na poželjnost Hrvatske za imigraciju presudno utječu mnoge druge varijable kao što su ekonomska razvijenost, visina plaća, obrazovni sistem, politička situacija i politički sistem, pravosudni sistem i vladavina prava… A te varijable u Hrvatskoj očito zadnjih godina potiču emigraciju. I što ćemo onda? Provoditi još agresivniju imigracijsku politiku kako bi se nadoknadili i emigracijski gubitci? I tako postupno i sve brže zamjenjivati hrvatsko stanovništvo za neko drugo. Zašto? S kojim ciljem? Samo da bi se održala razina vode u vodokotliću”, komentira Srećko Goić.
Za demografska pitanja Vlada je osnovala Središnji državni ured za demografiju i mlade na čijem je čelu državna tajnica dr. Željka Josić. Na pitanje ima li Hrvatska demografsku strategiju, ona odgovara kako Nacionalna razvojna strategija Republike Hrvatske 2020. – 2030. kao jedan od ciljeva naglašava poboljšanje demografskih trendova. Strategija demografske revitalizacije usmjerena je, dodaje, na osiguravanje potpora za obitelji s djecom – od olakšanog stambenog zbrinjavanja do usklađivanja obiteljskog i poslovnog života zaposlenih roditelja. Posebne mjere odnose se, kaže, na postizanje pozitivnog demografskog prirasta u područjima s negativnim prirastom te na usmjerena migracijska kretanja.
“Novim Zakonom o strancima od 2. prosinca 2020. godine utvrđuju se načela za provedbu sveobuhvatne imigracijske politike te na temelju aktualnog demografskog, gospodarskog i socijalnog stanja, donose mjerila i uvjeti za useljavanje državljana trećih zemalja. Članstvo u EU je otvorilo vrata Hrvatske kao zemlje perspektive građanima EU. Hrvatska se, također, kao zemlja s velikom iseljeničkom zajednicom, strateški opredijelila poticati i stvarati preduvjete za povratak hrvatskih iseljenika i njihovih potomaka. Nepobitna je činjenica kako je za demografsku obnovu Hrvatske nužno useljavanje budući da se zbog slabog prirodnog prirasta demografska slika ne može popraviti isključivo kroz taj aspekt”, ističe Željka Josić.
Prema njezini riječima, Hrvatska je liberalizirala uvjete za rad stranaca te ukinula obavezne kvote za uvoz strane radne snage.
“Hrvatska teži vođenju aktivne migracijske politike utemeljene na načelima slobode kretanja, solidarnosti i humanosti, vodeći računa o nacionalnom, gospodarskom, društvenom i kulturnom razvitku”, napominje Željka Josić. Dodaje kako je porast broja izdanih radnih dozvola za strance jasan pokazatelj kako sve više ljudi prepoznaje gospodarski potencijal naše zemlje, a dolazak stranaca se potiče i zakonskim rješenjima poput reguliranja boravka digitalnih nomada.
“Pritom Hrvatska ima mnoge prednosti, prije svega visoku razinu osobne sigurnosti i nisku stopu kriminala. To je vrlo bitan aspekt koji stranci često ističu pri boravku u Hrvatskoj. Nadalje, Hrvatska je vrlo bogata prirodnim ljepotama, ekološki očuvana i povoljne klime. U odnosu na druge zemlje EU Hrvatska ima niske troškove života kao što su cijene nekretnina i stanovanja, osnovnih životnih namirnica, ali i usluga predškolskog odgoja i obrazovanja. Uz to, hrvatsko je društvo otvoreno te kao uvijek kroz povijest prihvaća useljenike bez ikakvih predrasuda. Prošle godine Hrvatska zabilježila najveći broj doseljenih u 21. stoljeću. Osim toga trend doseljavanja je u konstantnom porastu od popisa 2011. godine, što očito govori kako su prednosti života u Hrvatskoj sve zapaženije među stranim državljanima”, govori Željka Josić. Zaključuje kako je novim Zakonom o hrvatskom državljanstvu, koji je na snazi od početka prošle godine, znatno olakšano stjecanje hrvatskoga državljanstva, što će doprinijeti olakšanju situacije za strance koji žive u Hrvatskoj i one koji se uskoro planiraju doseliti.