Jedna od poslovica koju nikad nisam sasvim razumjela je "što južnije to tužnije". A budući da sam iz Dubrovnika - te sam i porijeklom i temperamentom prava južnjakinja - ne propuštam priliku otisnuti se na jug. Jer, kako bi rekao moj idol Mišo Kovač "na jugu su i zime od zlata". Obožavam Italiju i oduvijek mi je bila želja posjetiti Napulj, osobito otkad na Instagramu pratim tamošnjeg profesionalnog fotografa Cire Pipolija. Njegov profil je vrlo specifičan, osoban i prateći njegovu priču, otkrivajući stvaran život zajednice, grada, ljudi, poželjela sam uživo osjetiti djelić atmosfere koja mi se preko fotografija učinila tako bliskom.
Putovala sam avionom, direktnom linijom iz Zagreba, a karte sam rezervirala još u siječnju. Ponuda aviokompanije Ryanair bila je vrlo privlačna: sama karta stajala je dvadesetak eura, no zbog torbe i pristojbi, finalna cijena se ipak malo popela. Za ulazak u zemlju potrebna je covid putovnica te popunjen Passanger Locator Form.
Otkako sam pogledala Beninijev "La vita e bella", svaki put kad kročim nogom na talijansko tlo uzviknem "Buongiorno principessa", a tako je bilo i ovaj put. Apartman Dimora Augusteo rezervirala sam preko Bookinga, a smješten je u Via Toledo, jednoj od glavnih ulica. Lokacija je, dakle, bila savršena, u strogom centaru grada pa sam sve znamenitosti i zanimljivosti obilazila pješice.
Put do centra grada
Prvi dojam je - kaos, ali jugu Italije kaos je, budimo realni, srednje ime. Napulj je središte pokrajine Kampanije, s više od četiri milijuna stanovnika, a proteže se duž Napuljskog zaljeva do padina Vezuva. Ne volim klasične turističke ture pa sam u istraživanje grada krenula samostalno, iz siromašne, ali vrlo šarmantne Španjolske četvrti. S veseljem sam se gubila u labirintu uskih uličica, punih trgovina, pizzerija i trattorija iz kojih se šire zamamni mirisi, a odjeća se suši na konopima između zgrada - pravi mediteranski ugođaj. Djeca trče, starci sjede nasred ulice, žene guraju kolica, automobili jure... Uopće nisam mogla shvatiti gdje bi se trebali kretati pješaci, a gdje vozači. Pokušala sam prijeći ulicu, ali nigdje nisam vidjela pješački prijelaz. Nije ni čudo što se najpoznatiji motor na svijetu zove Vespa, što na talijanskom znači osa, jer motori i skuteri svih vrsta "zuje" na sve strane. Jedan je na motor nakrcao toliko stvari da ni u prikolicu ne bi stale, iza njega žena je vozila motor s jednom rukom dok je u drugoj držala mobitel. Na drugoj strani pak dva starija gospodina na još starijem motoru prestižu skuter s tri klinca, kojima je zajedno možda 30 godina... Kao hipnotizirana, gledala sam u taj nevjerojatni kaos, u mislima mi se dogodilo tisuću sudara, no u stvarnosti nije se dogodio niti jedan. Na to Goethe mislio kad je napisao - prvo treba vidjeti Napulj, a onda umrijeti.
Čitajte i: Katarina Baban o Amsterdamu: ‘Čaroban je, pripremite se za fotkanje na svakom mostiću‘
"Preživjela" sam put kroz kroz centar grada i došla do jednog od brojnih murala posvećenih Maradoni. Legendarni nogometaš, koji je njihov nogometni klub doveo do dva naslova prvaka Italije te do osvajanja tadašnjeg Kupa UEFA-e (današnja Europska liga) ondje ima status božanstva. Nogomet je dio identiteta svakog Napoletanca. Malom uličicom od murala kreće uspon prema vidikovcu odakle se pruža prekrasan pogled na cijeli grad.
Šetnja ulicom Spaccanapoli nešto je što se ne smije propustiti. Onda doslovno, poput razdjeljka na kosi, dijeli centar grada na dva dijela. Hodala sam preko Piazze del Gesu nuovo čiji centralni "ukras" je barokni spomenik Guglia dell'Immacolata, raskošno urešen ornamentima i likovima svetaca. Nakon toga, posjetila sam prekrasnu crkvu San Giuseppe dei Ruffi, izgrađena uz samostan koji datira iz 1604. Sljedeće na rasporedu bile su mi je bazilika Santa Clara i impresivna Napuljska katedrala. Katedrala Santa Maria Assunta jedan je od najvažnijih spomenika grada. Nalazi se na području na kojem je nekoć bio hram posvećen Apolonu. Crkva je sagrađena u 14. stoljeću, za vrijeme vladavine Roberta de Anjoua.
Za kraj aktivnog dana, rezervirala sam stol u maloj trattoriji Osteria della Mattonella. Moram reći da nikad u životu nisam jela tako savršeno kuhanu tjesteninu. Pojam "al dente" svi smo čuli bezbroj puta, ali u ovom slučaju, to je dovedeno do savršenstva. Do te mjere da vam umak gotovo pa i ne treba.
Poseban užitak
Nakon kvalitetno prospavane noći, ujutro sam se uputila na kavu i doručak u gradsku kavanu Gran caffe Gambrinus, gdje poslužuju izvrstan espresso. Uz to, probala sam sve njihove poznate slastice - Sfogliatellu, Babu, Zeppolu s kremom pasticcerom. Nakon obilatog doručka, bilo je vrijeme za akciju: otišla sam u galeriju Umberto, veličanstven trgovački kompleks izgrađen 1890. Ime je dobila u čast Humberta, drugog kralja Italije. Preko trga Plebiscito, jednog od najvećih trgova u Italiji - koji se uglavnom koristi za održavanje većih manifestacija - spustila sam se do obale. Na tom putu imala smo priliku vidjeti Castel Nuovo, često nazvan Maschio Angioino, srednjovjekovni dvorac smješten ispred gradske vijećnice i Piazze Municipio.
Čitajte i: Donosimo top tri destinacije za putovanje u svibnju na koje možete otputovati već za 17 eura!
Poseban užitak bila mi je potraga za napuljskim uličnim muralima – to je uistinu doživljaj. Prvo na listi bilo mi je djelo jednog od najpoznatijih street artista na svijetu, Banksyja i njegova "Madonna with a Pistol". Nakon toga otišla sam do Piazze Cardinale Sisto, gdje je mural koji prikazuje San Gennara, zaštitnika napulja i slikara Caravaggia. Odande sam krenula do palače San Felice, u kojem se nalazi mural poznatog street art umjetnika Zilde – "The wind weighs as much as the chains". Diljem grada nalaze se brojni oltari posvećeni njihovom zaštitniku San Gennaru, ali ako se odlučite prošetati do četvrti Forcela imate priliku vidjeti njegov najveći mural, a naslikao ga je napuljski ulični umjetnik Jorit Agoch.
U istom danu posjetila sam i pizzeriju Da Michele, koju je diljem svijeta proslavila Julia Roberts i film "Jedi, moli, voli". Ondje morate uzeti broj i čekati svoj red, kao u banci. Pizza solidna, ali ne bih se vratila. Je li se isplatilo čekati? Baš i ne, ali nije mi žao što sam i to probala. A budući da sam taj dan odlučila posvetiti umjetnosti, nakon pauze za ručak prošetala sam do četvrti San Lorenzo. Tamo je Muzej moderne umjetnosti, a trenutačno je aktualna izložba "Rethinking Nature". Prije odlaska na spavanje, popila sam pivo u Libreriji Berisio. Riječ je o knjižari koja datira još iz Srednjeg vijeka, a navečer se pretvara u vrlo živopisan koktel bar: pijuckate piće uz police s knjigama od poda do stropa.
Posljednji dan iskoristila sam da upoznam drugo lice Napulja. Uzela sam sladoled u slastičarnici Mennella i spustila se do obale gdje se proteže predivan lungomare. Na samom početku je Castell dell'Ovo, dvorac uz more u Napulju, koji se nalazi na nekadašnjem otoku, a danas poluotoku Megaride. Ime dvorca potječe od legende o rimskom pjesniku Vergiliju, koji je u srednjem vijeku bio na glasu kao veliki čarobnjak i predviđao je budućnost. Šetajući obalom došla sam do četvrti koja se zove Posillipo – što u prijevodu znači mjesto za odmor. Prekrasne vile koje se protežu duž obale i male skrivene plaže. Tu su snimani brojni filmovi, a jedna od najpoznatijih vila je Palazzo donn'Anna sa svojom plažom Bagno Sirena.
I za kraj, ako planirate posjetiti ovaj poseban grad, vrijedan nakit i skupe stvari ostavite kod kuće, ne brojite kalorije - uživajte u svakom zalogaju pizze i tjestenine. Vjerujte mi da je pašta vrhunska i u najlošijoj trattoriji. Shvatila sam i zašto sam taj grad toliko htjela posjetiti, poželjela barem na kratko biti njegovim dijelom.. Razlog se krije u inspirativnom aspektu napuljske kulture kojeg se i sama trudim živjeti – traži ispunjenje i sreću u onom što imaš, a ne onom što želiš.