Nakon što sam posjetila 74 države na pet kontinenata ne volim odgovarati na pitanje koja mi je najdraža, ali volim istaknuti da obožavam Srednju Aziju, regiju kojoj ću se uvijek vraćati zbog novih doživljaja i avantura. Prvo sam 2017. posjetila Kirgistan, a nakon toga svake godine idem u neki drugi “stan”. U jeku pandemije pružila mi se dugoočekivana prilika da odem u Afganistan, za koji kažu da je najopasnija zemlja na svijetu, no kad sam doznala da je za ulazak u susjedni Pakistan potreban samo PCR test, odlučila sam produljiti putovanje. Na kraju sam čak tri od ukupno četiri tjedna na ovom putovanju provela u Pakistanu.
U Islamabad, koji je proglašen prijestolnicom Pakistana 1967., umjesto najvećeg grada Karachija, doletjela sam direktnim letom iz Kabula za 60 minuta i za visoku cijenu od 300 eura. Ironično, karta za povratak kući u Hrvatsku iz Karachija, za let koji traje sedam puta dulje i uključuje jedno presjedanje u Istanbulu, stajala me samo 200 eura, a postojala je i opcija za Beograd ili Sarajevo koja je bila nestvarno jeftina - stotinjak eura.
Epidemiološke mjere u gradovima slične su kao u Hrvatskoj - maske se nose u svim zatvorenim prostorima, a posljednjih nekoliko dana mog boravka u Pakistanu restorani su zatvorili vrata, ali su nastavili raditi jela za van.
Ako ne računamo hipije koji su putovali po Pakistanu šezdesetih godina prošlog stoljeća, turizam se u ovoj zemlji počeo razvijati tek devedesetih, i to na sjeveru zemlje, gdje se nalazi pravi raj za alpiniste. S prijateljima s kojima sam putovala iskusila sam oštru pakistansku zimu, i to u regiji gdje ni na deset stupnjeva ispod ništice nema grijanja, spavala sam u kolibama u dolini Fairy Meadows u podnožju Himalaja te se budila gledajući 8126 metara visoku planinu Nanga Parbat, jednu od najviših i najopasnijih na svijetu.
Alpinistički turizam stao je nakon 11. rujna 2001. i napada na Sjedinjene Američke Države, kada su učestali i teroristički napadi u Pakistanu. Bilo je potrebno punih 14 godina da se u zemlji uvede mir i da ona ponovno postane turistička destinacija.
Potpuni procvat turizam je doživio 2019. te je Pakistan sigurna zemlja, barem po mom iskustvu. Na sjeveru zemlje putovali smo automobilom, a najam vozila i vozača stajao je 4000 rupija, otprilike 155 kuna, po danu, s tim što smo benzin plaćali posebno - ali on u Pakistanu nije skup.
Vožnja automobilom po Pakistanu ujedno je i najveća avantura koju možete doživjeti u ovoj zemlji jer u prometu vlada potpuni kaos. Činilo mi se da vozači svakih nekoliko sekundi za dlaku uspijevaju izbjeći sudar s drugim autom, pješakom ili rikšom, a vi se još minutama kasnije tresete i nije vam jasno s kakvim super moćima ste ostali živi.
Nakon hladnog sjevera zagrijala sam se na toplih 25 stupnjeva u gradu Lahoreu, do kojeg sam iz gotovo 400 kilometara udaljenog Islamabada doputovala autobusom. Svako sjedalo imalo je televizijski monitor, a tijekom cijele vožnje stjuardesa je kao u avionu nudila putnicima grickalice i osvježavajuće napitke. Karta za ovu autobusnu business klasu iznosi samo 70 kuna.
Lahore je kulturno središte Pakistana s najviše turističkih atrakcija, od kojih je najupečatljivija džamija Badšahi, u koju stane više od 100 tisuća posjetitelja i koja izgledom pomalo podsjeća na indijski Taj Mahal.
I u Lahoreu, kao i u cijelom Pakistanu, najviše su me se dojmili najgostoljubiviji ljudi na svijetu. U toj zemlji nitko vas ne gleda kao na turista, nego kao njihova gosta. Svi koje sam upoznala ponudili su me s kašmiri čajem, omiljenim pakistanskim napitkom. Priprema se od čaja i mlijeka kojima se dodaje soda bikarbona, a od nje poprima lijepu, pomalo ružičastu boju. Nekoliko potpunih stranaca nam je čak ponudilo besplatni smještaj u njihovu domu. U islamskom svijetu nije pristojno odbijati domaćina, pa smo tako i mi pristali na nekoliko noćenja, a jedna obitelj kod koje smo bili gosti čak nas je pozvala na svadbu - najzanimljiviji doživljaj na ovom putovanju. Pakistanska svadba službeno traje tri, a neslužbeno više od sedam dana te uključuje plesove, garderobu i šminku koji po svemu podsjećaju na Bollywood.
Većinom smo ipak odsjedali u hotelima s tri zvjezdice, u kojima noćenje u jednokrevetnoj sobi košta od 10 do 15 eura, a jeli smo u domaćim restoranima. Pakistanska jela temelje se na mesu i sadrže mnogo začina koji se upotrebljavaju drukčije nego kod nas, pa nam je trebalo nekoliko dana da se priviknemo na njih. Za ljubitelje ljute hrane Pakistan je idealna destinacija, a u suprotnom slučaju uvijek možete jesti kruh chapati i svježe voće koje se posvuda prodaje.
U Srednju Aziju planiram se uskoro vratiti, i to u jedinu zemlju koju još nisam posjetila - Turkmenistan.
Dobro je znati:
VIZA
Viza za Pakistan za hrvatske državljane od 2019. aplicira se online, stoji 220 kuna i čeka se od 7 do 10 radnih dana. Potreban je scan putovnice, slika u digitalnom obliku i pozivno pismo u slučaju turističke grupe ili potvrda rezervacije smještaja za solo putnike kao u mom slučaju.
VALUTA
Za 100 kuna dobije se 2500 pakistanskih rupija. Za taj novac dvije osobe mogu cijeli dan jesti i piti u domaćim restoranima.
ATRAKTIVNA GRANICA
Granični prijelaz Khunjerab Pass između Pakistana i Kine nalazi se na 4733 metra nad morem i najviši je na svijetu. Na pakistanskoj strani može se naći i bankomat - također s najvišom nadmorskom visinom na svijetu. Zanimljiv je i Wagah, granični prijelaz s Indijom, na kojem se s obje strane dva sata prije zalaska sunca održava Ceremonija zastave, na kojoj graničari jedni drugima pokazuju kako poštuju svoj državni stijeg. Ovaj show su nekad, prije izbijanja pandemije, pratile tisuće turista.
Čitajte i:
Od potpunog siromaštva do nezamislivog luksuza! Daria Lorenci Flatz uživala u Ukrajini
Ronald Braus vodi nas u Trst: Nekadašnja shopping meka postala je zanimljiva turistička destinacija
Mislav Čavajda uputio se upoznati ne jednu, nego tri riznice povijesti i dobrog piva